U tome se krije jedna od velikih promjena u načinu na koji ćemo u budućnosti doživljavati tehnologiju. Najbolji tehnološki proizvod više nije nužno onaj koji ima najveći broj funkcija, najviše zaslona, najnaprednije tehničke mogućnosti ili najglasniji marketinški nastup, nego onaj koji razumije kontekst u kojem se koristi i koji korisniku omogućuje da se usredotoči na vlastiti život umjesto na upravljanje uređajem. Tehnologija koja dobro funkcionira ne bi trebala stvarati dodatni posao, nego bi trebala uklanjati nepotrebne korake između čovjeka i onoga što želi postići.
Pametni telefon najbolji je primjer tog paradoksa. Uređaj koji je nekoć prvenstveno služio za telefonske razgovore danas je postao kamera, navigacija, novčanik, radni alat, televizor, glazbeni uređaj, osobni asistent, komunikacijski centar i pristup gotovo svim informacijama koje su nam dostupne. Ipak, njegova stvarna vrijednost ne proizlazi iz toga što u sebi objedinjuje toliko funkcija, nego iz trenutka u kojem korisnik prestane razmišljati o tome kako ih aktivirati. Kada telefon automatski prepozna lice vlasnika, kada navigacija prilagodi rutu prometu, kada se fotografija sinkronizira s drugim uređajima ili kada se poruka pojavi na zaslonu računala bez dodatnog podešavanja, tehnologija postaje gotovo nevidljiva jer se njezina složenost nalazi iza jednostavnog korisničkog iskustva.
Ta nevidljivost ne znači da tehnologija nestaje, nego da nestaje potreba da se njome bavimo. Iza jedne naizgled jednostavne radnje mogu stajati složeni procesi koji uključuju računalne mreže, senzore, algoritme, podatkovne centre, strojno učenje i sigurnosne sustave, ali korisnik ne mora poznavati njihovu unutarnju strukturu da bi ih mogao koristiti. Upravo je to jedan od najvažnijih pokazatelja tehnološke zrelosti. Kada automobil zahtijeva od vozača da neprestano razmišlja o tome kako sustav radi, njegova tehnologija ostaje u prvom planu, ali kada se automatsko kočenje, pomoć pri parkiranju ili prilagodba brzine prometu aktiviraju u pravom trenutku bez nepotrebne komplikacije, tehnologija se pretvara u infrastrukturu koja podržava čovjeka.
Ista se promjena događa i u domu. Pametni dom dugo je bio predstavljen kao prostor prepun uređaja kojima možemo upravljati telefonom, glasom ili zasebnim aplikacijama, ali takav pristup često nije bio osobito pametan. Ako korisnik mora otvoriti četiri aplikacije kako bi uključio rasvjetu, prilagodio temperaturu, provjerio zaključavanje vrata i namjestio zavjese, onda je tehnologija možda tehnički napredna, ali iskustvo koje pruža nije jednostavno. Pravi pametni dom trebao bi postupno učiti obrasce života svojih stanara i reagirati na njih na način koji ne zahtijeva stalnu pažnju.
U idealnom slučaju, rasvjeta bi se trebala prilagoditi dobu dana, grijanje ili hlađenje trebalo bi reagirati na prisutnost ljudi, sigurnosni sustav trebao bi prepoznati uobičajene obrasce kretanja, a uređaji bi trebali međusobno komunicirati bez toga da čovjek svakog jutra mora upravljati njima kao kontrolnim centrom. Smisao takvog doma nije u tome da vlasniku pokaže koliko je uređaja instalirano, nego da mu omogući da ujutro jednostavno ustane, napravi kavu, izađe iz kuće i nastavi sa svojim danom bez razmišljanja o tome je li sve uključeno, isključeno, zaključano ili pravilno podešeno.
Nastavite čitati nakon oglasa
Upravo zbog toga budućnost pametnog doma neće nužno pripadati najvećem broju uređaja, nego najboljoj povezanosti među njima. Tehnologija će biti korisnija kada različiti sustavi budu sposobni razmjenjivati informacije i donositi jednostavne odluke bez stalnog sudjelovanja korisnika. Čovjek neće morati razmišljati o tome koji uređaj treba uključiti jer će sustav prepoznati potrebu prije nego što ona postane problem. Takav razvoj mijenja i samu definiciju pametnog uređaja, jer uređaj više nije pametan samo zato što ima procesor i internetsku vezu, nego zato što razumije kada treba nešto napraviti, kada treba nešto pitati i, možda najvažnije, kada treba ostati potpuno tih.
