Zašto se uvijek vraćamo istim filmovima, knjigama i pjesmama? Odgovor ima više veze s nama nego što mislimo

Film, knjiga ili pjesma mogu u našem pamćenju prestati biti samo kulturni sadržaj i postati svojevrsna oznaka određenog razdoblja života, odnosa, mjesta, ljudi ili osjećaja. Pjesma koju smo slušali tijekom studiranja može nas desetljećima poslije vratiti u istu emocionalnu atmosferu, određeni film može nas podsjetiti na osobu s kojom smo ga prvi put gledali, dok nas roman može vratiti u vrijeme kada smo ga čitali i kada smo sami bili potpuno drukčija osoba. Istraživanja autobiografskog pamćenja potvrđuju da glazba osobito snažno djeluje kao okidač osobnih sjećanja, pri čemu poznate pjesme mogu izazvati vrlo konkretna i emocionalno snažna prisjećanja događaja iz vlastitog života.

Upravo zato nostalgiju nije dovoljno promatrati kao običnu čežnju za prošlošću. Ona je složen emocionalni proces u kojemu prošlost dolazi u kontakt sa sadašnjošću i omogućuje nam da određene dijelove vlastitog života ponovno osjetimo kao povezane, čak i kada se sve oko nas u međuvremenu promijenilo. Znanstvena literatura nostalgiju sve češće opisuje kao izrazito socijalnu emociju jer se nostalgična sjećanja vrlo često odnose na ljude, odnose i zajednička iskustva, a njihovo prizivanje može pojačati osjećaj povezanosti, pripadanja i kontinuiteta vlastitog identiteta.

To je jedan od razloga zbog kojih se neki filmovi gledaju iznova upravo onda kada nam je život posebno intenzivan, neizvjestan ili emocionalno zahtjevan. Poznata priča ne traži od nas isti stupanj psihološkog napora kao potpuno nepoznata priča. Znamo što slijedi, poznajemo likove, razumijemo odnose među njima i već imamo uspostavljen emocionalni odnos prema svijetu kojem se vraćamo. U tom smislu ponovno gledanje nije samo ponavljanje, nego oblik predvidljivosti koji nam može omogućiti da se privremeno odmaknemo od nepredvidljivosti svakodnevice. Novija istraživanja ponovnog gledanja filmova i televizijskih epizoda upravo povezuju takvo ponašanje s utjehom, regulacijom emocija, nostalgijom, osjećajem kontinuiteta identiteta i socijalnom povezanošću.

Važna je pritom razlika između toga da nešto poznajemo i toga da nam nešto emocionalno pripada. Možemo stotinu puta čuti pjesmu koju jednostavno volimo, ali samo će neke pjesme postati dio naše osobne povijesti. One se s vremenom počinju povezivati s konkretnim iskustvima i upravo zato njihova vrijednost više nije sadržana samo u glazbi. Kada ih ponovno čujemo, ne aktiviramo samo zvuk, nego čitavu mrežu asocijacija koja je tijekom života nastala oko tog zvuka. Istraživanja pokazuju da poznatost glazbe povećava vjerojatnost pojavljivanja autobiografskih sjećanja, dok emocionalna obilježja glazbe dodatno utječu na količinu i karakter sjećanja koje će određeni glazbeni podražaj izazvati.

Zbog toga ponekad možemo zaboraviti gotovo sve detalje određenog razdoblja, a ipak vrlo precizno znati koja je pjesma tada svirala. Glazba ima neobičnu sposobnost povezivanja emocionalnog iskustva s vremenom u kojem se ono dogodilo, pa jedan poznati refren može otvoriti vrata sjećanju koje nismo godinama svjesno prizivali. Posebno je zanimljivo da istraživanja provedena na popularnoj glazbi i filmovima pokazuju kako pojedini sadržaji mogu biti autobiografski značajni ljudima kroz različite dobne skupine, dok glazbeni podražaji u nekim okolnostima izazivaju izraženiji učinak prisjećanja nego filmski sadržaj.

Kod knjiga je mehanizam nešto drukčiji, ali posljedica može biti vrlo slična. Kada ponovno čitamo roman koji već poznajemo, više ne čitamo samo kako bismo saznali što će se dogoditi. Uklonjena je osnovna neizvjesnost prvog čitanja i prostor se otvara drugim vrstama iskustva: možemo bolje primijetiti stil, odnose među likovima, rečenice koje smo prvi put preskočili, simboliku ili vlastitu emocionalnu reakciju na određeni dio priče. Još važnije, ponovno čitanje može nas vratiti u osobno razdoblje u kojem smo taj roman prvi put susreli. Istraživanje o ponovnom čitanju omiljenih knjiga pokazalo je da ponovno čitanje može izazvati više nostalgije i osjećaja socijalne povezanosti nego čitanje nove knjige, pri čemu su upravo nostalgija i uživljavanje u narativ povezani s tim učinkom.

