Šest sestara, šest karaktera i šest vina koja mijenjaju način na koji doživljavamo Istru
Postoje vinske priče koje nastaju u vinogradu, postoje one koje nastaju u podrumu, a postoje i rijetke priče koje nastaju unutar jedne obitelji. Upravo takva priča dolazi iz Istre, gdje je obitelj Rožanić godinama gradila vlastitu filozofiju prirodnog vinarstva, pomicala granice tradicionalnih vinskih kategorija i stvarala vina koja se ne uklapaju u unaprijed zadane okvire. Najnovija kolekcija kuće Roxanich pritom nije samo predstavljanje novih etiketa, već svojevrsni obiteljski portret pretočen u vino.
Svaka od šest etiketa nosi ime jedne od kćeri Mladena Rožanića, a svako vino postaje interpretacija njezina karaktera, interesa, životnog puta i osobnosti. Umjesto da se vina promatraju isključivo kroz sorte, tehničke podatke i metode proizvodnje, ova kolekcija otvara sasvim drugačiju perspektivu u kojoj vino postaje medij za pripovijedanje. Rezultat je šest potpuno različitih vinskih identiteta koji zajedno tvore jednu od najzanimljivijih domaćih vinskih priča posljednjih godina.
U vremenu kada se mnogi proizvođači okreću uniformiranosti i tržišno provjerenim formulama, Roxanich ostaje vjeran filozofiji sporog, strpljivog i prirodnog nastanka vina. Dugotrajne maceracije, spontana fermentacija, višegodišnje odležavanje u velikim drvenim bačvama i minimalne intervencije u podrumu već su godinama zaštitni znak vinarije, no upravo kroz ovu kolekciju takav pristup dobiva dodatnu emocionalnu dimenziju. Svaka boca postaje priča o jednoj osobi, jednoj životnoj energiji i jednom karakteru koji je pronašao svoj odraz u čaši.
Prva među njima je Lara, vino posvećeno najstarijoj kćeri koja je vrlo rano pokazala ozbiljan interes za svijet vina i odlučila svoje obrazovanje usmjeriti prema vinarstvu i vinogradarstvu. Njezina želja da nastavi obiteljsku tradiciju prirodnog vinarstva pretočena je u vino koje jednako hrabro gleda prema budućnosti koliko poštuje iskustvo prošlosti.
Roxanich Lara 1/6 nije vino koje pokušava ugoditi svima. Naprotiv, riječ je o etiketi koja od prvog susreta jasno daje do znanja da pripada svijetu vina snažnog identiteta.
Nastala od istarske malvazije, Lara predstavlja jednu od najautentičnijih interpretacija dugo maceriranih jantarnih vina kakve danas susrećemo na međunarodnoj vinskoj sceni. Grožđe prolazi kroz dug kontakt s kožicama, nakon čega slijedi spontana fermentacija i višegodišnje odležavanje koje ponekad traje gotovo cijelo desetljeće.
Takav pristup rezultira vinom koje ne skriva svoju prirodu. Nebistreno, nestabilizirano i potpuno oslobođeno suvišnih intervencija, ono u čaši pokazuje živost, energiju i karakter kakav se ne može proizvesti ubrzanim postupcima.
U aromatskom smislu Lara otvara sasvim novi svijet doživljaja malvazije. Umjesto očekivanih voćnih tonova u prvi plan dolaze slojevi sušenih smokava, bademovog mlijeka, mediteranskog bilja i nježnih cvjetnih nijansi koje se postupno razvijaju kako vino diše. Punoća i intenzitet ovdje nikada ne djeluju teško jer ih prati izražena svježina i elegantna tekstura mekih tanina koja vinu daje gotovo taktilnu dimenziju. Upravo zbog te složenosti Lara jednako dobro funkcionira kao vino za meditativno uživanje koliko i kao gastronomski partner ozbiljnim jelima koja se inače povezuju s crnim vinima.
Nastavite čitati nakon oglasa
Ako Lara simbolizira nasljeđe i kontinuitet, Petra predstavlja kreativni susret dvaju naizgled nespojivih svjetova. Inspirirana Petrom Rožanić, obiteljskom umjetnicom koja stoji iza novih etiketa vina, ova etiketa donosi jednu od najintrigantnijih ideja domaće vinske scene. Mladen Rožanić odlučio je spojiti dvije kultne hrvatske sorte koje dolaze s različitih krajeva obale i nose potpuno različite identitete – moćni plavac mali s pelješkog Dingača i temperamentni istarski teran.
