Kečap je danas vjerojatno najpoznatiji umak na svijetu i mnogi ne mogu zamisliti sendvič ili ručak bez njega.
Obično ga povezujemo s modernom hranom poput različitih varijanti fast fooda, ali jeste li znali da njegova povijest seže stoljećima u prošlost?
Kako je nastao kečap?
Podrijetlo kečapa seže tisućama godina unatrag u jugoistočnu Aziju, no tada nije nalikovao umaku kakav danas volimo, piše Reader’s Digest. “Priča počinje prije nekoliko tisuća godina, kada su ljudi koji su živjeli uz obale i rijeke jugoistočne Azije i današnje južne Kine počeli čuvati lokalnu ribu i škampe, soleći ih i fermentirajući u bogate slane paste”, kaže Dan Jurafsky, profesor lingvistike na Sveučilištu Stanford i autor knjige The Language of Food.
Ove paste bile su ograničene na regiju sve dok car Wu od Hana nije počeo širiti državu oko 200. pr. Kr. “Dokazi pokazuju da su u tom razdoblju Kinezi usvojili ove riblje umake”, kaže on.
Nastavite čitati nakon oglasa
Stotinama godina ti su fermentirani riblji umaci ostali jedna od najpopularnijih metoda za aromatiziranje hrane u ovoj regiji Kine, danas poznatoj kao Fujian – sve dok ih pomorska putovanja i trgovina nisu otkrili svijetu. “Fujianski trgovci i pomorci voljeli su riblji umak, nazvavši ga ke-tchup, što znači konzervirani riblji umak na Hokkienu, jeziku južnog Fujiana i Tajvana”, kaže Jurafsky.
Početkom 1600-tih, britanski mornari koji su putovali u Indoneziju radi trgovine počeli su razvijati ukus za ke-tchup. “Jelo s broda (slana svinjetina i sušeni krekeri) bilo je prilično bljutavo, pa je ke-tchup pomagao” kaže Jurafsky. “Ali također je moguće da su trgovci zaključili da ga mogu plasirati kod kuće kao egzotičan azijski umak“. Dodaje da je riječ kečap vjerojatno prvi put ušla u engleski jezik u nekom od ovih indonezijskih lučkih gradova.
Ubrzo su britanski mornari kupovali velike količine kečapa, punili ga u boce i donosili kući. No, kao i mnogi uvozni proizvodi, bio je skup, pa su Britanci počeli pokušavati napraviti vlastiti.
Nastavite čitati nakon oglasa
Londonska kuharica iz 1742. sadrži recept za kečap napravljen od piva, inćuna, gljiva, ljutike i začina. “Gljive su ubrzo postale glavni sastojak, a od 1750. do 1850. godine riječ kečap počela je označavati sve rijetke tamne umake napravljene od gljiva ili čak oraha, koji su se često koristili za aromatiziranje otopljenog maslaca”, objašnjava Jurafsky.
Otkud rajčica u kečapu?
Britanci su prvi dodali rajčice u kečap, napominje Jurafsky. Sredinom 1800-tih rajčice su zamijenile gljive. Zatim su inćuni nestali iz recepta te je kečap potpuno izgubio vezu sa svojim ribljim korijenima. Ali iako su korištene rajčice, ovaj je umak još uvijek bio relativno smeđ i rijedak, a ne kao moderni kečap.
Budući da se rajčica razgrađuje brže od ostalih sastojaka, Heinz je 1876. godine proizveo prvi kečap s octom koji sprječava raspadanje.
Nastavite čitati nakon oglasa
U kasnim 1800-tima proizvodnja i popularnost kečapa počeli su rasti u Americi. “Nakon građanskog rata, proizvođači u Americi odgovorili su na znatno povećanu potražnju povećanjem proizvodnje kečapa, prilagođavajući svoje recepte američkim potrošačima, koji su počeli preferirati njihov kečap koji je bio nešto slađi i gušći od britanskog”, kaže Jurafsky.
Otprilike 1910. kečap (osobito Heinz) počeo je nalikovati kečapu u koji danas umačemo pomfrit i pileće medaljone. “Proizvođači poput Heinza otkrili su da dodavanje još više šećera i puno octa pomaže u proizvodnji kečapa koji se bolje čuva, što je dovelo do moderne slatko-kisele formule“, objašnjava Jurafsky.
