Nevio Marasović za HELLO!: Neke scene u filmu Pamtim samo sretne dane se suludo podudaraju s trenutnim aktualnim političkim događajima

Zagrebačka premijera filma je 28. ožujka u Kinu Kinoteka, a kino distribucija od 4. travnja. Film na originalan način prati jednog starijeg gospodina (glumi ga Radko Polič) koji sjedi u restoranu i promatra ljude i događaje kao svojevrsni sudac tragičnog života punog žaljenja, gorčine i krivih odluka. Osim Poliča, u filmu se pojavljuje više od tridesetak poznatih hrvatskih glumaca i glumaca. Na pitanja o tome kako je okupio sve glumce u jedan restoran i pamtimo li samo sretne dane, u intervju za Hello! odgovara naš uspješni redatelj Nevio Marasović.

Početkom travnja Vaš film ‘Pamtim samo sretne dane’ dolazi u kina diljem zemlje. Kad se sada prisjetite dana snimanja i procesa rada na filmu, što Vam prvo pada na pamet?

Prvo se sjetim Radka Poliča i kako je bila velika čast raditi s takvom glumačkom legendom. Čast mi je da sam imao priliku raditi s njim, a istovremeno mi je žao da mu je ovo bio posljednji film.

U međuvremenu, dosta se toga promijenilo… Film je imao život na filmskim festivalima, a glavni glumac filma Radko Polič više nije među nama. Je li Polič bio Vaš prvi izbor za naslovnu ulogu, i s obzirom na sve okolnosti koliko je ta suradnja bila delikatna?

Radko je bio prvi i zadnji izbor za naslovnu ulogu i na moju sreću je pristao nakon što je pročitao scenarij. Mislim da je on vidio i sebe u tom filmu kao što je to bio slučaj i s mnogo gledatelja. Kad smo se prvi put vidjeli kako bismo razgovarali o filmu, Radko je već bio oslabljenog zdravlja, no sreća je bila da smo snimali samo nedjeljama (to je jedini dan u tjednu kada je restoran “Pri Zvoncu”, u kojem je cijeli film sniman, zatvoren) pa je Radko trebao doći iz Ljubljane samo jedan dan u tjednu.

Počesto filmaši u želji da donesu ‘rekapitulaciju’ nečijeg života, bilo fikcije ili one utemeljene na stvarnim događajima, posegnu za raskošnim scenama i minutažom koja premašuje više od dva-tri sata filmskog prikaza. Pamtim samo sretne dane traje 72 minute i ima hermetičan, gotovo kazališni setup. Možemo li reći da Vam je u tom smislu fokus bio više na stanju i emociji, a manje na naraciji?

Tako je. Mislim da se film s lakoćom prati, ali nikad nije bila poanta da se logički shvati svaka rečenica i poveže svaki detalj u filmu. On igra na emociju koja ostaje gledatelju i na osjećaj koji ga obuzme tokom i nakon gledanja. To je neka vrsta kontemplacije života i misli koje nam svima prolaze kroz glavu, pogotovo što smo stariji. Publika je do sada izvrsno reagirala na to, tako da mislim da smo uspjeli u tom naumu. A s obzirom na to da se gotovo cijeli film odvija u samo jednom prostoru, pokušao sam svesti cijeli film (a samim time i cijeli život glavnog junaka) na neku kompaktnu i dinamičnu mjeru.

Granice koje dijele život od smrti su sjenovite i nejasne – rekao je Edgar Allan Poe. U Vašem filmu su te granice vrlo bliske, i unatoč snoviđenjima, otkrivaju nam čovjeka koji na samom kraju vrlo jasno vidi svoj život, zar ne?

Hm, pa gledatelj te granice zapravo i vidi i ne vidi, finalni sud ostaje svakom ponaosob. Mi gledatelji smo u filmu zapravo objektivni promatrač života glavnog lika i svatko će njegov život drugačije shvatiti – netko će ga vidjeti kao lošeg čovjeka, netko kao žrtvu okolnosti, a netko kao dobričinu. To tumačenje izlazi iz nas samih i toga kako vidimo vlastiti život.

Kaže se da su životne pogreške dobre jer se iz njih može mnogo toga naučiti, drugim riječima, uče nas kako biti bolji. Znači li to da nikad nije kasno ispraviti stvari?

Pa upravo to je neka glavna poanta filma – da se nikad nije kasno pokajati ako to iskreno misliš. I da svi griješimo i stalno radimo nove greške jer smo ljudi.

Povezujući paralele s osobnim greškama, film skenira i hrvatsko društveno-politički okvir koji se realizira, možemo reći, u dihotomnom sustavu: mi ili oni, Bog ili vrag? Mislite li da takve polarizirajuće pozicije određuju i privatne živote ili traže od ljudi da stalno biraju ispod kojeg zvona trebaju živjeti?