Takav spoj dugo je djelovao gotovo nezamislivo. Jedna sorta poznata je po svojoj snazi, zrelosti i koncentraciji, dok druga osvaja svježinom, živim kiselinama i izraženom voćnošću. Umjesto sukoba karaktera nastala je fascinantna ravnoteža koja pokazuje koliko različitosti mogu stvoriti novu vrijednost kada ih povezuje jasna vizija.
Nastavite čitati nakon oglasa
Nakon višegodišnjeg odležavanja svake sorte zasebno, vina se spajaju tek nekoliko mjeseci prije punjenja u boce. Upravo taj završni susret rezultira vinom koje se neprestano mijenja i razvija. U jednom trenutku dominiraju zrele note tamnog voća i mediteranskih začina, dok već nekoliko minuta kasnije dolaze svježiji tonovi šumskog voća i suptilne herbalne nijanse. Petra djeluje poput umjetničkog djela koje iz svakog kuta otkriva novi detalj, a upravo ta nepredvidivost i dinamičnost čine je jednim od najuzbudljivijih vina kolekcije.
Njezina osobnost možda najbolje odražava samu umjetnost – slobodnu, pomalo buntovnu i potpuno neopterećenu pravilima. Kao i Petra Rožanić, vino ne pokušava biti savršeno u klasičnom smislu te riječi. Umjesto toga bira autentičnost, slojevitost i emociju, ostavljajući dovoljno prostora svakome tko ga kuša da pronađe vlastitu interpretaciju.
Ako Petra simbolizira umjetničku slobodu, Sara utjelovljuje hrabrost da se i najpoznatije vinske sorte promatraju iz potpuno drukčije perspektive. Uvijek usklađena s očevom filozofijom, ali istodobno sklona nekonvencionalnim izborima, Sara Rožanić inspirirala je vino koje još jednom potvrđuje koliko Roxanich voli preispitivati ustaljena pravila. Umjesto očekivane interpretacije jedne od najpoznatijih svjetskih bijelih sorti, nastao je jantarni Chardonnay produljene maceracije koji vlastiti identitet gradi upravo na odmaku od konvencija.
Roxanich Sara 3/6 nije vino koje se lako može svrstati u poznate stilove. Iako će njegova prodorna narančasto-zlatna boja mnoge podsjetiti na oksidativna vina francuske Jure, već prvi miris i gutljaj otkrivaju sasvim drukčiji karakter. Chardonnay ovdje prolazi produljenu maceraciju na kožicama koja, ovisno o berbi, traje između pet i dvadeset i jednog dana. Upravo taj pažljivo odmjeren kontakt s kožicom i košticama daje vinu njegovu dubinu, teksturu i prepoznatljiv spektar jantarnih nijansi, dok spontana fermentacija na autohtonim kvascima i višegodišnje dozrijevanje u velikim drvenim bačvama zaokružuju njegov osebujan karakter.
Na nosu se postupno otvaraju arome muškatnog oraščića, badema, jasmina i zrelih citrusa, dok se na nepcu isprepliću izražena mineralnost, svježina i bogata, gotovo uljasta tekstura. Završetak ostaje dug, ispunjen notama orašastih plodova i finim taninskim dodirom koji vinu daje dodatnu dimenziju. Kao i Sara Rožanić, kojoj je posvećeno, ovo vino bira vlastiti put, potvrđujući da autentičnost često nastaje upravo onda kada se netko usudi napraviti ono što se na prvi pogled čini neuobičajenim.
Ako je Mara pokazala da rosé može biti vino za ozbiljan stol i dugo promišljene gastronomske trenutke, onda Zara 5/6 potvrđuje koliko daleko Roxanich ide u reinterpretaciji jantarnih vina. Posvećena Zari Rožanić, čija se kreativnost jednako izražava kroz umjetnost i kuhanje, ova etiketa nastala je iz ideje da se sedam različitih bijelih sorti spoji u jedinstvenu cjelinu koja neće izgubiti identitet nijedne od njih. Sauvignon Blanc, Pinot Blanc, Pinot Sivi, Vermentino, Glera, Friulano i Graševina zajedno stvaraju vino koje se ne može svrstati u poznate obrasce, već predstavlja vlastitu kategoriju, oblikovanu dugom maceracijom, prirodnom fermentacijom i višegodišnjim odležavanjem u velikim drvenim bačvama.