Tu se nalazi jedna od važnijih razlika između konzumiranja sadržaja i osobnog odnosa prema umjetnosti. Neka djela možemo smatrati kvalitetnima, zanimljivima ili čak izvrsnima, a da ih nikada ne poželimo ponovno pogledati ili pročitati. Druga djela možda objektivno nisu najvažnija umjetnička ostvarenja koja smo ikada susreli, ali su neodvojiva od našeg života. Njihova vrijednost nije nužno posljedica univerzalne umjetničke kvalitete, nego činjenice da su u nekom trenutku postala dio naše osobne biografije. Umjetničko djelo tada dobiva dodatni sloj značenja koji ne pripada samo autoru, nego i osobi koja ga je doživjela.

Zato se ponekad vraćamo filmu koji bismo danas možda procijenili drukčije nego kada smo ga prvi put gledali. Nismo nužno ponovno zainteresirani samo za njegov scenarij, glumu ili režiju. Vraćamo se osjećaju koji smo imali dok smo ga gledali prvi put, ljudima s kojima smo ga dijelili, prostoru u kojem smo tada živjeli i verziji sebe koja je u tom trenutku postojala. Kada ponovno pustimo taj film, na neki način istodobno promatramo ekran i vlastito sjećanje. Priča ostaje ista, ali osoba koja je promatra više nije ista.

U tome leži i jedna od najzanimljivijih funkcija nostalgije: ona može stvarati osjećaj kontinuiteta između osobe kakva smo bili i osobe kakva smo postali. Istraživanja su pokazala da nostalgija može povećavati osjećaj kontinuiteta vlastitog identiteta, odnosno osjećaj da između prošlog i sadašnjeg sebe ipak postoji određena poveznica. Taj osjećaj kontinuiteta povezan je i s većim osjećajem smisla, što objašnjava zašto nas povratak poznatim sadržajima ponekad ne vraća samo u prošlost, nego nam pomaže razumjeti vlastitu sadašnjost.

To je posebno važno u razdobljima životnih promjena. Kada promijenimo posao, grad, društvo, partnerski odnos ili način života, mijenja se velik dio vanjskih okolnosti koje su činile našu svakodnevicu prepoznatljivom. U takvim trenucima poznata pjesma, knjiga ili film mogu funkcionirati kao nešto stabilno što je ostalo isto dok se gotovo sve drugo promijenilo. Nije slučajno da se nostalgija često pojavljuje upravo kada osoba osjeća veću udaljenost od nekadašnjeg života ili od ljudi s kojima je bila povezana. Istraživanja povezuju osjećaj socijalne nepovezanosti s povećanjem nostalgije, dok sama nostalgija može ponovno pojačati osjećaj društvene povezanosti i pripadanja.

Zato poznati sadržaj može imati funkciju emocionalnog utočišta, ali pritom nije nužno riječ o bijegu od stvarnosti. Ponekad se čovjek ne vraća prošlosti zato što želi živjeti u njoj, nego zato što mu je potrebna točka iz koje može bolje razumjeti sadašnjost. Ponovno gledanje filma može smiriti napetost nakon teškog dana, ponovno čitanje knjige može pružiti osjećaj unutarnjeg reda, a poznata pjesma može vratiti osjećaj bliskosti s osobom koju više ne viđamo ili s razdobljem života koje je završilo. U svim tim slučajevima umjetničko djelo djeluje kao medij između onoga što smo doživjeli i onoga što danas osjećamo.

Pritom nije potrebno idealizirati prošlost. Nostalgija nije uvijek ugodan osjećaj, niti je svako vraćanje poznatom pokušaj da se proizvede sreća. Ponekad ponovno gledamo tužan film upravo zato što želimo ponovno proživjeti određenu emociju, ponovno čujemo pjesmu koja nas boli zato što je povezana s nekim koga više nema u našem životu, ili otvaramo knjigu koja nas vraća u razdoblje koje istodobno volimo i žalimo. U takvim situacijama umjetnost omogućuje kontrolirani susret s vlastitim emocijama. Znamo što nas čeka, znamo kada će određena scena doći i znamo kakav osjećaj u nama izaziva, pa emociju možemo ponovno proživjeti u prostoru koji je predvidljiviji od stvarnog života.

