Predstava o kojoj će se dugo govoriti: “Kad ne čuješ tu rijeku” vraća fokus na priče koje ne smijemo zaboraviti

Gotovo šest godina nakon razornog potresa koji je zauvijek promijenio lice Banije, ova predstava otvara prostor za razgovor o onome što se često prešućuje, odnosno o životu koji počinje tek nakon što kamere odu, nakon što nestanu televizijske ekipe i kada ljudi ostanu sami među pukotinama zidova, vlastitih uspomena i neizvjesnosti koja se ne može izmjeriti kalendarom. Upravo zato kazalište ovdje nije tek mjesto umjetničke interpretacije, nego postaje prostor kolektivnog pamćenja, suosjećanja i hrabrosti da se pogleda u oči svemu onome od čega društvo nerijetko okreće pogled.

Posebnu snagu predstavi daje njezina autentičnost jer nije nastala iz mašte udaljene od stvarnosti, nego iz višemjesečnih razgovora, susreta i umjetničkog istraživanja provedenog među stanovnicima Banije, čije su osobne priče, sjećanja i svakodnevna iskustva postala temelj dramskog predloška koji su zajednički oblikovali Monika Herceg, Dorotea Šušak i Romano Nikolić. Takav pristup predstavi daje dokumentarističku dubinu, ali i emocionalnu iskrenost zbog koje gledatelj nema osjećaj da promatra nečiju interpretaciju života, nego sam život u njegovom najranjivijem obliku.

Monika Herceg

Režiju potpisuje Romano Nikolić, koji predstavu gradi kao nježan, ali snažan dijalog između prirode i ljudske boli, pri čemu lokacija izvedbe postaje jednako važna kao i sama priča. Smještena na obali rijeke Kupe, predstava koristi mirnoću vode, zvukove prirode i otvoreni prostor kao simbol života koji neumorno teče dalje, dok se u neposrednoj blizini nalazi kontejner, prepoznatljiv znak postpotresne svakodnevice koji podsjeća da mnogima privremeni dom vrlo lako postane trajna stvarnost. Taj kontrast između ljepote krajolika i težine iskustava stvara dojmljivu emocionalnu napetost koja ostaje prisutna tijekom cijele izvedbe.

U središtu priče nalaze se tri žene čije sudbine utjelovljuju nagrađivane glumice Jelena Miholjević, Anita Matić Delić i Iva Visković Križan, a njihove životne priče postaju ogledalo brojnih obitelji koje su tijekom posljednjih desetljeća više puta morale graditi svoje živote ispočetka. Njihovi likovi ne govore samo o razorenim kućama ili izgubljenoj imovini, nego prije svega o osjećaju doma koji nestaje kada čovjek izgubi sigurnost, pripadnost i svakodnevicu koju je godinama stvarao.

Predstava se ne zaustavlja na prikazu posljedica potresa jer njezin emocionalni horizont obuhvaća mnogo šire teme koje se tiču ratnih trauma, transgeneracijskih rana, života u izbjeglištvu, dugotrajnog čekanja na obnovu, ali i najtežih osobnih gubitaka poput smrti partnera ili nestanka djeteta. Ipak, ono što ovu izvedbu razlikuje od mnogih drugih jest činjenica da tragedija nikada nije njezin konačni odgovor, nego polazište za promišljanje o ljudskoj otpornosti i sposobnosti da se smisao pronađe čak i onda kada se čini da je sve izgubljeno.

Posebno dirljiv sloj predstave krije se u prikazu svakodnevnih rituala koji na prvi pogled djeluju sasvim obični, ali upravo u njima leži najveća snaga ljudske povezanosti. Zajedničko kuhanje ručka, okupljanje oko stola, razgovori koji ne traže velika objašnjenja i tišina koju dijele ljudi koji se razumiju bez riječi postaju simboli života koji se, unatoč svemu, ne predaje. U tim trenucima predstava podsjeća da zajedništvo nije spektakularna gesta, nego niz malih svakodnevnih odluka da ostanemo jedni uz druge čak i onda kada više nemamo odgovore na sva pitanja.

Snažan umjetnički dojam dodatno produbljuje korištenje dokumentarnih audiozapisa iz radio-drame Potresne priče autorice Monike Herceg, čime se glasovi stvarnih ljudi organski stapaju s glumačkom izvedbom i brišu granicu između kazališne fikcije i stvarnog života. Takav intermedijalni pristup publici omogućuje da ne sluša samo likove na sceni, nego i autentična svjedočanstva ljudi koji su vlastitim iskustvom ispisali povijest jednog kraja.

Vizualni identitet predstave zaokružuje kostimografija Zdravke Ivandije Kirigin, dok glazba Damira Šimunovića nenametljivo prati emocionalni ritam priče i stvara atmosferu koja gledatelja uvodi u prostor između sjećanja, tuge i nade. Svaki element izvedbe pažljivo je usklađen kako bi gledatelj imao osjećaj da nije promatrač, nego sudionik zajedničkog iskustva koje se događa ovdje i sada.

U vremenu u kojem informacije putuju brže nego ikada, a kolektivno pamćenje često traje tek koliko i jedan medijski ciklus, predstava Kad ne čuješ tu rijeku podsjeća da neke priče ne završavaju naslovnicama. Ona govori o ljudima koji su dvaput izgubili svoje domove, ali nisu izgubili dostojanstvo, o zajednicama koje su naučile živjeti s neizvjesnošću, o ženama koje unatoč svim tragedijama nastavljaju kuhati ručak, zagrliti prijateljicu i pronaći razlog za novi početak.

PROČITAJTE: Horoskop, sudbina i potraga za srećom – Nova predstava o kojoj svi pričaju nije nalik ničemu što ste dosad gledali

Možda upravo zato ova predstava nije samo kazališni događaj, nego i poziv da ponovno oslušnemo ono što je godinama ostajalo u tišini. Jer ponekad nije problem u tome što rijeka više ne teče svojim koritom, nego u tome što smo mi prestali slušati njezin glas. A kada ga ponovno čujemo, možda ćemo bolje razumjeti i ljude koji uz nju nastavljaju živjeti.