Roxanich Zara 5/6 (prijašnje ime: Ines u bijelom) vino je koje se neprestano mijenja. Ono što u prvim minutama djeluje suzdržano i gotovo nježno, nakon nešto vremena u čaši otvara potpuno novi spektar aroma i tekstura. Mirisi sušene marelice, cvijeta naranče, orijentalnih začina, šafrana i diskretnih nota orašastih plodova postupno se nadograđuju slojevima tercijarnih aroma koje su rezultat dugotrajnog dozrijevanja. Na nepcu vino ostaje izrazito suho, ali istodobno bogato i zaobljeno, s izraženom svježinom koja nosi cijelu strukturu i taninima koji mu daju gotovo taktilnu dimenziju. Upravo zbog takvog karaktera Zara 5/6 nije vino koje traži brz odgovor, nego vrijeme, pažnju i spremnost na istraživanje, nagrađujući svakim novim gutljajem drukčijim nijansama koje se razvijaju tijekom večeri.
Posljednje vino kolekcije nosi ime najmlađe kćeri, Tare Rožanić, čija je povezanost s prirodom odmalena bila gotovo instinktivna. Dok su starije sestre sudjelovale u radu vinarije, Tara je uvijek bila uz njih, jednako zainteresirana za vinograde, masline i berbu, promatrajući i upijajući atmosferu koja prati nastanak svakog novog vina. Upravo je zato Roxanich Tara 6/6 zamišljena kao svojevrsna proslava spontanosti, znatiželje i neopterećenosti pravilima, ali i kao jedno od najsloženijih crvenih vina koje je izašlo iz podruma ove istarske vinarije.
Riječ je o jedinstvenom field blendu sastavljenom od čak šest crvenih sorti – Cabernet Franca, Syraha, Lambrusca, Barbere, Borgonje i Malvasije Nere – koje rastu na istom položaju i zajedno prolaze cijeli proces vinifikacije. Takav pristup danas je prava rijetkost jer od vinara zahtijeva iznimno precizno razumijevanje svake sorte i njihove međusobne dinamike. Nakon gotovo desetljeća dozrijevanja u velikim drvenim bačvama nastaje vino koje ne impresionira snagom, nego profinjenošću. U čaši se otvaraju note crnog ribiza, borovnice i zrelih trešanja, isprepletene s finim začinskim tonovima i elegantnim taninima koji vino čine iznimno pitkim unatoč njegovoj slojevitosti. Tara 6/6 pokazuje kako kompleksnost ne mora biti glasna da bi bila upečatljiva, nego upravo suprotno – svoju najveću vrijednost otkriva kroz ravnotežu, preciznost i osjećaj lakoće koji ostaje dugo nakon posljednjeg gutljaja.
Iako je svako vino nastalo kao zasebna priča, svih šest etiketa povezuje ista filozofija koja već godinama definira Roxanich. Prirodna fermentacija na autohtonim kvascima, izostanak filtracije, minimalna intervencija u podrumu i izrazito dugo odležavanje nisu marketinške odrednice, nego način razmišljanja koji podrazumijeva da vino svoj puni potencijal ostvaruje tek kada mu se dopusti dovoljno vremena. Upravo zato mnoge etikete iz ove kolekcije u podrumu provode gotovo deset godina prije nego što dođu na tržište, što je danas rijetkost čak i među najambicioznijim svjetskim vinarima.
Takav pristup odražava se i u načinu na koji ova vina treba doživjeti. Ona nisu zamišljena za površno kušanje niti za brzu degustaciju, nego traže vrijeme i zrak kako bi pokazala svu svoju slojevitost. Otvorena dovoljno rano i poslužena u velikim čašama, postupno otkrivaju nove mirise, teksture i nijanse, zbog čega gotovo svaka boca tijekom večeri prolazi vlastitu malu transformaciju. Upravo u toj promjenjivosti krije se njihova najveća vrijednost jer niti jedno vino nije potpuno isto od prvog do posljednjeg gutljaja.
Nova kolekcija Roxanich vina zato nije samo predstavljanje šest novih etiketa, nego i svojevrsna obiteljska kronika ispisana vinom. Svaka od šest sestara postala je inspiracija za vino koje nosi njezino ime, ali istodobno i simbol vrijednosti koje oblikuju cijelu vinariju – znatiželje, kreativnosti, strpljenja, umjetnosti, gastronomije i dubokog poštovanja prema prirodi. Umjesto da slijedi trendove, Roxanich još jednom bira vlastiti put, stvarajući vina koja izazivaju, potiču razgovor i ostavljaju dojam dugo nakon što se isprazni posljednja čaša. Upravo zato ova kolekcija nije zamišljena samo kao novo poglavlje jedne vinarije, nego kao podsjetnik da najveća vina nastaju onda kada iza njih stoji jednako snažna priča kao i terroir iz kojeg dolaze.
