Predstava o kojoj će se dugo govoriti: “Kad ne čuješ tu rijeku” vraća fokus na priče koje ne smijemo zaboraviti
Postoje predstave koje publiku zabavljaju, postoje one koje izazivaju divljenje zbog estetske ljepote, a postoje i one rijetke, istinski važne izvedbe koje nas ne puštaju da ostanemo isti. Upravo takvo kazališno iskustvo donosi predstava Kad ne čuješ tu rijeku, novi projekt Doma kulture Kristalna kocka vedrine i Gradskog kazališta Sisak, nastao u koprodukciji s umjetničkom organizacijom Arterarij, koja na obali Kupe ne donosi samo umjetničku izvedbu, nego i dirljiv podsjetnik da iza svake statistike, svake naslovnice i svake prirodne katastrofe postoje ljudi čije se priče nastavljaju mnogo dulje nego što traje medijska pozornost.
Gotovo šest godina nakon razornog potresa koji je zauvijek promijenio lice Banije, ova predstava otvara prostor za razgovor o onome što se često prešućuje, odnosno o životu koji počinje tek nakon što kamere odu, nakon što nestanu televizijske ekipe i kada ljudi ostanu sami među napuknutim zidovima, vlastitim uspomenama i uz neizvjesnost koja se ne može izmjeriti kalendarom. Upravo zato kazalište ovdje nije tek mjesto umjetničke interpretacije, nego postaje prostor kolektivnog pamćenja, suosjećanja i hrabrosti da se pogleda u oči svemu onome od čega društvo nerijetko okreće pogled.
Posebnu snagu predstavi daje njezina autentičnost jer nije nastala iz mašte udaljene od stvarnosti, nego iz višemjesečnih razgovora, susreta i umjetničkog istraživanja provedenog među stanovnicima Banije, čije su osobne priče, sjećanja i svakodnevna iskustva postala temelj dramskog predloška koji su zajednički oblikovali Monika Herceg, Dorotea Šušak i Romano Nikolić. Takav pristup predstavi daje dokumentarističku dubinu, ali i emocionalnu iskrenost zbog koje gledatelj nema osjećaj da promatra nečiju interpretaciju života, nego sam život u njegovom najranjivijem obliku.
Monika Herceg
Režiju potpisuje Romano Nikolić, koji predstavu gradi kao nježan, ali snažan dijalog između prirode i ljudske boli, pri čemu lokacija izvedbe postaje jednako važna kao i sama priča. Smještena na obali rijeke Kupe, predstava koristi mirnoću vode, zvukove prirode i otvoreni prostor kao simbol života koji neumorno teče dalje, dok se u neposrednoj blizini nalazi kontejner, prepoznatljiv znak postpotresne svakodnevice koji podsjeća da mnogima privremeni dom vrlo lako postane trajna stvarnost. Taj kontrast između ljepote krajolika i težine iskustava stvara dojmljivu emocionalnu napetost koja ostaje prisutna tijekom cijele izvedbe.
U središtu priče nalaze se tri žene čije sudbine utjelovljuju nagrađivane glumice Jelena Miholjević, Anita Matić Delić i Iva Visković Križan, a njihove životne priče postaju ogledalo brojnih obitelji koje su tijekom posljednjih desetljeća više puta morale graditi svoje živote ispočetka. Njihovi likovi ne govore samo o razorenim kućama ili izgubljenoj imovini, nego prije svega o osjećaju doma koji nestaje kada čovjek izgubi sigurnost, pripadnost i svakodnevicu koju je godinama stvarao.
Nastavite čitati nakon oglasa
Predstava se ne zaustavlja na prikazu posljedica potresa jer njezin emocionalni horizont obuhvaća mnogo šire teme koje se tiču ratnih trauma, transgeneracijskih rana, života u izbjeglištvu, dugotrajnog čekanja na obnovu, ali i najtežih osobnih gubitaka poput smrti partnera ili nestanka djeteta. Ipak, ono što ovu izvedbu razlikuje od mnogih drugih jest činjenica da tragedija nikada nije njezin konačni odgovor, nego polazište za promišljanje o ljudskoj otpornosti i sposobnosti da se smisao pronađe čak i onda kada se čini da je sve izgubljeno.
Posebno dirljiv sloj predstave krije se u prikazu svakodnevnih rituala koji na prvi pogled djeluju sasvim obični, ali upravo u njima leži najveća snaga ljudske povezanosti. Zajedničko kuhanje ručka, okupljanje oko stola, razgovori koji ne traže velika objašnjenja i tišina koju dijele ljudi koji se razumiju bez riječi postaju simboli života koji se, unatoč svemu, ne predaje. U tim trenucima predstava podsjeća da zajedništvo nije spektakularna gesta, nego niz malih svakodnevnih odluka da ostanemo jedni uz druge čak i onda kada više nemamo odgovore na pitanja.
