HELLO
HELLO! #HelloItsMe

Na sva ta i mnoga druga pitanja odgovara hit predstava Važnije polovice redateljice i glumice Paole Slavice iz Teatra Mašina igre, koja u predstavi glumi u duetu s glumicom Juditom Franković Brdar. Predstava igra u Studiju Exit, a mi smo provjerili kako Judita i Paola seciraju motive koje upravo živimo i nose se s njima te zašto su odabrale humor kao svoje pokretačko sredstvo.

Nakon nekoliko godina pauze, vrlo uspješna predstava ‘Važnije polovice’ ponovno igra u Zagrebu. Kakve emocije u vama budi povratak ovom projektu i po kojim anegdotama pamtite prve probe i izvedbe?

Judita: To je bio jedan od onih projekata koji nije imao vrijeme na svojoj strani i dokaz je da se, kad se stvari poklope, dogodi jedna divna kazališna poslastica koju obožavamo izvoditi i koju publika voli. Kada se dogodila pauza, Paola je stalno govorila, ma igrat ćemo mi još, još ova predstava treba živjeti. I bila je u pravu, Studio EXIT je savršeno mjesto za ovu malu, intimnu predstavu. Tako da je povratak zapravo bio nekako prirodan i samo je čekao da se dogodi. A anegdota ima i dalje, i dalje jedna drugu možemo iznenaditi u predstavi nekim detaljima i to je ta divna stvar s kazalištem, to da je živo i živi za trenutak i tada u tom trenutku uvijek se može dogoditi nešto neočekivano, ali kada vlada povjerenje, onda su te stvari uvijek zabavne.

Paola: Iako smo u srpnju 2022. odigrale posljednju izvedbu na repertoaru Teatra Itd, u sebi sam nekako odmah znala i osjećala da to nije i ne može biti kraj. Publika je zaista u međuvremenu i zavoljela i tražila predstavu, a čim se ukazala prilika za obnovu, i Judita i ja i autorice smo je s veseljem prihvatile. Tako da su uzbuđenje i radost zbog ponovnog susreta s publikom dvije dominantne emocije koje bih izdvojila. Anegdota je stvarno bilo puno što na probama, što na izvedbama, od zaborava teksta do smiješnih rečeničnih konstrukcija, no evo meni jedna od dražih je upravo ta kako smo donijele odluku o konačnom tekstu koji je u startu bilo zaista za napisati pa manji roman rekla bih hahaha, ali odličnog teksta da se razumijemo i onda smo teška srca odlučile sve isprintati i koliko stane u klamericu. Pokazalo se kao praktično i ispravno rješenje, a sve ono što je “otpalo” ide u nastavak Važnijih polovica koji sve više priželjkujemo posebno otkad smo ponovno počele igrati.

Paola, Vama su ‘Važnije polovice’ ujedno i prvi režijski pothvat nastao pri Teatru Mašina igre. Odlučili ste se baviti aktualnim, ali vrlo kompleksnim pitanjem: Jesmo li hrabriji i uporniji od nekih prijašnjih generacija ili smo samo razmaženi i izgubljeni? Kao ometači sreće milenijalaca, javljaju se motivi anksioznosti, karijerizma, majčinstva i nejasnih intimnih odnosa. Koliko je bilo zahtjevno secirati motive koje upravo živimo i još se učimo nositi s njima? Zašto ste odabrali baš humor kao dominantno sredstvo?

Paola: Tekst “Važnije polovice” autorice Beatrice Kurbel i Mirne Rustemović zaista su počele pisati iz vlastitih autobiografskih crtica koje su bilježile u svojim prepiskama, a kada smo ušle u probe Judita i ja smo unijele i svoje, tako da je to doista od samog početka bila jedna vrsta zajedničke ispovijesti i suočavanja s nečim nama jako bliskim. Bilo je zahtjevno pronaći način kako ispričati tu svakodnevnu priču, a da ona doista rezonira s ciljanom publikom. Tako da ta pitanja koja otvaramo, služe nam da zapravo dijelimo iskustva, na njih ne nudimo odgovor ili recept za preživljavanje, već u tom iskrenom prikazu svakodnevnih situacija, a u načinu igre negdje uvijek na “granici glume”, pričamo jednu univerzalnu priču iz koje valja zaključiti da je u redu ne snalaziti se i da u tome niste sami.