Zagreb je ovog tjedna dobio svoje malo latino središte, a Trg Josipa Jurja Strossmayera pretvoren je u prostor u kojem se mirisi pečenog mesa, citrusa, čilija, svježeg korijandera i slatkih zalogaja miješaju s glazbom, plesom i opuštenom festivalskom atmosferom. Fiesta Latina svoja je vrata otvorila 24. kolovoza, a već prvoga dana bilo je jasno da se ne radi samo o još jednom zagrebačkom festivalu hrane, nego o događanju koje gastronomiju pokušava povezati s glazbom, koktelima, radionicama i atmosferom karakterističnom za latinoameričke destinacije.
Prvi rujanski vikend bit će prigoda za posjet Gornjoj Bistri, gdje će se od 4. do 6. rujna 2026. održati jubilarno, 20. izdanje Dana Bistre, manifestacije koja tijekom tri dana okuplja gastronomske, glazbene, kulturne i zabavne sadržaje namijenjene posjetiteljima svih generacija. Središnje mjesto programa i ove će godine biti stari kamenolom u podnožju Medvednice, gdje će se održati Bistranska čušpajzijada, jedinstvena hrvatska manifestacija u cijelosti posvećena tradicionalnom jelu na žlicu, uz koncertne nastupe, predstave, filmske projekcije, predstavljanje lokalnih proizvođača i sadržaje za djecu.
Kasno ljeto u Zagrebu teško je zamisliti bez festivala na otvorenom, dugih večeri u društvu i onog posebnog osjećaja da se grad, barem nakratko, preseli na ulice, trgove i zelene oaze, a upravo takvu atmosferu i ove godine donosi Food Film Festival powered by Coca-Cola, koji se od četvrtka, 27. kolovoza, do nedjelje, 6. rujna, održava na Trgu dr. Franje Tuđmana. Dvanaesto izdanje ovog zagrebačkog festivala ponovno spaja ono što tijekom ljeta najviše volimo – dobru hranu, filmove pod zvijezdama, glazbu, druženje i opuštenu atmosferu – pa će Tuđmanac tijekom jedanaest festivalskih dana postati mjesto na kojem se može provesti cijela večer, od prvog zalogaja i pića do posljednje scene filma.
Postoje mjesta na hrvatskoj obali koja čovjek posjeti zbog pogleda, postoje ona zbog povijesti, neka zbog hrane, a postoje i ona rijetka mjesta na kojima se sve to događa istodobno, gotovo bez potrebe za dodatnim objašnjenjem, jer sam dolazak u njih predstavlja svojevrsni uvod u iskustvo koje će se nastaviti za stolom. Mali Ston jedno je od takvih mjesta, malo dalmatinsko naselje na početku Pelješca u kojem se na neobično malom prostoru susreću stoljeća povijesti Dubrovačke Republike, monumentalne kamene zidine, solane, more, školjkarstvo, vinogradi, kamenjar, miris mediteranskog bilja i jedna od najprepoznatljivijih gastronomskih priča hrvatskoga juga, a upravo se na toj tankoj granici između kopna i mora nalazi Kapetanova kuća, restoran koji je tijekom desetljeća postao mnogo više od adrese na kojoj se može dobro pojesti.
Cavtat je jedno od onih mjesta na hrvatskoj obali kojem se uvijek vraćamo s razlogom, bilo da tražimo nekoliko sati bezbrižnog ljetnog hedonizma, večeru uz more koja će prerasti u dugo druženje ili jednostavno onu posebnu mediteransku atmosferu zbog koje se čini da vrijeme tijekom ljeta ipak može malo usporiti, no ove sezone na njegovoj se gastronomskoj karti pojavio jedan novi plejs koji je vrlo brzo privukao pažnju i postao mjesto o kojem se sve više priča, a riječ je o Clubu 21, restoranu smještenom tik uz more koji na prvi pogled osvaja lokacijom, a nakon prvog zalogaja pokazuje da iza atraktivne adrese ipak postoji nešto puno važnije – ozbiljna želja da se gostu ponudi cijelo iskustvo, od hrane i pića do atmosfere zbog koje ćete poželjeti ostati još malo.
