Zagrebačka premijera SOLARIS DVA donosi hibridnu scensku viziju između prošlosti, projekcije i umjetne inteligencije
Nakon pulske premijere, autorski projekt SOLARIS DVA, nastao u koprodukciji Montažstroja i Istarsko narodno kazalište – Gradsko kazalište Pula, sinoć je doživio i svoju zagrebačku premijeru u Zagrebačko kazalište mladih, gdje će se ponovno izvesti i sutra, 25. veljače 2026. godine u 20 sati. Time se ovaj ambiciozni i višeslojni projekt upisuje u kazališni život metropole kao događaj koji istodobno propituje suvremenost i priziva snažnu kulturnu memoriju.
Predstava se nadovezuje na kultni roman Solaris poljskog pisca Stanisław Lem te na istoimeni film redatelja Andrej Tarkovski, ali pritom ne ostaje u okvirima adaptacije, nego otvara vlastiti interpretativni prostor u kojem se teme drugosti, identiteta i samospoznaje razrađuju kroz motiv “gostiju” – povrataka koji ne nude razrješenje, nego služe kao uznemirujuće i nemilosrdno ogledalo. U ovoj suvremenoj reinterpretaciji Solaris više nije udaljeni planet obavijen tajanstvenim oceanom, nego sveprisutna digitalna infrastruktura koja oblikuje našu svakodnevicu: algoritamski „ocean“ koji posreduje percepciju, filtrira iskustva i neprestano rekonstruira naše navike, želje i strahove. Ono što nam se iz tog sustava vraća sablasno je blisko i uvjerljivo, ali istodobno pomaknuto, iskrivljeno i često pogrešno, čime se briše granica između autentičnog i proizvedenog.
Šeparović u predstavu uvodi pojam „kazališnog šava“, naglašavajući razliku između digitalnog ekrana koji teži besprijekornoj glatkoći i kazališta koje ne može, niti želi, u potpunosti sakriti tragove vlastite konstrukcije. Kazalište ostaje prostor u kojem su spoj tijela, slike i tehnologije vidljivi, opipljivi i ranjivi, a upravo se u tom šavu, u trenutku kada kopija odaje pukotinu u vlastitoj iluziji savršenstva, otvaraju ključna pitanja našega vremena: tko ima pravo na original, što znači identitet u svijetu beskonačne reprodukcije i možemo li uopće zaboraviti u stvarnosti koja sve bilježi, arhivira i neumorno vraća?
Struktura predstave oblikovana je kao slojeviti susret arhivske razine, žive izvedbe i generativne razine, uključujući umjetnu inteligenciju i deepfake tehnologiju. Prepoznatljiva filmska slika prevodi se u scensku radnju, a potom se razlaže u digitalni oblak podataka, stvarajući dinamičan odnos između prošlosti i sadašnjosti, između zabilježenog i trenutačnog. Likovi pritom nisu samo nositelji fabule, nego kompleksni konstrukti koji egzistiraju na granici dokumenta i izvedbe.
Nastavite čitati nakon oglasa
U središtu toga sudara nalazi se Hari, koju tumači Rea Bušić, kao figura ljubavi, gubitka i nemogućnosti konačnog oproštaja. Njezina se scenska prisutnost oblikuje kao hibrid: lice koje gledamo na projekcijama nastaje pretapanjem lica izvođačice s licem glumice Natalija Bondarčuk iz Tarkovskijeva filma, čime se brišu granice između filmske memorije i kazališne sadašnjosti. Kris Kelvin, u interpretaciji Matije Čigira, ulazi u dijalog s vlastitom filmskom prošlošću, dok Nikola Nedić kao dr. Snaut i Sven Medvešek kao dr. Sartorius grade napetu intelektualnu i emotivnu dinamiku prostora. Frano Mašković kao dr. Gibarian i Vedran Živolić kao Henri Berton pojavljuju se kao video i AI prisutnosti, dodatno proširujući polje izvedbe izvan fizičke pozornice.
Nastavite čitati nakon oglasa
Posebnu dimenziju napetosti unosi robotski pas Unitree Go2 AIR, koji nije tek tehnološki dodatak, nego ravnopravni scenski akter. Njegova prisutnost postavlja pitanje granica empatije i otvara prostor za promišljanje o tome koliko brzo ljudski pogled počinje pripisivati emocije i namjere mehanizmu sastavljenom od metala, senzora i koda, te koliko je naša potreba za odnosom snažnija od svijesti o umjetnosti tog bića.
Zvukovni sloj predstave razvija se u dijalogu s glazbom iz Tarkovskijeva filma, koju potpisuju Eduard Artemjev i Johann Sebastian Bach, uz autorske intervencije Montažstroja i AI obradu. Time se stvara atmosfera koja istodobno priziva nostalgiju i proizvodi nelagodu, kao da i samo sjećanje zvuči poznato, ali više nikada nije potpuno isto.