Upravo je posljednja karakteristika posebno važna u vremenu u kojem je gotovo svaki uređaj sposoban privući našu pažnju. Tehnologija je dugo bila dizajnirana prema logici stalne dostupnosti, pa smo dobili uređaje koji nas podsjećaju, upozoravaju, preporučuju, sugeriraju i pozivaju natrag u svoje digitalne ekosustave. Problem nije u tome što obavijesti postoje, nego u tome što su mnogi sustavi dizajnirani tako da se bore za našu pažnju čak i kada za to nema stvarne potrebe. Ako tehnologija treba unaprijediti život, onda njezina kvaliteta ne bi trebala biti mjerena samo brojem stvari koje može učiniti, nego i brojem nepotrebnih prekida koje može ukloniti.
Zbog toga se sve važnijim kriterijem tehnološkog dizajna nameće upravo sposobnost sustava da zna kada se treba povući. Dobar digitalni asistent ne bi trebao govoriti samo zato što može govoriti, pametni telefon ne bi trebao vibrirati zbog svake sitnice, a umjetna inteligencija ne bi trebala proizvoditi odgovor na svako pitanje samo zato što je sposobna generirati tekst. Najkvalitetniji sustavi morat će razumjeti razliku između korisne intervencije i nepotrebnog uplitanja. Ta će razlika postajati sve važnija kako tehnologija bude ulazila u sve veći broj svakodnevnih situacija.
Nastavite čitati nakon oglasa
Umjetna inteligencija pritom predstavlja možda najveći korak prema tehnologiji koja postaje nevidljiva. Za razliku od klasičnog softvera, koji najčešće zahtijeva da korisnik nauči određena pravila, umjetna inteligencija može pokušati razumjeti namjeru iza onoga što čovjek govori ili piše. To znači da se komunikacija s tehnologijom postupno može udaljavati od naredbi i približavati prirodnom jeziku. Umjesto da korisnik traži određenu funkciju unutar izbornika, može jednostavno opisati što želi postići, a sustav će pokušati pronaći najprikladniji način da to ostvari.
Takva promjena djeluje jednostavno, ali njezine posljedice mogu biti duboke. Ako tehnologija postane sposobna razumjeti kontekst, korisnik više neće morati učiti tehnologiju onoliko koliko je morao prije. Računala su desetljećima zahtijevala određeni oblik tehničke pismenosti, ali umjetna inteligencija može dio tog tereta preuzeti na sebe. Čovjek ne mora nužno znati gdje se neka opcija nalazi, kako se zove određena funkcija ili koji je točan slijed naredbi ako sustav može razumjeti njegov cilj i pomoći mu da do njega dođe.
Međutim, nevidljiva tehnologija ne znači neograničenu autonomiju. Što tehnologija postaje sposobnija djelovati sama, to postaje važnije da čovjek zna kada i zašto sustav nešto radi. Postoji velika razlika između tehnologije koja samostalno obavlja dosadan zadatak i tehnologije koja samostalno donosi odluke s ozbiljnim posljedicama. U prvom slučaju automatizacija može osloboditi vrijeme i smanjiti frustraciju, dok u drugom može otvoriti ozbiljna pitanja odgovornosti, privatnosti, sigurnosti i kontrole.
Zato budućnost neće pripadati tehnologiji koja čovjeku jednostavno oduzima što više odluka, nego tehnologiji koja pažljivo prepoznaje koje odluke ima smisla automatizirati, a koje moraju ostati pod ljudskim nadzorom. Sustav koji samostalno podešava temperaturu u stanu nije isto što i sustav koji samostalno upravlja financijama, procjenjuje nečiju podobnost za posao ili donosi odluku koja može utjecati na nečiji život. Nevidljivost tehnologije mora zato imati granice, posebno tamo gdje posljedice automatiziranog djelovanja mogu biti velike.
Nastavite čitati nakon oglasa
Jednako važno pitanje predstavlja privatnost. Što tehnologija bolje razumije čovjeka, to više podataka mora imati o njegovim navikama, lokaciji, preferencijama i ponašanju, a upravo se u tome nalazi jedan od najvećih paradoksa pametnog svijeta. Da bi tehnologija djelovala prirodno, mora imati dovoljno konteksta, ali što više konteksta ima, to postaje važnije tko tim podacima upravlja, gdje se oni pohranjuju, koliko dugo ostaju dostupni i u koje se svrhe mogu koristiti. Tehnologija koja korisniku olakšava život ne smije svoju jednostavnost plaćati neograničenim zadiranjem u njegovu privatnost.
Zato će povjerenje postati jednako važno kao funkcionalnost. Korisnik mora moći vjerovati da sustav neće koristiti njegove podatke izvan očekivanog konteksta, da će moći razumjeti ključne odluke sustava i da će u svakom važnom trenutku imati mogućnost preuzeti kontrolu. Nevidljiva tehnologija može biti dobra samo ako njezina nevidljivost nije posljedica skrivanja onoga što radi, nego posljedica dobro dizajniranog iskustva u kojem je složenost uklonjena iz korisničkog pogleda, dok su pravila, granice i mogućnosti kontrole i dalje jasni.
