Predstava o kojoj će se dugo govoriti: “Kad ne čuješ tu rijeku” vraća fokus na priče koje ne smijemo zaboraviti
Postoje predstave koje publiku zabavljaju, postoje one koje izazivaju divljenje zbog estetske ljepote, a postoje i one rijetke, istinski važne izvedbe koje nas ne puštaju da ostanemo isti. Upravo takvo kazališno iskustvo donosi predstava Kad ne čuješ tu rijeku, novi projekt Doma kulture Kristalna kocka vedrine i Gradskog kazališta Sisak, nastao u koprodukciji s umjetničkom organizacijom Arterarij, koja na obali Kupe ne donosi samo umjetničku izvedbu, nego i dirljiv podsjetnik da iza svake statistike, svake naslovnice i svake prirodne katastrofe postoje ljudi čije se priče nastavljaju mnogo dulje nego što traje medijska pozornost.
Gotovo šest godina nakon razornog potresa koji je zauvijek promijenio lice Banije, ova predstava otvara prostor za razgovor o onome što se često prešućuje, odnosno o životu koji počinje tek nakon što kamere odu, nakon što nestanu televizijske ekipe i kada ljudi ostanu sami među napuknutim zidovima, vlastitim uspomenama i uz neizvjesnost koja se ne može izmjeriti kalendarom. Upravo zato kazalište ovdje nije tek mjesto umjetničke interpretacije, nego postaje prostor kolektivnog pamćenja, suosjećanja i hrabrosti da se pogleda u oči svemu onome od čega društvo nerijetko okreće pogled.
Posebnu snagu predstavi daje njezina autentičnost jer nije nastala iz mašte udaljene od stvarnosti, nego iz višemjesečnih razgovora, susreta i umjetničkog istraživanja provedenog među stanovnicima Banije, čije su osobne priče, sjećanja i svakodnevna iskustva postala temelj dramskog predloška koji su zajednički oblikovali Monika Herceg, Dorotea Šušak i Romano Nikolić. Takav pristup predstavi daje dokumentarističku dubinu, ali i emocionalnu iskrenost zbog koje gledatelj nema osjećaj da promatra nečiju interpretaciju života, nego sam život u njegovom najranjivijem obliku.
Monika Herceg
Režiju potpisuje Romano Nikolić, koji predstavu gradi kao nježan, ali snažan dijalog između prirode i ljudske boli, pri čemu lokacija izvedbe postaje jednako važna kao i sama priča. Smještena na obali rijeke Kupe, predstava koristi mirnoću vode, zvukove prirode i otvoreni prostor kao simbol života koji neumorno teče dalje, dok se u neposrednoj blizini nalazi kontejner, prepoznatljiv znak postpotresne svakodnevice koji podsjeća da mnogima privremeni dom vrlo lako postane trajna stvarnost. Taj kontrast između ljepote krajolika i težine iskustava stvara dojmljivu emocionalnu napetost koja ostaje prisutna tijekom cijele izvedbe.
U središtu priče nalaze se tri žene čije sudbine utjelovljuju nagrađivane glumice Jelena Miholjević, Anita Matić Delić i Iva Visković Križan, a njihove životne priče postaju ogledalo brojnih obitelji koje su tijekom posljednjih desetljeća više puta morale graditi svoje živote ispočetka. Njihovi likovi ne govore samo o razorenim kućama ili izgubljenoj imovini, nego prije svega o osjećaju doma koji nestaje kada čovjek izgubi sigurnost, pripadnost i svakodnevicu koju je godinama stvarao.
Nastavite čitati nakon oglasa
Predstava se ne zaustavlja na prikazu posljedica potresa jer njezin emocionalni horizont obuhvaća mnogo šire teme koje se tiču ratnih trauma, transgeneracijskih rana, života u izbjeglištvu, dugotrajnog čekanja na obnovu, ali i najtežih osobnih gubitaka poput smrti partnera ili nestanka djeteta. Ipak, ono što ovu izvedbu razlikuje od mnogih drugih jest činjenica da tragedija nikada nije njezin konačni odgovor, nego polazište za promišljanje o ljudskoj otpornosti i sposobnosti da se smisao pronađe čak i onda kada se čini da je sve izgubljeno.