PROČITAJTE: Judita Franković za Hello!: “Mene su odbijali i ja sam odbijala, to je odraz iskrenosti”

Humor se nametnuo onog trenutka kada smo si međusobno prepričale, ili bolje da kažem priznale neke životne situacije ili anegdote koje smo i unijele u “Važnije polovice” baš zbog tog prepoznavanja. Humor u predstavi je suptilan, često dolazi kao komentar određene situacije ili pokušaj bijega od nje, nekad izaziva onaj pomalo gorak smijeh, ali je svakako feel good osjećaj na kraju same predstave. Barem tako svjedoči publika i to me beskrajno veseli. Tako je ipak lakše prihvatiti, priznati, preživjeti.

Igrate naizgled sasvim različite osobnosti prijateljica čiji se životi nerijetko ipak presijecaju u istim točkama. Kako ste doživjele svoje likove i koliko suosjećate s njihovim ispovijestima? Koliko su djevojke iz predstave slične vama osobno?

Judita: Nisam razmišljala o tome koliko mi je lik sličan, nije bilo potrebe za tim jer su likovi u ovom tekstu već u startu napisani vrlo sočno i bogato, vrlo živo i uvjerljivo. Ova predstava zapravo govori o svakodnevici naših junakinja, a postaviti svakodnevicu tako da djeluje prirodno i duhovito nije nimalo lako i tu su naše cure, Bea i Mirna napravile sjajan posao. Meni je baš bio glumački gušt raditi na liku i naravno na samom projektu jer je uključivao cijeli dijapazon situacija i emocija. Ali ono što smo dobile kao feedback od publike jest da se oni uvijek prepoznaju u kakvoj situaciji naših likova i to je ono najljepše. I zaista, sve su to prepoznatljive situacije u kojima se svatko može prepoznati na ovaj ili onaj način.

Paola: Često u šali volim reći da mi je ova predstava došla kao vlastita psihoterapijska seansa. Sve sam vam s tim rekla, haha. Evo sad shvaćam da sam si zapravo spojila ugodno s korisnim. Iako su one fikcijski likovi, puno je nas u njima, upravo zbog tog generacijskog momenta. Iskreno, što je više igram, sve više mi se čini da živim upravo tu priču, danas možda više nego na samom početku. No imati priliku to podijeliti na sceni je dragocjeno i zbilja djeluje oslobađajuće. Tako da hvala joj (mom liku) na svemu što me naučila ili me još uvijek uči.

Osim što igrate prijateljice u predstavi, zanimljivo je da ste i privatno dugogodišnje prijateljice. Kako ste se upoznale i koji ste prvi dojam stekle jedna o drugoj? Imate li i vi, poput protagonistica predstave, fiksno određen termin druženja?

Judita: Da, to je dobra priča. Paolu sam upoznala na projektu koji smo zajedno radile i tu smo skužile da se kužimo. Iako smo se povremeno sretale na nekim radionicama, tada se nismo zbližile, iskreno Paola mi je, dok je nisam upoznala, djelovala strašno, malo sam je se bojala. Sad se ona boji mene… šalim se… sad smo super frendice i smijemo se svojim prijašnjim predrasudama.

Paola: Mislim da su nas upravo “Važnije polovice” baš sprijateljile. Naime, upoznale smo se na jednoj zajedničkoj predstavi neposredno prije procesa Važnijih polovica gdje smo kao kolegice na sceni sjajno funkcionirale. Ja sam Juditu poznavala do tada kroz njezine brojne uloge i projekte i oduvijek sam joj se kao mlađa kolegica divila, sretale smo se do tada na nekim radionicama, a čim smo dijelile scenu, osjetila sam da je zbilja partnerica za poželjeti i baš iz tog razloga sam joj ponudila ulogu u Važnijim polovicama. Ona je tada, sjećam se, uistinu bila zatrpana raznim angažmanima, pile smo kavu prije jedne od proba tog zajedničkog projekta i ja sam ju zamolila da samo pročita tekst i da mi onda odgovori. Tako je i bilo, odmah po čitanju me nazvala i pristala. Šest godina kasnije eto nas i kao privatno jako bliske prijateljice. Mi imamo, rekla bih, svoje rituale, svakodnevno se čujemo ili družimo koliko nam to posao dozvoljava budući da smo obje slobodne umjetnice, ali imamo i svoj mali krug ljudi koje čuvamo i koji nas uvijek spaja.

