Zagrebačka premijera SOLARIS DVA donosi hibridnu scensku viziju između prošlosti, projekcije i umjetne inteligencije
Nakon pulske premijere, autorski projekt SOLARIS DVA, nastao u koprodukciji Montažstroja i Istarsko narodno kazalište – Gradsko kazalište Pula, sinoć je doživio i svoju zagrebačku premijeru u Zagrebačko kazalište mladih, gdje će se ponovno izvesti i sutra, 25. veljače 2026. godine u 20 sati. Time se ovaj ambiciozni i višeslojni projekt upisuje u kazališni život metropole kao događaj koji istodobno propituje suvremenost i priziva snažnu kulturnu memoriju.
Predstava se nadovezuje na kultni roman Solaris poljskog pisca Stanisław Lem te na istoimeni film redatelja Andrej Tarkovski, ali pritom ne ostaje u okvirima adaptacije, nego otvara vlastiti interpretativni prostor u kojem se teme drugosti, identiteta i samospoznaje razrađuju kroz motiv “gostiju” – povrataka koji ne nude razrješenje, nego služe kao uznemirujuće i nemilosrdno ogledalo. U ovoj suvremenoj reinterpretaciji Solaris više nije udaljeni planet obavijen tajanstvenim oceanom, nego sveprisutna digitalna infrastruktura koja oblikuje našu svakodnevicu: algoritamski „ocean“ koji posreduje percepciju, filtrira iskustva i neprestano rekonstruira naše navike, želje i strahove. Ono što nam se iz tog sustava vraća sablasno je blisko i uvjerljivo, ali istodobno pomaknuto, iskrivljeno i često pogrešno, čime se briše granica između autentičnog i proizvedenog.
Šeparović u predstavu uvodi pojam „kazališnog šava“, naglašavajući razliku između digitalnog ekrana koji teži besprijekornoj glatkoći i kazališta koje ne može, niti želi, u potpunosti sakriti tragove vlastite konstrukcije. Kazalište ostaje prostor u kojem su spoj tijela, slike i tehnologije vidljivi, opipljivi i ranjivi, a upravo se u tom šavu, u trenutku kada kopija odaje pukotinu u vlastitoj iluziji savršenstva, otvaraju ključna pitanja našega vremena: tko ima pravo na original, što znači identitet u svijetu beskonačne reprodukcije i možemo li uopće zaboraviti u stvarnosti koja sve bilježi, arhivira i neumorno vraća?
Struktura predstave oblikovana je kao slojeviti susret arhivske razine, žive izvedbe i generativne razine, uključujući umjetnu inteligenciju i deepfake tehnologiju. Prepoznatljiva filmska slika prevodi se u scensku radnju, a potom se razlaže u digitalni oblak podataka, stvarajući dinamičan odnos između prošlosti i sadašnjosti, između zabilježenog i trenutačnog. Likovi pritom nisu samo nositelji fabule, nego kompleksni konstrukti koji egzistiraju na granici dokumenta i izvedbe.
U središtu toga sudara nalazi se Hari, koju tumači Rea Bušić, kao figura ljubavi, gubitka i nemogućnosti konačnog oproštaja. Njezina se scenska prisutnost oblikuje kao hibrid: lice koje gledamo na projekcijama nastaje pretapanjem lica izvođačice s licem glumice Natalija Bondarčuk iz Tarkovskijeva filma, čime se brišu granice između filmske memorije i kazališne sadašnjosti. Kris Kelvin, u interpretaciji Matije Čigira, ulazi u dijalog s vlastitom filmskom prošlošću, dok Nikola Nedić kao dr. Snaut i Sven Medvešek kao dr. Sartorius grade napetu intelektualnu i emotivnu dinamiku prostora. Frano Mašković kao dr. Gibarian i Vedran Živolić kao Henri Berton pojavljuju se kao video i AI prisutnosti, dodatno proširujući polje izvedbe izvan fizičke pozornice.
Posebnu dimenziju napetosti unosi robotski pas Unitree Go2 AIR, koji nije tek tehnološki dodatak, nego ravnopravni scenski akter. Njegova prisutnost postavlja pitanje granica empatije i otvara prostor za promišljanje o tome koliko brzo ljudski pogled počinje pripisivati emocije i namjere mehanizmu sastavljenom od metala, senzora i koda, te koliko je naša potreba za odnosom snažnija od svijesti o umjetnosti tog bića.
Zvukovni sloj predstave razvija se u dijalogu s glazbom iz Tarkovskijeva filma, koju potpisuju Eduard Artemjev i Johann Sebastian Bach, uz autorske intervencije Montažstroja i AI obradu. Time se stvara atmosfera koja istodobno priziva nostalgiju i proizvodi nelagodu, kao da i samo sjećanje zvuči poznato, ali više nikada nije potpuno isto.
Dramaturgiju potpisuje Filip Rutić, vizualni i tehnološki identitet oblikuje Konrad Mulvaj, scenografiju Filip Triplat, kostime Desanka Janković, oblikovanje svjetla Anton Modrušan, a scenski pokret Roberta Milevoj. Njihova suradnja rezultira estetski zaokruženim i konceptualno preciznim kazališnim iskustvom koje spaja analogno i digitalno, prisutno i arhivirano, intimno i tehnološki posredovano.