Posebno dirljiv sloj predstave krije se u prikazu svakodnevnih rituala koji na prvi pogled djeluju sasvim obični, ali upravo u njima leži najveća snaga ljudske povezanosti. Zajedničko kuhanje ručka, okupljanje oko stola, razgovori koji ne traže velika objašnjenja i tišina koju dijele ljudi koji se razumiju bez riječi postaju simboli života koji se, unatoč svemu, ne predaje. U tim trenucima predstava podsjeća da zajedništvo nije spektakularna gesta, nego niz malih svakodnevnih odluka da ostanemo jedni uz druge čak i onda kada više nemamo odgovore na pitanja.
Nastavite čitati nakon oglasa
Snažan umjetnički dojam dodatno produbljuje korištenje dokumentarnih audiozapisa iz radio-drame Potresne priče autorice Monike Herceg, čime se glasovi stvarnih ljudi organski stapaju s glumačkom izvedbom i brišu granicu između kazališne fikcije i stvarnog života. Takav intermedijalni pristup publici omogućuje da ne sluša samo likove na sceni, nego i autentična svjedočanstva ljudi koji su vlastitim iskustvom ispisali povijest jednog kraja.
Vizualni identitet predstave zaokružuje kostimografija Zdravke Ivandije Kirigin, dok glazba Damira Šimunovića nenametljivo prati emocionalni ritam priče i stvara atmosferu koja gledatelja uvodi u prostor između sjećanja, tuge i nade. Svaki element izvedbe pažljivo je usklađen kako bi gledatelj imao osjećaj da nije promatrač, nego sudionik zajedničkog iskustva koje se događa ovdje i sada.
U vremenu u kojem informacije putuju brže nego ikada prije, a kolektivno pamćenje često traje tek koliko i jedan medijski ciklus, predstava Kad ne čuješ tu rijeku podsjeća da neke priče ne završavaju naslovnicama. Ona govori o ljudima koji su dvaput izgubili svoje domove, ali nisu izgubili dostojanstvo, o zajednicama koje su naučile živjeti s neizvjesnošću, o ženama koje unatoč svim tragedijama nastavljaju kuhati ručak, mogu zagrliti prijateljicu i pronaći razlog za novi početak.
Možda upravo zato ova predstava nije samo kazališni događaj, nego i poziv da ponovno osluhnemo ono što je godinama ostajalo u tišini. Jer ponekad nije problem u tome što rijeka više ne teče svojim koritom, nego u tome što smo mi prestali slušati njezin glas. A kada ga ponovno čujemo, možda ćemo bolje razumjeti i ljude koji uz nju nastavljaju živjeti.
Nova sezona Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu potvrđuje jasno usmjerenje prema snažnijem međunarodnom povezivanju, umjetničkoj razmjeni i sustavnom pozicioniranju nacionalne kazališne kuće unutar suvremenoga europskog kulturnog prostora. Međunarodna suradnja pritom nije tek dodatak redovitom programu, nego jedan od važnih razvojnih pravaca kojim HNK u Zagrebu istodobno zagrebačkoj publici približava relevantna europska kazališna ostvarenja te vlastite umjetnike i produkcije predstavlja izvan hrvatskih granica.
Festival svjetskog kazališta ove godine u Zagrebačkom kazalištu mladih otvara se 12. rujna predstavom The Making of Berlin, autorskim projektom belgijskog kazališnog kolektiva Berlin i NTGent u režiji Yvesa Degrysea. Predstava donosi složenu priču o povijesti, sjećanju i mehanizmima kojima se stvarnost pretvara u priču, a kroz neobičan susret s čovjekom koji tvrdi da je svjedočio jednom od posljednjih poglavlja povijesti Berlina otvara pitanje koliko se istina može promijeniti kada je promatramo kroz vrijeme, osobno sjećanje i potrebu da događajima damo smisao.
Na današnji dan, prije trideset i jednu godinu, 7. kolovoza 1995., na Petrovačkoj cesti između Bosanskog Petrovca i Ključa dogodio se jedan od najtragičnijih događaja koji se vežu uz završnicu ratova na prostoru bivše Jugoslavije. Tijekom zračnog napada na izbjegličku kolonu koja se kretala prema Bosni i Hercegovini poginulo je deset civila, među kojima je bilo četvero djece, dok je više osoba ranjeno. Među najmlađim žrtvama bili su jedanaestogodišnja Nevenka Rajić i njezin devetogodišnji brat Žarko Rajić iz Donjeg Lapca, čije su smrti tijekom desetljeća postale simbol stradanja djece u ratnim okolnostima i podsjetnik na činjenicu da upravo oni koji u ratovima nemaju nikakvu odgovornost nerijetko plaćaju njihovu najveću cijenu.