Judita, osim kao prijateljicu, Paolu ste upravo kroz rad na ‘Važnijim polovicama’ upoznali i kao redateljicu te partnericu na sceni. Koliko je i kako višedimenzionalnost odnosa pridonijela stvaranju predstave? Kako inače pomirujete prijateljstvo i posao?

Judita: Prvo smo bile suradnice, pa smo postale prijateljice. Upoznale smo se tijekom rada na kabaret predstavi Joj Hrvati i shvatile da nas veže predanost i strast prema poslu. Ja sam te godine puno radila i kad mi je Paola ponudila Važnije polovice bila sam uvjerena da ću odbiti. Na sastanku sam joj rekla, gle pročitat ću, al baš sam preumorna i nisam sigurna. Onda sam pročitala tekst i moji glumački senzori i apetiti su proradili i stvaralački adrenalin je jednostavno nadvladao umor. I zapravo smo nekako kroz taj projekt utabale naše prijateljstvo. U radu prijateljstvo treba staviti na stranu i u prvi plan staviti profesionalne odnose, u suprotnom nije dobro. Ja imam tu sposobnost, u radu na ovoj predstavi ja sam bila glumica i tako sam pristupala procesu.

Ključan aspekt predstave, kako sugerira i naslov, svakako su „ženska“ iskustva. Što biste rekle, je li se položaj žene u našem društvu poboljšao te koliko je zapravo teško biti žena, ispuniti sve obveze i očekivanja, a k tome sačuvati zadovoljstvo i naći vrijeme za sebe?

Judita: Mislim da se svaka individua na ovom svijetu susreće sa sličnim izazovima, kako biti svoj, kako biti čovjek, kako biti sretan i koji je smisao svega. Žene međutim sva ta pitanja promišljaju uz konstantnu borbu za svoj jednakovrijedan položaj i to je borba koju nikada ne smijemo zaboraviti.

Paola: Koliko god živimo u vremenu i osvještavanja i glasnih borbi, svejedno ponekad imam osjećaj da koračamo unatrag. Teško je, u smislu ispunjavanja obaveza i očekivanja, umara taj osjećaj da je toliko toga na našim leđima. Zatim u neravnopravnosti koju osjećamo u poslu, u društvu, u nekim banalnim svakodnevnim situacijama koje te zapuhnu i podsjete da i dalje živimo u itekako patrijarhalnom društvu, ako slučajno i na trenutak zaboravimo. O crnoj kronici kojoj svjedočimo gotovo svakodnevno čini mi se da je svaka riječ suvišna. Djela, djela trebamo, ne sada, nego jučer!

Koliko Hrvatska slijedi kulturne i umjetničke trendove suvremene Europe? Što nam je u tom smislu donijelo članstvo u Europskoj uniji?

Judita: Mislim da, što se toga tiče, imamo još puno toga za naučiti i savladati. Mislim da postoji puno prostora kako koristiti benefite Unije, ali za to nam treba puno bolja transparentnost i naravno znanje i informacije. Ključ je uvijek u informiranosti i edukaciji, što nam, naravno, omogućava napredak.

Paola: Rekla bih da se trudimo i stremimo ka trendovima suvremene Europe, no još uvijek je mali broj takvih projekata u praksi. Članstvo nam je donijelo brojne da tako kažem povlastice, primjerice nove načine financiranja kroz EU fondove, mogućnosti edukacije, slobodnih granica, međusuradnja u kulturi čime se olakšalo umrežavanje i povezivanje s drugim umjetnicima i umjetničkim praksama diljem Europe.