Nastavite čitati nakon oglasa
Snažan umjetnički dojam dodatno produbljuje korištenje dokumentarnih audiozapisa iz radio-drame Potresne priče autorice Monike Herceg, čime se glasovi stvarnih ljudi organski stapaju s glumačkom izvedbom i brišu granicu između kazališne fikcije i stvarnog života. Takav intermedijalni pristup publici omogućuje da ne sluša samo likove na sceni, nego i autentična svjedočanstva ljudi koji su vlastitim iskustvom ispisali povijest jednog kraja.
Vizualni identitet predstave zaokružuje kostimografija Zdravke Ivandije Kirigin, dok glazba Damira Šimunovića nenametljivo prati emocionalni ritam priče i stvara atmosferu koja gledatelja uvodi u prostor između sjećanja, tuge i nade. Svaki element izvedbe pažljivo je usklađen kako bi gledatelj imao osjećaj da nije promatrač, nego sudionik zajedničkog iskustva koje se događa ovdje i sada.
U vremenu u kojem informacije putuju brže nego ikada prije, a kolektivno pamćenje često traje tek koliko i jedan medijski ciklus, predstava Kad ne čuješ tu rijeku podsjeća da neke priče ne završavaju naslovnicama. Ona govori o ljudima koji su dvaput izgubili svoje domove, ali nisu izgubili dostojanstvo, o zajednicama koje su naučile živjeti s neizvjesnošću, o ženama koje unatoč svim tragedijama nastavljaju kuhati ručak, mogu zagrliti prijateljicu i pronaći razlog za novi početak.
Možda upravo zato ova predstava nije samo kazališni događaj, nego i poziv da ponovno osluhnemo ono što je godinama ostajalo u tišini. Jer ponekad nije problem u tome što rijeka više ne teče svojim koritom, nego u tome što smo mi prestali slušati njezin glas. A kada ga ponovno čujemo, možda ćemo bolje razumjeti i ljude koji uz nju nastavljaju živjeti.
Na današnji dan, prije trideset i jednu godinu, 7. kolovoza 1995., na Petrovačkoj cesti između Bosanskog Petrovca i Ključa dogodio se jedan od najtragičnijih događaja koji se vežu uz završnicu ratova na prostoru bivše Jugoslavije. Tijekom zračnog napada na izbjegličku kolonu koja se kretala prema Bosni i Hercegovini poginulo je deset civila, među kojima je bilo četvero djece, dok je više osoba ranjeno. Među najmlađim žrtvama bili su jedanaestogodišnja Nevenka Rajić i njezin devetogodišnji brat Žarko Rajić iz Donjeg Lapca, čije su smrti tijekom desetljeća postale simbol stradanja djece u ratnim okolnostima i podsjetnik na činjenicu da upravo oni koji u ratovima nemaju nikakvu odgovornost nerijetko plaćaju njihovu najveću cijenu.
Goran Bogdan tijekom posljednjih je godina izgradio status jednog od najuspješnijih i međunarodno najprepoznatljivijih hrvatskih glumaca, ostvarivši zapažene uloge u domaćim i inozemnim filmskim i televizijskim projektima koji su njegov talent predstavili publici daleko izvan granica Hrvatske, dok je svojim interpretacijama slojevitih i emocionalno zahtjevnih likova potvrdio glumačku širinu zbog koje ga redovito angažiraju ugledni redatelji europske kinematografije.
Dok publika na pozornici najčešće vidi tek završni rezultat umjetničkog rada, ono što se događa iza kulisa često ostaje skriveno. Upravo taj nevidljivi svijet – isprepleten prijateljstvima, sukobima, odlascima, ljubavima i zajedničkim uspomenama – u središtu je nove predstave „Kazalište“, autorskog projekta jednog od najcjenjenijih europskih dramatičara i redatelja Pascala Ramberta, koja će svoju premijeru doživjeti 21. srpnja u sklopu festivala Riječke ljetne noći.
Više od dvadeset godina Festival svjetskog kazališta u Zagrebu prikazuje predstave koje artikuliraju stanje europske izvedbene misli i uspostavlja zajednički dijalog između domaće publike i suvremenog autorskog kazališta. Predstave s ovogodišnjeg izdanja Festivala dijele zajednički impuls istraživanja što znači biti tijelo u povijesti, u pamćenju, u rodu, između generacija.
U Velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog ponovno se otvara prostor u kojem se glazba ne doživljava samo kao izvedba, nego kao pažljivo oblikovan svijet u koji publika ulazi već pri samom ulasku u dvoranu. Nakon prošlogodišnjeg rasprodanog izdanja, “Disney koncert: tamo gdje snovi postaju stvarnost” vraća se 12. i 13. rujna u 19 sati, s ambicijom da iskustvo podigne na još višu razinu i da poznate melodije pretvori u zajedničko emocionalno putovanje kroz sjećanja, djetinjstvo i maštu.
Dok mnogi kazališni komadi publiku vode unaprijed određenim putem, Astro Maja odlučuje krenuti u sasvim suprotnom smjeru. Ova nesvakidašnja predstava nastala je kao autorski projekt Maje Posavec i Aleksandra Švabića, a posebnost joj je u tome što se njezin tijek ne oblikuje iza kulisa niti ga određuje strogo ispisan scenarij. Umjesto toga, svaka izvedba nastaje u trenutku, pod utjecajem ljudi koji sjede u gledalištu. Znakovi zodijaka prisutne publike postaju svojevrsni suautori večeri, određujući smjer razgovora, pitanja i tema koje će se otvoriti tijekom izvedbe.
Od 19. lipnja do 23. srpnja publiku očekuju 43 izvedbe na 25 lokacija, uključujući i pet novih gradskih prostora, spajajući glazbu, kazalište, ples, film i suvremene izvedbene programe u jedinstveni umjetnički doživljaj grada.
Duhovita, intimna i emotivna izvedba poziva na razgovor s onim dijelom sebe koji još uvijek vjeruje da u životu postoji nešto što ne možemo do kraja objasniti.
Više od dva desetljeća nakon što je Anne Hathaway prvi put postala Mia Thermopolis, djevojka koja je preko noći saznala da pripada kraljevskoj obitelji, priča o povratku u Genoviju ponovno je dobila vrlo konkretan nastavak, jer je Hathaway na ovogodišnjem D23 događaju u Anaheimu potvrdila da se na filmu The Princess Diaries 3 i dalje intenzivno radi te da Disneyjev kreativni tim ulaže veliki trud kako bi dugo očekivani nastavak bio napravljen na način koji će opravdati ogromna očekivanja publike.
Postoji trenutak u karijeri svakog javnog para kada dodatna vidljivost prestane biti prednost i počne postajati problem, a čini se da su princ Harry i Meghan Markle upravo stigli do te točke, jer nakon godina intervjua, dokumentaraca, poslovnih najava, osobnih ispovijedi i pokušaja da izgrade potpuno novi identitet izvan britanske kraljevske obitelji danas više ne pate od manjka pažnje, nego od viška pažnje koja se sve teže pretvara u stvarni profesionalni uspjeh. Najnoviji udarac stigao je s dokumentarcem Cookie Queens, koji je u američka kina stigao 7. kolovoza, a njegov slabiji rezultat otvorio je pitanje koje za Harryja i Meghan postaje sve neugodnije, a to je koliko zapravo vrijedi njihovo ime kada iza njega više ne stoji kraljevska institucija i kada publiku treba uvjeriti da kupi kartu zbog sadržaja, a ne zbog skandala koji prati njegove producente.
Postoje filmski likovi koji s vremenom postanu veći od svojih filmova, a Cruella de Vil jedan je od najboljih primjera takve transformacije, jer je Disneyjeva ekscentrična negativka tijekom desetljeća prerasla granice animacije i igranog filma te postala prepoznatljiva figura popularne kulture, mode i kolektivnog sjećanja, zbog čega je povratak Glenn Close u njezinoj najpoznatijoj ulozi na ovogodišnjem D23 Expo događanju imao mnogo veće značenje od običnog nostalgičnog pojavljivanja na pozornici.
Ako ste ikad poželjeli crveni kupaći kostim, ali ste se u posljednji trenutak ipak odlučili za neku sigurniju, neutralniju nijansu, možda je upravo Jana Dužanec dokaz da je vrijeme za malo hrabriji izbor. Na odmoru na Havajima pokazala je koliko crvena boja može biti efektna kada joj se dopusti da preuzme glavnu ulogu, a njezini kupaći kostimi savršeno potvrđuju da crvena na plaži nije rezervirana samo za one koji vole biti u središtu pažnje.
Postoje projekti koji nastanu kao poslovna ideja, realiziraju se nekoliko godina i potom nestanu iz javnog prostora, a postoje i oni koji s vremenom prerastu vlastiti početni koncept i postanu dio identiteta grada. Riječke stepenice pripadaju ovoj drugoj skupini. Od prve manifestacije 2007. godine do danas, projekt Ivane Delač prošao je put od ambiciozne modne večeri na riječkim kamenim stubama do prepoznatljive platforme koja danas povezuje modu, poduzetništvo, obrtništvo, obrazovanje, turizam, medije i kreativne industrije.