Pa zanimljiva je činjenica da je glavni junak zapravo metafora Hrvatske. Zove se Hrvoje i kada gledate u tom kontekstu ubrzo shvaćate da pratimo razvoj hrvatske od raspada Jugoslavije pa do danas. S obzirom na trenutnu političku situaciju, neke scene u filmu se suludo podudaraju s trenutnim aktualnim događajima…

Ipak… sve te asocijativnosti grešnosti i političke dijaboličnosti blijede pred pojmom ljubavi, koja filmskoj priči daje i dozu romantike?

Naravno, smatram da je ljubav najbitnija stvar u životu koja nas pokreće, zaustavlja i definira naš život. I kroz sve dobre i loše trenutke u filmu proviruje upravo ljubav. Što bi Beatlesi rekli – All you need is love!

Imate impresivnu glumačku postavu. Uz Radka Poliča kao nositelja priče, u filmu se u gostujućim epizodnim ulogama pojavljuje cijeli niz domaćih glumica i glumaca svih generacija. Kako je glumcima bilo utjeloviti pojedine puzzle priče?

Imao sam čast na ovom filmu raditi s gotovo svim najboljim hrvatskim glumcima. Da krenem redom pojavljivanja u filmu: Zlatko Burić, Stjepan Perić, Lana Meniga, Toma Medvešek, Leona Paraminski, Janko Popović Volarić, Ivana Starčević, Goran Bogdan, Tara Thaller, Nina Violić, Alma Prica, Franjo Kuhar, Rok Juričić, Leon Lučev, Goran Grgić, Jelena Miholjević, Vinko Kraljević, Doris Šarić Kukuljica, Milan Štrljić, Živko Anočić, Zdenko Jelčić, Andrija Žunac… Svima je bilo vrlo zabavno jer su imali jedan do dva dana snimanja pa su se mogli posvetiti svojem liku bez previše stresa i umora. A i ja sam uživao radeći s njima!

Film je posveta i velikom Arsenu Dediću s obzirom na to da ste film nazvali po njegovoj vrlo popularnoj pjesmi koju je svojedobno interpretirala Gabi Novak. Na neki uvrnuti način ovime je i pjesma dobila neko drukčije značenje?

Naslov film zapravo reflektira stanje našeg glavnog lika – on pamti samo sretne dane. Sve dok više nije tako. Film je posveta i Arsenu Dediću i na neki način smatram da bi se i on vidio u glavnom junaku. Čak se i žena glavnog lika zove Ines, po Arsenovoj pjesmi “Ne daj se Ines”.

Koje poruke očekujete da će publika izvući iz filma nakon što ga šire gledateljstvo pogleda u kinima?

Da ne treba čekati do konca života da priznamo svoje greške.

Koliko znamo radite i na novom filmu Šlager? U kojoj je fazi film?

Šlager je trenutno u post-produkciji i očekujemo domaću premijeru na Pulskom filmskom festivalu ovoga ljeta.

Čime se bavite osim filma i koje su Vaše glavne preokupacije?

Pripremam razne nove projekte, provodim slobodno vrijeme u Gorskom Kotaru i učim španjolski jer nikada nije kasno za nešto novo!

Bliže se Europski izbori u lipnju. Kako umjetnost, posebno filmska industrija, može potaknuti ljude da se angažiraju i glasuju na Europskim izborima?

Osobno smatram da je jedna od zadaća europskog filma da zbliži ljude raznih zemalja i osvijesti tu našu zajedničku pripadnost Europi i europskim vrijednostima. To se primjerice može postići snimanjem filmova i serija u više različitih europskih država ili pak tako da u filmu nastupaju glumice i glumci raznih nacionalnosti. Cilj je da pokažemo da smo više slični nego što smo različiti. Jer ako se svi osjećamo kao stanari jedne velike kuće, samim time ćemo osvijestiti i važnost glasanja na Europskim izborima.

Kako potaknuti mlade ljude da budu društveno aktivni, među ostalim, i da sudjeluju na EU izborima i preuzmu ulogu u oblikovanju budućnosti Europe?

Upravo kroz međusobno druženje i suradnju. EU je već napravio nevjerojatne korake u tom smjeru na svim poljima. Od otvorenih granica, iste valute, ukidanja roaminga pa do raznih EU fondova. Što se konkretno filmske industrije tiče, postoji niz fondova, radionica, koprodukcijskih marketa i sličnih stvari koji sve više približavaju europske filmaše i omogućavaju lakšu suradnju te jednostavnije snimanje bilo gdje u EU.

Neke EU države članice odučile su omogućiti 16-godišnjacima izlazak na birališta. Bi li to bio dobar recept i za Hrvatsku?

Mislim da svakako bi, jer su mladi ljudi mnogo otvoreniji i tolerantniji od starijih generacija. Uostalom, na njima ostaje ova neizvjesna budućnost tako da im barem možemo dopustiti da odlučuju u koracima koji će tu budućnosti i odrediti!