Kečap koji danas jedemo na hrenovkama i u hamburgerima zapravo je prilično sličan Heinzovom receptu iz ranih 1900-tih. Rajčice i destilirani ocat su još uvijek tu, kao i sol i začini poput luka u prahu. Šećer iz izvornog recepta zamijenjen je visokofruktoznim kukuruznim sirupom.
Postoje mjesta na kojima se tradicija ne čuva iza staklenih vitrina muzeja niti između korica starih kuharica, nego svakoga jutra ponovno oživi u mirisu svježe naribane korice limuna, toplini pećnice i rukama koje već desetljećima jednako strpljivo oblikuju tijesto prema pravilima koja se nikada nisu zapisivala u receptima, nego su se prenosila pogledom, iskustvom i povjerenjem između generacija žena. Upravo se takva priča već više od trideset godina odvija u kamenoj jezgri Korčule, gdje je Smiljana Matijaca svoj život posvetila nečemu što je mnogo veće od slastičarstva, pretvorivši očuvanje tradicionalnih korčulanskih kolača u životni poziv i dokaz da gastronomija može biti jednako snažan čuvar identiteta kao jezik, arhitektura ili običaji.
Postoje mjesta koja osvajaju spektakularnim hotelima, luksuznim marinama ili velikim plažama, a postoje i ona čija se posebnost krije upravo u njihovoj skromnosti, tišini i autentičnosti, zbog čega se svaki dolazak pretvara u iskustvo koje se dugo pamti, a upravo je takav Vrnik Arts Club, jedinstvena lifestyle i gastronomska destinacija smještena na otočiću Vrniku, svega desetak minuta vožnje brodom od povijesne jezgre Korčule, gdje se susreću priroda, umjetnost, bogata otočka baština i mediteranska kuhinja koja na najbolji mogući način interpretira okuse juga Hrvatske.
Korčula posljednjih godina sve snažnije potvrđuje status jedne od najzanimljivijih hrvatskih gastronomskih destinacija, no među brojnim restoranima i konobama posebno se izdvaja Maha Bar, mjesto koje uspješno spaja ozbiljno kuharsko iskustvo, suvremeni pristup street foodu i autentične okuse otoka u koncept koji jednako privlači lokalno stanovništvo i goste iz cijeloga svijeta, stvarajući pritom iskustvo koje nadilazi očekivanja klasičnog burger bara i pretvara svaki obrok u opušteno, ali gastronomski promišljeno putovanje kroz suvremenu dalmatinsku kuhinju.
Postoje mjesta na Jadranu koja ne osvajaju pogledom na more s prve linije obale, raskošnim interijerima ili modernim gastronomskim konceptima, već nečim daleko vrjednijim – osjećajem da ste barem na nekoliko sati postali dio nečijeg doma, obiteljske priče i tradicije koja se na istom mjestu prenosi generacijama. Upravo je takvo mjesto seljačko domaćinstvo Gera, smješteno u Postrani, jednom od najstarijih zaseoka Žrnova, svega nekoliko minuta vožnje od grada Korčule, gdje kamen, maslinici, vinogradi i mirisi mediteranskog bilja i danas određuju ritam svakodnevice jednako kao i prije nekoliko stoljeća.
Generacijama potrošača u Hrvatskoj dobro poznat okus privukao je pozornost i na međunarodnoj sceni. Cockta je uvrštena među najzanimljivija bezalkoholna pića iz različitih dijelova svijeta u izboru uglednog britanskog lifestyle magazina Monocle, koji je ističe kao autentično piće prepoznatljivog karaktera i podrijetla koje vrijedi isprobati.
Jadranska tuna već je godinama jedan od najcjenjenijih simbola mediteranske gastronomije, namirnica koja u sebi nosi karakter mora, snagu tradicije i neograničen prostor za kreativnost suvremenih chefova, a upravo će ta posebna riba biti u središtu jedne od najiščekivanijih gourmet večeri ovogodišnjeg Tunalicious Festivala. U četvrtak, 10. rujna, s početkom u 19:30 sati, porečki restoran Spinnaker otvorit će vrata ekskluzivnom izdanju Spinnaker Gourmet Stagea, događanju koje će spojiti autorsku kuhinju chefa Marka Turkovića i vrhunske vinske etikete renomirane vinarije Saints Hills.
