Koncert koji se nikada nije dogodio krije priču veću od kazališta: Predstava koja otvara Festival svjetskog kazališta stiže u Zagreb

The Making of Berlin završni je dio poznatog ciklusa Holoceen, kojim je belgijski kolektiv Berlin od svog osnutka 2003. godine istraživao gradove i mjesta kroz stvarne životne priče njihovih stanovnika. Nakon što su u prethodnim projektima istraživali Jeruzalem, Bonanzu, ukrajinski Zvizdal i život starijeg bračnog para u zabranjenoj zoni oko Černobila, autori su se odlučili suočiti s gradom koji je simbolički upisan i u samo ime kolektiva.

Polazište predstave pronađeno je u susretu redatelja Yvesa Degrysea i ostarjelog Friedricha Mohra, nekadašnjeg inspicijenta Berlinske filharmonije. Mohr Degryseu pripovijeda priču iz posljednjih dana Drugog svjetskog rata, kada je Berlin bio gotovo potpuno razoren, a glazbenici Berlinske filharmonije zbog neprekidnih bombardiranja bili raspršeni po različitim skloništima i bunkerima. Prema njegovu svjedočanstvu, orkestar je tada pokušao organizirati radijski prijenos Wagnerova Sigfridova pogrebnog marša iz opere Sumrak bogova, zamišljenog kao simboličan ispraćaj jednog političkog i povijesnog poretka koji se nalazio pred potpunim slomom.

Planirani koncert, međutim, nikada nije održan. Tehnika je zakazala, glazbenici se nisu mogli okupiti na jednom mjestu, a događaj koji je trebao ostati zabilježen kao posljednji veliki glazbeni čin ratnog Berlina ostao je tek dio jedne osobne priče. Šezdeset godina poslije kolektiv Berlin odlučuje istražiti što se zapravo dogodilo i pokušava rekonstruirati koncert koji se nikada nije održao.

Upravo tijekom istraživanja pojavljuje se ključni problem koji predstavu pretvara u mnogo više od povijesne rekonstrukcije. Autori otkrivaju da se dijelovi Mohrova svjedočanstva podudaraju s rečenicama iz mnogo starijeg teksta, čime se vjerodostojnost njegova iskaza počinje urušavati. Pitanje više nije samo što se dogodilo u Berlinu posljednjih dana rata, nego i tko je Friedrich Mohr, koliko je njegova priča utemeljena na vlastitom iskustvu i gdje počinje konstrukcija koja je tijekom desetljeća poprimila oblik istine.

Predstava pritom istodobno razvija dvije povezane razine. Na jednoj strani gledatelj prati Mohrov ratni dnevnik i njegovu priču, dok na drugoj promatra samu kazališnu skupinu koja tu priču pokušava istražiti, rekonstruirati i razumjeti. Granica između dokumentarnog materijala i kazališne interpretacije postupno postaje sve manje jasna, pa gledatelj nije samo promatrač događaja nego postaje sudionik procesa u kojem se istina neprestano preispituje.

Takva struktura predstavi daje posebno snažnu aktualnost jer pitanje odnosa između činjenice i fikcije danas više nije ograničeno na kazalište. U vremenu u kojem se povijesni događaji često prilagođavaju političkim interesima, a dezinformacije se sve rjeđe pojavljuju u obliku očitih laži, sposobnost stvaranja uvjerljive i emocionalno snažne priče postaje jedan od najvažnijih alata oblikovanja javnog mišljenja. The Making of Berlin upravo zato ne govori samo o prošlosti nego i o načinu na koji danas razumijemo stvarnost.

Posebna vrijednost predstave nalazi se u činjenici da gledatelju ne nudi jednostavan odgovor. Umjesto jasne podjele između istine i laži, ona pokazuje koliko je lako povjerovati priči koja je dovoljno dobro konstruirana, posebno kada je povezana s emocijama, poviješću i osobnim svjedočanstvom. Predstava tako postupno otvara pitanje vlastite odgovornosti gledatelja i njegove sposobnosti da prepozna trenutak u kojem uvjerljiva interpretacija počinje zamjenjivati provjerljivu činjenicu.

Yves Degryse, redatelj predstave i ravnatelj gentskog NTGenta, u svom umjetničkom radu kontinuirano istražuje područje između stvarnosti i fikcije. NTGent je do 2023. godine vodio redatelj Milo Rau, čiji je rad snažno obilježio suvremenu europsku kazališnu scenu i otvorio pitanje kazališta kao prostora koji ne treba samo prikazivati stvarnost nego je aktivno propitivati. Degryse tom pristupu pristupa vlastitim umjetničkim jezikom koji spaja dokumentarnost, izvedbu uživo, tehnologiju i različite oblike vizualnog pripovijedanja.

U The Making of Berlin upravo je ta kombinacija ključna za razumijevanje predstave. Materijal proizlazi iz stvarnih ljudi i događaja, ali kazalište ga ne predstavlja kao konačnu i neupitnu činjenicu. Umjesto toga, proces njegova nastanka postaje dio same predstave, čime publika dobiva priliku promatrati kako se priča gradi, kako se informacije odabiru i kako se određeni događaj može oblikovati ovisno o perspektivi iz koje ga promatramo.

Gostovanje belgijskog kolektiva Berlin tako donosi predstavu koja povijest koristi kao polazište za razgovor o suvremenom društvu. Berlin u predstavi nije samo mjesto radnje nego prostor sjećanja, političkih lomova i osobnih interpretacija, dok se iza priče o orkestru koji je pokušao zasvirati u gradu koji se raspada postupno otvara mnogo šire pitanje o tome što ostaje nakon velikih povijesnih događaja i tko ima pravo oblikovati njihovo sjećanje.

The Making of Berlin izvodi se 12. rujna u 20 sati u Zagrebačkom kazalištu mladih, čime upravo ova predstava otvara ovogodišnji Festival svjetskog kazališta. Festival se nastavlja 22. i 23. rujna predstavom BREL Anne Terese De Keersmaeker i Solala Mariottea u produkciji Rosasa. Mario Banushi s predstavom MAMI gostuje 23. i 24. rujna u HNK2, dok je 26. rujna u istom prostoru na programu MALDONNE, predstava francuske autorice Leïle Ka.

Otvaranje Festivala svjetskog kazališta predstavom The Making of Berlin tako donosi susret dokumentarnog kazališta, povijesnog istraživanja i suvremenog promišljanja istine. Priča o jednom neodržanom koncertu postupno prerasta u pitanje o tome kako nastaju kolektivna sjećanja, kako se oblikuju uvjerljive priče i koliko smo spremni vjerovati onome što nam je predstavljeno kao činjenica. U vremenu u kojem se granica između stvarnog i konstruiranog sve teže prepoznaje, The Making of Berlin postavlja pitanje koje ostaje dugo nakon završetka izvedbe: možemo li doista biti sigurni da priča kojoj vjerujemo govori istinu?