Karlo Štefanek za HELLO!:”Identitet je laž koju svakodnevno iznova gradimo — a ja ga u svojoj umjetnosti razaram, prepravljam i pretvaram u vlastiti performans bez granica”

Za Štefaneka, identitet nije nešto što se posjeduje, nego nešto što se proizvodi — i to svakodnevno. On ga promatra kao konstrukciju koju je moguće oblikovati, deformirati, pa čak i uništiti. Upravo ta ideja postaje temelj njegova umjetničkog izraza: kroz autoportrete, performanse i instalacije, vlastito tijelo i lik pretvara u poligon za istraživanje roda, seksualnosti, nacionalnosti i osobne povijesti. No ono što njegov rad čini posebno intrigantnim jest činjenica da nikada ne nudi konačnu verziju sebe — nego niz mogućih verzija.

U središtu njegove prakse nalazi se queer perspektiva, ne kao etiketa, nego kao način razmišljanja. Queer za njega znači odbijanje fiksnosti, stalno izmicanje definicijama i otvorenost prema promjeni. Upravo iz tog prostora nastaje njegov alter ego — figura nalik drag kraljici, koja istovremeno funkcionira kao zaštita i kao radikalna ekspresija svega onoga što društvo pokušava potisnuti. U toj igri identiteta, Štefanek briše granicu između intime i performansa, između „stvarnog” Karla i onog koji postoji pred publikom.

Njegov umjetnički put započinje gotovo intuitivno — okretanjem kamere prema sebi tijekom studija u Amsterdamu. Taj prvi autoportret prerasta u seriju „Self-titled“, ali i u širi umjetnički pristup u kojem svaki rad započinje performansom, čak i kada završava kao fotografija ili instalacija. Tijelo, priprema, kostim i pogled publike postaju jednako važni kao i konačni vizualni rezultat.

Publika pritom nije pasivni promatrač. U Štefanekovu radu ona je suautor. Bilo kroz galerijski prostor ili digitalne platforme poput TikToka, gledatelji sudjeluju u stvaranju značenja, često ga reinterpretirajući na načine koji nadilaze autorovu početnu namjeru. Upravo u toj otvorenosti leži snaga njegova rada — u spremnosti da kontrolu prepusti drugima i da prihvati višeznačnost kao vrijednost, a ne prijetnju.

Posebno mjesto u njegovu opusu zauzima istraživanje digitalne stvarnosti. U projektima poput transformacije galerije u „Café Nonplace“, Štefanek propituje paradoks suvremenog života: istovremenu uronjenost u stvarne i virtualne odnose. Kafić, simbol bliskosti i razgovora, u njegovoj interpretaciji postaje prostor nalik internetu — mjesto prividne povezanosti, beskonačnog scrollanja i fragmentiranih dijaloga.

Slično se događa i u radu s umjetnom inteligencijom, gdje vlastiti lik prepušta algoritmima koji ga multipliciraju, deformiraju i reinterpretiraju. Rezultat je osjećaj istodobnog prepoznavanja i otuđenja — iskustvo koje precizno odražava suvremeni odnos prema vlastitoj slici u digitalnom dobu.

Unatoč snažnoj konceptualnoj podlozi, Štefanekov rad ostaje duboko osoban. Ranjivost, koju najviše osjeća u trenutku izlaganja, postaje sastavni dio umjetničkog procesa. Posebno u performansu, gdje je njegovo tijelo izloženo pogledu publike, rizik i nesigurnost pretvaraju se u ključne elemente izraza.

Istovremeno, njegov rad ne bježi od humora, ironije i pop kulture. Estetika inspirirana ikonama poput Lady Gage ili Madonne, kao i utjecaji teorijskih autorica poput Judith Butler, stapaju se u vizualni jezik koji je istovremeno kičast, inteligentan i duboko promišljen. U tom spoju visokog i niskog, ozbiljnog i banalnog, Štefanek pronalazi vlastiti autorski potpis.