Može li jedno bezalkoholno piće postati dio identiteta zemlje? Ako je suditi prema izboru uglednog svjetskog magazina Monocle, odgovor je potvrdan. U svom ljetnom vodiču posvećenom najzanimljivijim osvježavajućim pićima iz različitih dijelova svijeta, urednici su odlučili napraviti odmak od globalnih klasika i čitateljima preporučiti pića koja nose priču, tradiciju i autentičan karakter. Drugim riječima, poruka je bila jednostavna – ovoga ljeta barem nakratko odložite Coca-Colu i otkrijte okuse koji su obilježili čitave generacije u svojim zemljama.
Postoje mjesta koja putovanje pretvaraju u niz lijepih fotografija, a postoje i ona koja ga pretvaraju u uspomenu kojoj se vraćamo još dugo nakon povratka kući. Restoran Filippi na Korčuli pripada upravo toj drugoj kategoriji jer ovdje gastronomija nije tek dio turističke ponude, nego način na koji otok priča svoju priču kroz mirise, okuse, ljude i stoljetnu tradiciju. Smješten uz povijesne zidine staroga grada, na slikovitom Šetalištu Petra Kanavelića, Filippi već godinama predstavlja jedno od najposebnijih mjesta na hrvatskoj gastronomskoj karti, a činjenica da ga kontinuirano preporučuje Michelin Guide potvrđuje kako je riječ o restoranu koji uspješno spaja vrhunsku kuhinju, autentičnost i iskustvo koje nadilazi klasičan odlazak na večeru.
Sarajevo Film Festival i ove godine potvrđuje svoju ulogu jednog od najvažnijih prostora susreta različitih filmskih poetika, autorskih senzibiliteta i kinematografija koje se često nalaze izvan glavnih tokova međunarodne filmske distribucije, a posebnu pažnju u tom smislu privlače programi Kinoscope i Kinoscope Surreal, koji suvremeni film promatraju iz dvije naizgled različite, ali zapravo duboko povezane perspektive, jer dok Kinoscope kroz dvanaest narativnih art-house ostvarenja istražuje nove načine pripovijedanja, intimne ljudske odnose, društvene lomove i posljedice povijesnih trauma, Kinoscope Surreal odlazi korak dalje prema području nelagode, fantastičnog, tjelesnog horora, queer žanra i mračnih imaginarija u kojima se svakodnevni svijet postupno pretvara u prostor straha.
Ovogodišnji Summer Screen 32. Sarajevo Film Festivala donosi jednu od onih selekcija koje na prvi pogled djeluju kao susret velikih autorskih imena, a tek se nakon što se filmovi postave jedan uz drugi otkriva da među njima postoji mnogo dublja i osjetljivija poveznica, jer Cristian Mungiu, Ryūsuke Hamaguchi, Hirokazu Kore-eda, Marie Kreutzer, Jeanne Herry i Léa Mysius, svaki iz vlastitog kulturnog, estetskog i pripovjedačkog iskustva, ponovno govore o čovjeku koji se nalazi pred granicom vlastitih mogućnosti i pokušava pronaći način da nastavi živjeti nakon trenutka u kojem se njegov dotadašnji svijet nepovratno promijenio.
Pulska Arena sinoć je bila ispunjena do posljednjeg mjesta, a Severinin koncert u sklopu aktualne turneje „Ja samo pjevam“ potvrdio je da njezina koncertna priča u ovom trenutku nadilazi klasični okvir velikog estradnog nastupa i sve se više oblikuje kao pažljivo koncipirana glazbena produkcija u kojoj su interpretacija, orkestralni zvuk, vizualni identitet i odnos s publikom ravnopravno uključeni u konačni doživljaj.
Beba na fotografiji nosi svijetloružičasti bodi i nježnu kapicu s diskretnim uzorkom, a prizor je u samo nekoliko sati privukao brojne čestitke i poruke podrške.