EU fondovi nisu rezervirani samo za infrastrukturne projekte, iako se možda najčešće spominju u tom kontekstu. Oni su dostupni i hrvatskim kazalištima za sudjelovanje u europskim projektima. Koje su to specifične potrebe kazališta za koje se može naći potpora u EU programima?

Judita: Različite su i specifične potrebe kazališta diljem Europe. Neka boluju od nedostatka financija, neka od tehničkih ili drugi infrastrukturnih uvjeta, a neka se bore s publikom. No, ono što ih sve veže jest kreativni duh i želja da na scenu donesu što aktualnije teme, priče u kojima će se ljudi prepoznati ili one koje bi željeli gledati opet i opet. Stoga je važno poticati suradnju, i tom su smislu fondovi dobra prilika.

Paola: Sudjelovanje u europskim projektima u kazalištu nije samo važno radi naravno nužne financijske potpore, koliko zbog međusobne suradnje kazališta i umjetnica i umjetnika, općenito. To su projekti u kojima sudjeluje veći broj kazališnih kuća ili predstavnika nezavisne scene iz različitih zemalja ili su projekti koji se tiču zajedničkog iskustva. Kazalište je uvijek refleksija društva i stoga je bitno da su te suradnje što šire, jer dijelimo istu sudbinu unutar Unije.

U lipnju će se održati europski izbori. Zašto je važno izaći na njih?

Judita: Važno je shvatiti da biti dio neke zajednice znači i odgovornost, ali i svijest da i naš glas nešto znači. To se počesto stavlja u drugi plan ili nam se čini, oh ma to je samo jedan glas. Ali izaći na izbore podrazumijeva da ste odgovorni kako prema sebi tako i prema drugima. Mi smo sad već više od 10 godina u Uniji, i nama su ovi izbori podjednako važni kao i ostalima.

Paola: Važno je upravo zbog te kolektivne odgovornost prema svim budućim odlukama. Odluke koje donosi EU parlament itekako utječu na naše živote, a posebice danas kada se i mi, kao dio EU-a, suočavamo s velikim globalnim krizama i izazovima. S druge strne, važno je osvijestiti da smo unatoč svim različitostima mi danas dio cjeline i da sve odluke utječu na nas podjednako.

Kako potaknuti mlade da izađu na EU izbore, pogotovo one koji na birališta izlaze prvi put?

Judita: Mislim da je to dosta kompleksno pitanje, posebno jer je važno osluškivati njihove pozicije i izazove s kojima se mladi danas nose. Važno je da su informacije pravovremene i poslane kanalima kojima se mladi koriste.

Paola: Kao i u svemu, komunikacija je ključna. Možda više dostupnih i prisutnijih kampanja koje bi im privukle pažnju, upoznale ih s temama i zakonima, i time ih informirale o važnosti sudjelovanja u izborima. Ono što mislim da je jako važno je osvijestiti ili educirati mlade kako ishodi izbora utječu na zaista velik broj ljudi i da će odluke koje donosi europski parlament itekako oblikovati i našu svakodnevicu.

Poznato je da obje uspješno održavate radnu temperaturu. Planirate li se prepustiti proljetnom umoru ili uz nove izvedbe ‘Važnijih polovica’ nastavljate i s drugim projektima? Na čemu trenutno radite i gdje Vas još možemo pronaći? 

Judita: Uživamo igrajući Važnije polovice i veselimo se punom gledalištu tijekom proljeća. Ja igram još meni jednako dragu predstavu Mjesec dana na selu koju ćete moći pogledati u Teatru Itd početkom svibnja. Čeka me snimanje drugog dijela Dnevnika Pauline P. i neki filmski festivali.

Paola: Nema prepuštanja, naprotiv! S proljećem se budi i novi projekt. Ovaj put kao Teatar Mašina igre udružili smo snage s Kazališnom družinom Tragači i Gradskim kazalištem Sisak te pripremamo novu predstavu radnog naslova “Tri sestre na Instagramu”. Ne smijem puno otkrivati osim da svima dobro znane Čehovljeve sestre selimo u suvremeni kontekst, a predstava će svoju premijeru doživjeti u listopadu.

Važnije polovice

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

druge vijesti