Mjesto gdje Istra priča svoju najljepšu gastronomsku priču: Otkrili smo skriveni dragulj među vinogradima i brežuljcima
Postoje restorani u koje se dolazi zbog jednog jela, restorani koji su sinonim za posebne prilike i oni čije se ime dugo pamti zbog pogleda, atmosfere ili vrhunske vinske karte. No postoje i mjesta koja uspijevaju objediniti sve navedeno te pritom ispričati priču o kraju iz kojeg dolaze. Upravo je takav Forchetta 1902, restoran smješten u sklopu Roxanich Wine & Design Hotela u Motovunu, koji već pri prvom susretu daje naslutiti kako ovdje gastronomija nije tek dio ponude, nego jedan od glavnih razloga dolaska u srce Istre.
Već sam dolazak ostavlja snažan dojam. Motovun, jedan od najprepoznatljivijih istarskih gradića, stoljećima dominira krajolikom iznad doline rijeke Mirne, a upravo se u njegovu podnožju, okružen vinogradima, maslinicima i zelenim brežuljcima, nalazi suvremeni kompleks Roxanich Wine & Design Hotela. Dok se s jedne strane pogled proteže prema motovunskoj šumi, poznatoj po svjetski cijenjenim bijelim i crnim tartufima, s druge se otvara panorama vinograda koji tijekom svih godišnjih doba mijenjaju boje i stvaraju prizore zbog kojih se s razlogom govori da je unutrašnjost Istre jedna od najljepših europskih vinskih regija.
Upravo je taj krajolik postao polazišna točka za stvaranje restorana koji ne pokušava kopirati svjetske gastronomske trendove, nego ih interpretira kroz lokalni identitet. Forchetta 1902 nastala je kao logičan nastavak filozofije obitelji Roxanich, koja već godinama gradi prepoznatljivo ime na prirodnim vinima, dugim odležavanjima i autentičnom pristupu proizvodnji.
Umjesto odvajanja vinske priče od gastronomije, ovdje su obje razvijane paralelno, zbog čega svaki tanjur i svaka čaša vina djeluju kao dio iste cjeline.
Nastavite čitati nakon oglasa
Mjesto za koje vrijedi skrenuti s puta! Skrivena istarska adresa koja spaja vino, gastronomiju i hedonizam
U svijetu u kojem se sve češće govori o održivosti, lokalnim proizvođačima i sezonskim namirnicama, Forchetta 1902 pokazuje kako te vrijednosti mogu biti mnogo više od prolaznog gastronomskog trenda. Cijeli koncept restorana temelji se na filozofiji koju nazivaju kuhinjom iskrenog kilometra, pristupu koji naglašava što kraći put namirnice od proizvođača do kuhinje. Takav način rada ne znači samo kupnju lokalnih sastojaka, nego i svakodnevnu suradnju s malim obiteljskim gospodarstvima, ribarima, uzgajivačima, proizvođačima sireva, maslinarima i obrtnicima koji desetljećima njeguju tradicionalne metode proizvodnje.
Rezultat takve suradnje vidi se na svakom tanjuru. Povrće dolazi u trenutku kada postiže najbolji okus, začinsko bilje bere se neposredno prije posluživanja, meso potječe od hrvatskih proizvođača, dok se jadranska riba na jelovniku pojavljuje u skladu s ulovom i sezonom.
Upravo zbog toga ponuda restorana nije zamišljena kao statičan popis jela koji se ne mijenja godinama, nego kao živi gastronomski organizam koji prati ritam prirode i poštuje ono što određeno doba godine može ponuditi u svom najboljem izdanju.
Takav pristup posebno dolazi do izražaja u interpretaciji istarske kuhinje. Istra se često opisuje kao mjesto susreta Mediterana i srednje Europe, regija u kojoj su se tijekom stoljeća isprepletali različiti kulturni utjecaji, od antičkog Rima i Mletačke Republike do Austro-Ugarske Monarhije. Svaka od tih civilizacija ostavila je trag u lokalnoj gastronomiji pa današnja istarska kuhinja predstavlja jedinstvenu kombinaciju mediteranske jednostavnosti, talijanske elegancije i kontinentalne raskoši.
Nastavite čitati nakon oglasa
Ovo nije samo gastronomska destinacija, već mjesto na kojem se ponovno uči uživati u malim ritualima života
U Forchetti 1902 ta se bogata baština ne reproducira doslovno. Umjesto nostalgije i očekivanih recepata, kuhinja nudi suvremeno čitanje tradicionalnih okusa, pri čemu svako jelo zadržava prepoznatljiv karakter Istre, ali dobiva novu dimenziju kroz moderne tehnike pripreme, pažljivo osmišljene teksture i elegantnu prezentaciju. Upravo zbog toga ovdje nije riječ o klasičnom restoranu tradicionalne kuhinje, nego o prostoru u kojem prošlost i sadašnjost neprestano vode gastronomski dijalog.