Ovaj se princip može primijeniti i na posao. Radno okruženje budućnosti neće nužno biti ono u kojem zaposlenici koriste najveći broj digitalnih alata, nego ono u kojem se administrativni i repetitivni poslovi odvijaju gotovo automatski. Kada se podaci iz jednog sustava mogu sigurno prenijeti u drugi bez ručnog prepisivanja, kada se sastanak može automatski sažeti, kada se dokument može organizirati bez višesatnog sortiranja i kada umjetna inteligencija može pomoći u pripremi materijala, tehnologija prestaje biti dodatni zadatak i postaje infrastruktura rada.
Nastavite čitati nakon oglasa
To je posebno važno zato što se ljudsko vrijeme ne može promatrati kao beskonačan resurs. Svaki nepotrebni klik, svaka nepotrebna lozinka, svaki višak administracije i svaki sustav koji traži od čovjeka da ponavlja istu radnju predstavljaju mali trošak koji se tijekom godina pretvara u ozbiljan gubitak vremena. Dobra tehnologija taj trošak smanjuje bez toga da čovjeku oduzme osjećaj kontrole. Njezina je vrijednost upravo u tome što čovjek nakon korištenja sustava ima više energije za posao koji zahtijeva iskustvo, prosudbu, kreativnost i odgovornost.
Zbog toga se tehnološki napredak više ne bi trebao mjeriti isključivo brzinom procesora, veličinom zaslona ili brojem novih funkcija. Pravi napredak često se događa u detaljima koje korisnik gotovo ne primijeti. Bolja sinkronizacija, stabilnija mreža, pouzdanije prepoznavanje konteksta, manje pogrešaka, jednostavnije postavljanje i inteligentnije automatiziranje mogu imati veći utjecaj na svakodnevni život nego spektakularna nova funkcija koja se koristi jednom mjesečno.
Paradoksalno je da najbolja tehnologija zbog toga možda izgleda najmanje impresivno. Ona ne mora svaki put pokazati što je upravo napravila, ne mora zahtijevati divljenje i ne mora korisniku dokazivati vlastitu inteligenciju. Ako je dobro dizajnirana, ona jednostavno funkcionira. Kao voda iz slavine, električna energija ili bežična mreža, njezina se vrijednost počinje primjećivati tek kada prestane raditi. Upravo tada postaje jasno koliko smo se navikli na infrastrukturu koja u pozadini održava svakodnevni život.
U budućnosti će ta nevidljivost vjerojatno postati još izraženija. Uređaji će se sve manje doživljavati kao zasebni proizvodi, a sve više kao dijelovi međusobno povezanog sustava. Telefon, automobil, računalo, sat, kućanski uređaji i digitalni asistenti neće nužno biti različiti svjetovi između kojih korisnik mora stalno prelaziti, nego će činiti jedinstveno digitalno okruženje koje se prilagođava situaciji. Čovjek neće razmišljati o tome koji uređaj treba koristiti, nego će jednostavno izreći namjeru i očekivati da će tehnologija pronaći odgovarajući način da je podrži.
To ipak ne znači da bi čovjek trebao postati pasivni korisnik vlastite tehnologije. Naprotiv, što tehnologija postaje nevidljivija, to je važnije da ljudi razumiju njezine temeljne posljedice. Potrebno je znati gdje završava praktičnost, a počinje ovisnost, gdje završava personalizacija, a počinje nadzor i gdje završava automatizacija, a počinje gubitak kontrole. Tehnološka pismenost budućnosti zato neće se svoditi samo na sposobnost korištenja uređaja, nego na sposobnost razumijevanja odnosa koji čovjek uspostavlja s njima.
Najbolja tehnologija nije ona koja nas tjera da živimo prema njezinim pravilima, nego ona koja se dovoljno dobro uklapa u naš život da možemo nastaviti živjeti prema vlastitim pravilima. Njezina najveća vrijednost nije u tome da zauzme više prostora u našoj svakodnevici, nego da nam oslobodi prostor koji smo joj prije morali posvećivati. Kada uređaj više ne zahtijeva naše stalno upravljanje, kada aplikacija prestane biti izvor dodatne komplikacije, kada umjetna inteligencija obavi dosadan posao bez nepotrebnog ometanja i kada pametni dom jednostavno razumije što se događa, tehnologija napokon ostvaruje ono što je od nje trebalo očekivati od početka.
Ona tada više nije središte života, nego njegova tiha infrastruktura. Ne pokušava nas impresionirati, ne traži da joj se divimo i ne natječe se za svaki trenutak naše pažnje. Jednostavno je ondje kada nam treba i povlači se kada nam nije potrebna. Upravo u tome možda leži najzrelija definicija tehnološkog napretka: ne u tome koliko tehnologije možemo unijeti u svoj život, nego u tome koliko dobro tehnologija može raditi svoj posao dok mi ponovno možemo biti prisutni u vlastitom životu.