Gostovanje u ZKM-u nastavlja kontinuitet suradnje između zagrebačkog i pulskog kazališta, ali i potvrđuje trajnu prisutnost Montažstroja na toj sceni. Zagrebačka publika dobila je priliku uroniti u „digitalni ocean“ iz neposredne blizine, u prostoru gdje se istina i laž ne mjere rezolucijom slike, nego se uvijek iznova vraćaju tijelu izvođača, dahu publike i neponovljivom vremenu same izvedbe.
Lada Bonacci će 22. listopada u 20 sati u zagrebačkom Histrionskom domu pedeseti put izvesti svoju autorsku predstavu „Ostatak života“, monodramu koja je tijekom gotovo dvije godine igranja pronašla publiku diljem Hrvatske. Jubilarna izvedba donosi i mali zaokret u životu predstave jer će u prvi plan izaći Gospođa Nitko i Ništa, lik koji je nastao na pozornici, a s vremenom je dobio vlastiti glas i prostor izvan kazališta.
Praizvedba drame Nikaragva mladog hrvatskog autora Vida Adama Hribara, u režiji Patrika Sečena, pred publikom Zagrebačkog kazališta mladih otvorila je prostor jedne zagrebačke obitelji koja izvana još uvijek zadržava poznati oblik zajednice, iako su se odnosi među njezinim članovima već počeli raspadati. U toj dnevnoj sobi ljudi još sjede jedni pokraj drugih, razgovaraju, prisjećaju se, dobacuju jedni drugima i pokušavaju održati privid svakodnevice, ali njihove riječi sve teže uspijevaju prikriti ono što se među njima dogodilo. Obitelj formalno postoji, njezini članovi još dijele prostor i zajedničku prošlost, ali bliskost koja bi ih trebala povezivati gotovo je nestala. Upravo iz tog raskoraka između vanjskog dojma normalnosti i unutarnjeg raspada nastaje svijet Nikaragve, istodobno melankoličan, neugodan, groteskan i vrlo duhovit.
Kino Valli u sezoni 2026./2027. ponovno donosi publici u Puli izravne prijenose predstava s pozornice njujorške Metropolitan Opere, čime se nakon prethodnih sezona nastavlja program koji omogućuje praćenje velikih opernih produkcija istodobno s njihovim izvođenjem u New Yorku. Pula će pritom biti jedini grad u Hrvatskoj u kojem će se tijekom ove sezone u kinu uživo prikazivati odabrani naslovi iz programa The Met: Live in HD, dok će dio repertoara biti prikazan u repriznim terminima.
Francuska koreografkinja čija je prva grupna predstava postala međunarodni fenomen na daskama HNK2 istražuje ženstvenost, identitet, očekivanja i pobunu.
Na pozornicu Zagrebačkog kazališta mladih 22. i 23. rujna stiže BREL, nova predstava Anne Terese De Keersmaeker i plesača i koreografa Solala Mariottea, inspirirana opusom legendarnog belgijskog šansonjera Jacquesa Brela. Umjetnici pripadaju različitim generacijama i imaju različite pristupe koreografiji i plesu, a u svom prvom zajedničkom radu istražuju kako danas pristupiti Brelovim pjesmama, njegovoj snažnoj scenskoj prisutnosti i temama koje, iako nastale prije više desetljeća, i dalje otvaraju pitanja o odnosima, društvu, nasilju i promjenama.
Obitelj koju dobivamo i ona koju sami pronalazimo: hvaljena predstava Louisa Janssensa govori o pripadanju, bliskosti i odnosima koji nastaju izvan tradicionalnih obiteljskih okvira.
Ravnateljica ZKM-a Snježana Abramović Milković predstavljanje sezone povezala je s društvenim i političkim okolnostima u kojima kazalište danas djeluje.
Što danas znači biti uspješna žena i postoji li uopće kriterij prema kojem se uspjeh može pošteno mjeriti, pitanja su koja se otvaraju uz novi izbor pokrenut na platformi Uspješna.hr, gdje je javnosti omogućeno da nominira i podrži žene koje smatra najboljima u četiri vrlo različite kategorije. Znanstvenica godine, Trenerica godine, Influencerica godine i Najbolje odjevena osoba godine titule su za koje će konkurirati poznata, ali i manje poznata imena, dok će završnu riječ imati stručni žiri koji čine Ecija Ojdanić, Ana Begić Tahiri, Judita Franković Brdar i Barbara Nola.
Dodao je da se aktualni postupak treba baviti okolnostima prodaje poslovnog udjela, a ne osobnim prihodima Angeline Jolie iz razdoblja nekoliko godina prije te transakcije.
Boban nikada nije skrivao koliko je Ćiro Blažević značio u njegovu životu i nogometnoj karijeri, zbog čega njegov dolazak na memorijalni turnir ima dodatnu osobnu dimenziju