Veliku ulogu u tome ima i pojam cucina povera, filozofija koja je stoljećima oblikovala prehranu istarskih obitelji. Nastala iz potrebe da se maksimalno iskoristi ono što priroda daje, ta je kuhinja počivala na jednostavnim sastojcima, domaćoj tjestenini, sezonskom povrću, maslinovu ulju, samoniklom bilju i mesu koje se pripremalo s velikim poštovanjem, bez rasipanja i suvišnih dodataka. Danas upravo ta skromna tradicija postaje inspiracija vrhunskim chefovima koji dokazuju kako kvaliteta ne proizlazi iz luksuznih sastojaka, nego iz znanja, strpljenja i razumijevanja okusa.
Nastavite čitati nakon oglasa
Forchetta 1902 tu filozofiju prenosi u suvremeni gastronomski kontekst na način koji djeluje prirodno i nenametljivo. Umjesto spektakularnih efekata i nepotrebne teatralnosti, naglasak ostaje na okusu, ravnoteži i poštovanju namirnice, zbog čega svaki slijed djeluje promišljeno, zaokruženo i iskreno. Upravo ta iskrenost možda je i najveća vrijednost restorana jer gost ne stječe dojam da jede interpretaciju nekog globalnog trenda, nego autentičnu priču koja se nije mogla ispričati nigdje drugdje osim u srcu Istre.
Zagreb je ovog tjedna dobio svoje malo latino središte, a Trg Josipa Jurja Strossmayera pretvoren je u prostor u kojem se mirisi pečenog mesa, citrusa, čilija, svježeg korijandera i slatkih zalogaja miješaju s glazbom, plesom i opuštenom festivalskom atmosferom. Fiesta Latina svoja je vrata otvorila 24. kolovoza, a već prvoga dana bilo je jasno da se ne radi samo o još jednom zagrebačkom festivalu hrane, nego o događanju koje gastronomiju pokušava povezati s glazbom, koktelima, radionicama i atmosferom karakterističnom za latinoameričke destinacije.
Prvi rujanski vikend bit će prigoda za posjet Gornjoj Bistri, gdje će se od 4. do 6. rujna 2026. održati jubilarno, 20. izdanje Dana Bistre, manifestacije koja tijekom tri dana okuplja gastronomske, glazbene, kulturne i zabavne sadržaje namijenjene posjetiteljima svih generacija. Središnje mjesto programa i ove će godine biti stari kamenolom u podnožju Medvednice, gdje će se održati Bistranska čušpajzijada, jedinstvena hrvatska manifestacija u cijelosti posvećena tradicionalnom jelu na žlicu, uz koncertne nastupe, predstave, filmske projekcije, predstavljanje lokalnih proizvođača i sadržaje za djecu.
Kasno ljeto u Zagrebu teško je zamisliti bez festivala na otvorenom, dugih večeri u društvu i onog posebnog osjećaja da se grad, barem nakratko, preseli na ulice, trgove i zelene oaze, a upravo takvu atmosferu i ove godine donosi Food Film Festival powered by Coca-Cola, koji se od četvrtka, 27. kolovoza, do nedjelje, 6. rujna, održava na Trgu dr. Franje Tuđmana. Dvanaesto izdanje ovog zagrebačkog festivala ponovno spaja ono što tijekom ljeta najviše volimo – dobru hranu, filmove pod zvijezdama, glazbu, druženje i opuštenu atmosferu – pa će Tuđmanac tijekom jedanaest festivalskih dana postati mjesto na kojem se može provesti cijela večer, od prvog zalogaja i pića do posljednje scene filma.
Postoje mjesta na hrvatskoj obali koja čovjek posjeti zbog pogleda, postoje ona zbog povijesti, neka zbog hrane, a postoje i ona rijetka mjesta na kojima se sve to događa istodobno, gotovo bez potrebe za dodatnim objašnjenjem, jer sam dolazak u njih predstavlja svojevrsni uvod u iskustvo koje će se nastaviti za stolom. Mali Ston jedno je od takvih mjesta, malo dalmatinsko naselje na početku Pelješca u kojem se na neobično malom prostoru susreću stoljeća povijesti Dubrovačke Republike, monumentalne kamene zidine, solane, more, školjkarstvo, vinogradi, kamenjar, miris mediteranskog bilja i jedna od najprepoznatljivijih gastronomskih priča hrvatskoga juga, a upravo se na toj tankoj granici između kopna i mora nalazi Kapetanova kuća, restoran koji je tijekom desetljeća postao mnogo više od adrese na kojoj se može dobro pojesti.
Cavtat je jedno od onih mjesta na hrvatskoj obali kojem se uvijek vraćamo s razlogom, bilo da tražimo nekoliko sati bezbrižnog ljetnog hedonizma, večeru uz more koja će prerasti u dugo druženje ili jednostavno onu posebnu mediteransku atmosferu zbog koje se čini da vrijeme tijekom ljeta ipak može malo usporiti, no ove sezone na njegovoj se gastronomskoj karti pojavio jedan novi plejs koji je vrlo brzo privukao pažnju i postao mjesto o kojem se sve više priča, a riječ je o Clubu 21, restoranu smještenom tik uz more koji na prvi pogled osvaja lokacijom, a nakon prvog zalogaja pokazuje da iza atraktivne adrese ipak postoji nešto puno važnije – ozbiljna želja da se gostu ponudi cijelo iskustvo, od hrane i pića do atmosfere zbog koje ćete poželjeti ostati još malo.