Dramaturgiju potpisuje Filip Rutić, vizualni i tehnološki identitet oblikuje Konrad Mulvaj, scenografiju Filip Triplat, kostime Desanka Janković, oblikovanje svjetla Anton Modrušan, a scenski pokret Roberta Milevoj. Njihova suradnja rezultira estetski zaokruženim i konceptualno preciznim kazališnim iskustvom koje spaja analogno i digitalno, prisutno i arhivirano, intimno i tehnološki posredovano.
Nastavite čitati nakon oglasa
Gostovanje u ZKM-u nastavlja kontinuitet suradnje između zagrebačkog i pulskog kazališta, ali i potvrđuje trajnu prisutnost Montažstroja na toj sceni. Zagrebačka publika dobila je priliku uroniti u „digitalni ocean“ iz neposredne blizine, u prostoru gdje se istina i laž ne mjere rezolucijom slike, nego se uvijek iznova vraćaju tijelu izvođača, dahu publike i neponovljivom vremenu same izvedbe.
Postoje predstave koje publiku zabavljaju, postoje one koje izazivaju divljenje zbog estetske ljepote, a postoje i one rijetke, istinski važne izvedbe koje nas ne puštaju da ostanemo isti nakon što se svjetla ugase. Upravo takvo kazališno iskustvo donosi predstava Kad ne čuješ tu rijeku, novi projekt Doma kulture Kristalna kocka vedrine i Gradskog kazališta Sisak, nastao u koprodukciji s umjetničkom organizacijom Arterarij, koja na obali Kupe ne donosi samo umjetničku izvedbu, nego i dirljiv podsjetnik da iza svake statistike, svake naslovnice i svake prirodne katastrofe postoje ljudi čije se priče nastavljaju mnogo dulje nego što traje medijska pozornost.
Više od dvadeset godina Festival svjetskog kazališta u Zagrebu prikazuje predstave koje artikuliraju stanje europske izvedbene misli i uspostavlja zajednički dijalog između domaće publike i suvremenog autorskog kazališta. Predstave s ovogodišnjeg izdanja Festivala dijele zajednički impuls istraživanja što znači biti tijelo u povijesti, u pamćenju, u rodu, između generacija.
U Velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog ponovno se otvara prostor u kojem se glazba ne doživljava samo kao izvedba, nego kao pažljivo oblikovan svijet u koji publika ulazi već pri samom ulasku u dvoranu. Nakon prošlogodišnjeg rasprodanog izdanja, “Disney koncert: tamo gdje snovi postaju stvarnost” vraća se 12. i 13. rujna u 19 sati, s ambicijom da iskustvo podigne na još višu razinu i da poznate melodije pretvori u zajedničko emocionalno putovanje kroz sjećanja, djetinjstvo i maštu.
Dok mnogi kazališni komadi publiku vode unaprijed određenim putem, Astro Maja odlučuje krenuti u sasvim suprotnom smjeru. Ova nesvakidašnja predstava nastala je kao autorski projekt Maje Posavec i Aleksandra Švabića, a posebnost joj je u tome što se njezin tijek ne oblikuje iza kulisa niti ga određuje strogo ispisan scenarij. Umjesto toga, svaka izvedba nastaje u trenutku, pod utjecajem ljudi koji sjede u gledalištu. Znakovi zodijaka prisutne publike postaju svojevrsni suautori večeri, određujući smjer razgovora, pitanja i tema koje će se otvoriti tijekom izvedbe.
Od 19. lipnja do 23. srpnja publiku očekuju 43 izvedbe na 25 lokacija, uključujući i pet novih gradskih prostora, spajajući glazbu, kazalište, ples, film i suvremene izvedbene programe u jedinstveni umjetnički doživljaj grada.
Duhovita, intimna i emotivna izvedba poziva na razgovor s onim dijelom sebe koji još uvijek vjeruje da u životu postoji nešto što ne možemo do kraja objasniti.
U petak, 12. lipnja 2026. godine u 11 sati, u Velikoj dvorani Gradske skupštine Grada Zagreba (Ulica sv. Ćirila i Metoda 5), održat će se javna izvedba forum-kazališne predstave SEEN, AL’ NE VIĐEN. Ulaz na događanje je slobodan.
U Studiju EXIT u Zagrebu 10. i 11. lipnja 2026. godine s početkom u 21 sat održat će se premijerna izvedba predstave „Astro Maja”, novog autorskog projekta glumice i glazbenice Maje Posavec i skladatelja Aleksandra Švabića. Predstava nastaje u koprodukciji Umjetničke organizacije TeatruM i Teatra EXIT te donosi jedinstven kazališni format koji spaja izvedbenu umjetnost, glazbu i elemente astrološke interpretacije.
Susret dolazi nakon višegodišnjih nesuglasica između vojvode od Sussexa i ostatka kraljevske obitelji, ponajviše njegova oca, kralja Charlesa, te starijeg brata, princa Williama.