Postoje restorani koji privuku pažnju već na prvi pogled, ali postoje i oni čija se vrijednost počinje otkrivati tek kada za njihovim stolom provedete dovoljno vremena da shvatite kako se dobar gastronomski doživljaj ne sastoji samo od onoga što je posluženo na tanjuru, nego i od prostora, pogleda, usluge, atmosfere i osjećaja mjesta u kojem se nalazite. Upravo takav dojam ostavlja restoran Dalmatino u Cavtatu, smješten uz obalu u jednom od najljepših dijelova ovog pitoresknog mjesta, gdje se dalmatinska kuhinja susreće s mediteranskim ugođajem i pogledom na more.
Kada se govori o gastronomiji Pelješca, fokus se najčešće prirodno usmjerava prema obali, poznatim ribljim restoranima, kamenicama iz Malostonskog zaljeva, vinima od plavca malog i konobama smještenima uz more, no gastronomska slika ovog poluotoka znatno je šira od onoga što se može pronaći uz glavne turističke pravce. U unutrašnjosti Pelješca, u Kuni Pelješkoj, nalazi se Agroturizam Antunović, obiteljsko gospodarstvo koje je svoju gastronomsku ponudu izgradilo na poljoprivredi, stočarstvu, vinogradarstvu i višegeneracijskoj povezanosti obitelji s ovim krajem, a upravo zbog takvog modela poslovanja predstavlja jedno od zanimljivijih mjesta za upoznavanje kontinentalnijeg, ruralnog lica pelješke gastronomije.
Zagreb će 3. rujna dobiti iznimno snažan uvod u novu jesensku gastronomsku sezonu jer u restoran Skenderica 1912. u Remetama stiže Michel Husser, jedno od velikih imena francuske visoke gastronomije i chef čija je profesionalna biografija neraskidivo povezana s obiteljskom kućom Le Cerf u alsaškom Marlenheimu, restoranom čija je Michelinova zvjezdica prvi put dodijeljena još 1936. godine i od tada, prema službenoj povijesti restorana, nije prekidala svoj kontinuitet.
U vremenu u kojem gotovo sve što nas okružuje prolazi kroz neku vrstu digitalne korekcije, estetskog filtriranja i industrijskog usavršavanja, zanimljivo je da se naš pogled sve češće zaustavlja upravo na onome što nije savršeno. Privlače nas izlizani rubovi starog drvenog stola, nepravilna glazura na keramičkoj zdjeli, fasada na kojoj se vidi nekoliko desetljeća kiše i sunca, kožna torba čija je površina potamnila na mjestima gdje ju je netko godinama dodirivao, fotografija čije zrno nije potpuno čisto i odjevni predmet na kojem se vidi da nije nastao kao bezlična kopija stotina drugih identičnih komada. Takve stvari ne djeluju dovršeno u klasičnom smislu riječi, ali upravo zbog toga često djeluju potpunije, jer osim oblika posjeduju i vrijeme, iskustvo, kontekst i trag ljudske prisutnosti.
Postoji nešto gotovo paradoksalno u načinu na koji koristimo umjetnost: u vremenu u kojem nam je dostupno više filmova, serija, knjiga, glazbe i drugih sadržaja nego ikada prije, često se iznova vraćamo upravo onome što već poznajemo. Ponovno gledamo film čiji znamo gotovo svaki prizor, ponovno otvaramo roman čiji kraj odavno znamo, a pjesmu koju smo mogli čuti stotinu puta ponovno puštamo kao da u njoj još postoji nešto što nismo do kraja razumjeli. Na prvi pogled takvo ponašanje može izgledati kao jednostavna posljedica navike ili nedostatka interesa za novo, ali psihologija pamćenja, emocija i odnosa prema umjetnosti pokazuje da je stvar znatno složenija. Kada se vraćamo poznatom djelu, vrlo često ne vraćamo se samo priči, melodiji ili likovima, nego vlastitom iskustvu koje je s tim djelom tijekom vremena postalo povezano.
Tehnologija je desetljećima pokušavala privući našu pažnju, pokazati nam koliko je snažna, koliko je brza i koliko toga može učiniti umjesto nas, pa smo navikli na uređaje koji neprestano svijetle, zvone, vibriraju, šalju obavijesti i traže da ih pogledamo, dodirnemo ili uključimo. Međutim, najzanimljiviji trenutak tehnološkog razvoja događa se upravo onda kada tehnologija prestane inzistirati na tome da je primijetimo, kada se njezina prisutnost povuče iz prvog plana i kada uređaj, aplikacija ili sustav jednostavno počne raditi ono što od njega očekujemo bez potrebe da o njegovom postojanju svakoga dana iznova razmišljamo.