Postoje restorani koji privuku pažnju već na prvi pogled, ali postoje i oni čija se vrijednost počinje otkrivati tek kada za njihovim stolom provedete dovoljno vremena da shvatite kako se dobar gastronomski doživljaj ne sastoji samo od onoga što je posluženo na tanjuru, nego i od prostora, pogleda, usluge, atmosfere i osjećaja mjesta u kojem se nalazite. Upravo takav dojam ostavlja restoran Dalmatino u Cavtatu, smješten uz obalu u jednom od najljepših dijelova ovog pitoresknog mjesta, gdje se dalmatinska kuhinja susreće s mediteranskim ugođajem i pogledom na more.
Kada se govori o gastronomiji Pelješca, fokus se najčešće prirodno usmjerava prema obali, poznatim ribljim restoranima, kamenicama iz Malostonskog zaljeva, vinima od plavca malog i konobama smještenima uz more, no gastronomska slika ovog poluotoka znatno je šira od onoga što se može pronaći uz glavne turističke pravce. U unutrašnjosti Pelješca, u Kuni Pelješkoj, nalazi se Agroturizam Antunović, obiteljsko gospodarstvo koje je svoju gastronomsku ponudu izgradilo na poljoprivredi, stočarstvu, vinogradarstvu i višegeneracijskoj povezanosti obitelji s ovim krajem, a upravo zbog takvog modela poslovanja predstavlja jedno od zanimljivijih mjesta za upoznavanje kontinentalnijeg, ruralnog lica pelješke gastronomije.
Zagreb će 3. rujna dobiti iznimno snažan uvod u novu jesensku gastronomsku sezonu jer u restoran Skenderica 1912. u Remetama stiže Michel Husser, jedno od velikih imena francuske visoke gastronomije i chef čija je profesionalna biografija neraskidivo povezana s obiteljskom kućom Le Cerf u alsaškom Marlenheimu, restoranom čija je Michelinova zvjezdica prvi put dodijeljena još 1936. godine i od tada, prema službenoj povijesti restorana, nije prekidala svoj kontinuitet.
U vremenu u kojem gotovo sve što nas okružuje prolazi kroz neku vrstu digitalne korekcije, estetskog filtriranja i industrijskog usavršavanja, zanimljivo je da se naš pogled sve češće zaustavlja upravo na onome što nije savršeno. Privlače nas izlizani rubovi starog drvenog stola, nepravilna glazura na keramičkoj zdjeli, fasada na kojoj se vidi nekoliko desetljeća kiše i sunca, kožna torba čija je površina potamnila na mjestima gdje ju je netko godinama dodirivao, fotografija čije zrno nije potpuno čisto i odjevni predmet na kojem se vidi da nije nastao kao bezlična kopija stotina drugih identičnih komada. Takve stvari ne djeluju dovršeno u klasičnom smislu riječi, ali upravo zbog toga često djeluju potpunije, jer osim oblika posjeduju i vrijeme, iskustvo, kontekst i trag ljudske prisutnosti.
Postoji nešto gotovo paradoksalno u načinu na koji koristimo umjetnost: u vremenu u kojem nam je dostupno više filmova, serija, knjiga, glazbe i drugih sadržaja nego ikada prije, često se iznova vraćamo upravo onome što već poznajemo. Ponovno gledamo film čiji znamo gotovo svaki prizor, ponovno otvaramo roman čiji kraj odavno znamo, a pjesmu koju smo mogli čuti stotinu puta ponovno puštamo kao da u njoj još postoji nešto što nismo do kraja razumjeli. Na prvi pogled takvo ponašanje može izgledati kao jednostavna posljedica navike ili nedostatka interesa za novo, ali psihologija pamćenja, emocija i odnosa prema umjetnosti pokazuje da je stvar znatno složenija. Kada se vraćamo poznatom djelu, vrlo često ne vraćamo se samo priči, melodiji ili likovima, nego vlastitom iskustvu koje je s tim djelom tijekom vremena postalo povezano.
Tehnologija je desetljećima pokušavala privući našu pažnju, pokazati nam koliko je snažna, koliko je brza i koliko toga može učiniti umjesto nas, pa smo navikli na uređaje koji neprestano svijetle, zvone, vibriraju, šalju obavijesti i traže da ih pogledamo, dodirnemo ili uključimo. Međutim, najzanimljiviji trenutak tehnološkog razvoja događa se upravo onda kada tehnologija prestane inzistirati na tome da je primijetimo, kada se njezina prisutnost povuče iz prvog plana i kada uređaj, aplikacija ili sustav jednostavno počne raditi ono što od njega očekujemo bez potrebe da o njegovom postojanju svakoga dana iznova razmišljamo.