Upravo je predvidljivost jedan od ključnih razloga zbog kojih poznato može biti tako privlačno. Kada gledamo nešto prvi put, velik dio pažnje usmjeren je na razumijevanje radnje, predviđanje događaja i otkrivanje završetka. Kod ponovnog gledanja taj je teret smanjen, pa se pažnja može preusmjeriti prema drugim aspektima iskustva. Možemo više uživati u atmosferi, glazbi, humoru, izvedbi glumaca ili emocionalnim nijansama koje prvi put nismo primijetili. Istraživanja ponovne konzumacije zabavnih sadržaja upravo ukazuju na to da ponavljanje ne mora nužno smanjivati užitak, nego u nekim okolnostima može povećati razumijevanje i produbiti doživljaj poznatog narativa.

Bearded man watching film or sport games TV eating popcorn in house at night. Cinema, championship and leisure concept,Image: 1022956044, License: Royalty-free, Restrictions: , Model Release: yesFOTO: PROFIMEDIA

Sličan proces događa se i s pjesmama koje smo čuli toliko puta da gotovo automatski znamo svaki prijelaz, svaki refren i svaku promjenu ritma. Upravo ta predvidljivost može biti dio zadovoljstva. Mozak više ne mora čekati da otkrije što dolazi, nego može uživati u prepoznavanju onoga što dolazi. Kada je pritom pjesma povezana s autobiografskim sjećanjem, iskustvo postaje još složenije jer se sadašnjost, glazba i osobna prošlost pojavljuju gotovo istodobno. Neuroznanstvena istraživanja nostalgije izazvane glazbom pokazala su uključenost moždanih mreža povezanih sa samoreferencijalnom obradom, emocijama, nagradom i autobiografskim pamćenjem, što dodatno pokazuje koliko je takvo iskustvo daleko složenije od običnog prepoznavanja poznatog zvuka.

Zbog svega toga nije neobično da isti film gledamo drukčije u dvadesetoj, tridesetoj ili pedesetoj godini života. Djelo se nije promijenilo, ali jesmo mi. Lik koji nam je nekada bio sporedan može odjednom postati najvažniji, rečenica koju prije nismo primijetili može nas pogoditi, a odnos među likovima možemo početi razumijevati potpuno drukčije. Ponovno susretanje s istim djelom zato je istodobno i susret s promjenom vlastite perspektive. Kada se vratimo staroj knjizi, ne čitamo samo staru knjigu; čitamo je novim očima, s iskustvima koja prvi put nismo imali.

Upravo zato neka umjetnička djela s vremenom postaju dio osobnog života na način koji nadilazi njihovu prvotnu svrhu. Ona postaju svojevrsne privatne arhive. Jedna pjesma može čuvati cijelo ljeto, jedan film može čuvati prijateljstvo, jedna knjiga može čuvati razdoblje odrastanja, a određena scena može u nekoliko sekundi vratiti atmosferu prostora za koji smo mislili da smo ga odavno zaboravili. U tom smislu umjetnost ponekad ne čuvamo zato što želimo ponovno doživjeti umjetničko djelo, nego zato što kroz njega možemo ponovno dotaknuti dio vlastitog života.

Možda je upravo zato pitanje zašto se vraćamo istim filmovima, knjigama i pjesmama manje pitanje o umjetnosti, a više pitanje o čovjeku. Čovjek ne živi samo u sadašnjem trenutku, nego istodobno nosi čitav niz prethodnih verzija sebe, odnosa, mjesta, gubitaka, ljubavi, prijateljstava i odluka koje su ga oblikovale. Kada ponovno pustimo staru pjesmu ili otvorimo poznatu knjigu, ne vraćamo se nužno onome što je bilo; vraćamo se osjećaju da je ono što je bilo još uvijek na neki način dio onoga što jesmo.

Zato poznato ne mora značiti dosadno, a ponovno ne mora značiti isto. Ponekad se vraćamo istom filmu zato što nam je potreban mir, istoj knjizi zato što u njoj pronalazimo nešto što danas razumijemo bolje nego prije, a istoj pjesmi zato što nekoliko minuta možemo ponovno biti osoba koja smo nekada bili. Umjetnost u takvim trenucima prestaje biti samo sadržaj koji gledamo, čitamo ili slušamo i postaje prostor u kojem se susreću sadašnjost, pamćenje i identitet. I možda je upravo u tome njezina najtrajnija vrijednost: najbolje djelo nije uvijek ono koje nas najviše iznenadi prvi put, nego ponekad ono kojem se možemo vratiti nakon mnogo godina i u njemu još uvijek pronaći nešto svoje.

people, mass media, television and entertainment concept – young man watching tv at night at home,Image: 334763966, License: Royalty-free, Restrictions: , Model Release: yesFOTO: PROFIMEDIA