Goran Bogdan tijekom posljednjih je godina izgradio status jednog od najuspješnijih i međunarodno najprepoznatljivijih hrvatskih glumaca, ostvarivši zapažene uloge u domaćim i inozemnim filmskim i televizijskim projektima koji su njegov talent predstavili publici daleko izvan granica Hrvatske, dok je svojim interpretacijama slojevitih i emocionalno zahtjevnih likova potvrdio glumačku širinu zbog koje ga redovito angažiraju ugledni redatelji europske kinematografije.
Dok publika na pozornici najčešće vidi tek završni rezultat umjetničkog rada, ono što se događa iza kulisa često ostaje skriveno. Upravo taj nevidljivi svijet – isprepleten prijateljstvima, sukobima, odlascima, ljubavima i zajedničkim uspomenama – u središtu je nove predstave „Kazalište“, autorskog projekta jednog od najcjenjenijih europskih dramatičara i redatelja Pascala Ramberta, koja će svoju premijeru doživjeti 21. srpnja u sklopu festivala Riječke ljetne noći.
Više od dvadeset godina Festival svjetskog kazališta u Zagrebu prikazuje predstave koje artikuliraju stanje europske izvedbene misli i uspostavlja zajednički dijalog između domaće publike i suvremenog autorskog kazališta. Predstave s ovogodišnjeg izdanja Festivala dijele zajednički impuls istraživanja što znači biti tijelo u povijesti, u pamćenju, u rodu, između generacija.
U Velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog ponovno se otvara prostor u kojem se glazba ne doživljava samo kao izvedba, nego kao pažljivo oblikovan svijet u koji publika ulazi već pri samom ulasku u dvoranu. Nakon prošlogodišnjeg rasprodanog izdanja, “Disney koncert: tamo gdje snovi postaju stvarnost” vraća se 12. i 13. rujna u 19 sati, s ambicijom da iskustvo podigne na još višu razinu i da poznate melodije pretvori u zajedničko emocionalno putovanje kroz sjećanja, djetinjstvo i maštu.
Dok mnogi kazališni komadi publiku vode unaprijed određenim putem, Astro Maja odlučuje krenuti u sasvim suprotnom smjeru. Ova nesvakidašnja predstava nastala je kao autorski projekt Maje Posavec i Aleksandra Švabića, a posebnost joj je u tome što se njezin tijek ne oblikuje iza kulisa niti ga određuje strogo ispisan scenarij. Umjesto toga, svaka izvedba nastaje u trenutku, pod utjecajem ljudi koji sjede u gledalištu. Znakovi zodijaka prisutne publike postaju svojevrsni suautori večeri, određujući smjer razgovora, pitanja i tema koje će se otvoriti tijekom izvedbe.
Vijest koja je 24. kolovoza 2026. stigla iz svijeta nove HBO-ove serije Harry Potter na prvi pogled djeluje kao još jedna u nizu velikih casting promjena koje prate produkciju jednog od najiščekivanijih televizijskih projekata posljednjih godina, ali odlazak Nicholasa Houlta iz uloge Gilderoya Lockharta i dolazak Kita Haringtona u istu ulogu zapravo predstavljaju mnogo zanimljiviji trenutak nego što bi se moglo zaključiti iz same informacije o promjeni glumca.
U vremenu u kojem se luksuz desetljećima povezivao s raskošnim interijerima, skupocjenim predmetima, upečatljivim detaljima i prostorima koji gotovo namjerno privlače pogled, sve je vidljivija promjena u načinu na koji doživljavamo istinsku eleganciju. Najsofisticiraniji prostori današnjice više ne pokušavaju dokazati koliko vrijede, nego stvaraju atmosferu u kojoj njihova vrijednost postaje gotovo intuitivna. U njima nema potrebe za pokazivanjem, nema vizualne buke koja bi trebala potvrditi nečiji društveni status i nema predmeta koji su ondje samo zato da bi ostavili dojam. Umjesto toga pojavljuju se smirenost, odmjerenost, kvalitetni materijali, prirodno svjetlo, pažljivo oblikovane praznine i osjećaj da je svaki element u prostoru prisutan zato što ima svoju funkciju, teksturu ili emocionalnu vrijednost.
Proslavljena atletičarka podijelila je duhovit trenutak iz roditeljske svakodnevice s malim Mondom, a brojni roditelji odmah su se prepoznali u njezinoj objavi.