Biti umjetnik danas, u vremenu društvenih mreža, za njega znači balansirati između stvaranja i samoprezentacije. Umjetnik više nije samo autor, nego i vlastiti medij. No umjesto da to doživljava kao ograničenje, Štefanek taj okvir koristi kao još jedan alat — još jednu pozornicu na kojoj se identitet može iznova izvesti.

U konačnici, njegov rad ne pokušava definirati što identitet jest, nego pokazuje što sve može biti. A možda upravo u toj neodređenosti leži njegova najveća snaga — jer, kako sam kaže, umjetnost je projekcija unutarnjeg svijeta prema van, s nadom da će usput dotaknuti nečiji tuđi.

Kako razmišljate o konceptu identiteta kao „fluidnog prostora“ kroz koji kontinuirano prolazite u svojim radovima?

Identitet kao socijalnu konstrukciju treba doživjeti upravo tako, kao konstrukciju. Jednom kada se osvijesti da je lažan, odnosno da ga je vrlo lako formirati, bilo vlastitim djelovanjem ili djelovanjem okoline, dolazite u poziciju da njime manipulirate, da ga iskrivite, izgradite, uništite i potom ponovno izgradite. U svome se radu poigravam vlastitom nacionalnošću, rodom, seksualnošću, vjerom, jezikom, traumama… Sve su to izrazito osjetljive kategorije, pogotovo u današnjoj društvenoj klimi. No upravo su te identitetske smjernice, odnosno kutije, zanimljive jer se stalno mijenjaju. Nismo isti kakvi smo bili s pet, deset, petnaest, dvadeset pet godina. Konstantna reinvencija identiteta mojoj umjetnosti pruža najviše inspiracije i predstavlja okosnicu kojom ću se nastojati baviti dok identitet ne umre, odnosno dok i ja sam ne umrem.

Kako vaše queer iskustvo utječe na temu identiteta i tijela u vašem radu?

Queer nije samo identitetska oznaka, nego i svojevrsni teorijski okvir kroz koji promišljam svoj rad. Važno mi je upravo to što queer izmiče fiksnosti i ne da se svesti na jednoznačnu definiciju. Ja jesam queer, ja jesam drugost, ali ne govorim u ime cijele zajednice. Mogu govoriti samo iz vlastite pozicije kroz vlastito iskustvo. Paradoksalno, upravo ono što je najosobnije često postaje ono s čim se drugi mogu poistovjetiti. U mom radu taj queer aspekt često proizvodi alter ego, svojevrsnu drag kraljicu, figuru koja djeluje kao štit i kao potpuna ekspresija svega onoga što društvo inače pokušava potisnuti ili disciplinirati. Queer također snažno informira i vizualni jezik mojih radova koji su često kičasti, referencijalni, duboko uronjeni u pop ikonografiju i camp.

Kako se vaš osobni život prepliće s umjetničkim identitetom i gdje povlačite granicu između umjetnika i „javne figure“?

Kroz svoju praksu režiram vlastiti lik branding mehanizmima kao što su mistificiranje i autofikcija i tako nastojim izgraditi svojevrsni alter ego koji se samo zove „Karlo Štefanek”. Mislim da u svojem radu koristim gotovo sto posto istine, a takva vrsta istine ponekad zbuni gledatelja jer može zvučati kao laž. Tu nastaje siva zona u kojoj, nadam se, postoji neka granica između mene kao javnog umjetnika i mene privatnog, iako je ta granica zamršena i teško ju je jasno odrediti.

Možete li opisati trenutak kada ste shvatili da želite raditi baš s autoportretom i performansom?

Moj prvi autoportret iz serijala Self-titled nastaje tijekom branding studija na Amsterdam Fashion Instituteu kao odgovor na zadatak u kojem sam trebao vizualno konstruirati svoj alter ego. Instinktivno mi je došlo da, umjesto traženja modela ili izmišljanja lika od nule, jednostavno okrenem kameru prema sebi. Na tu sam fotografiju zatim počeo raditi analogne intervencije kroz slikanje, kolaž, pisanje i iz toga se polako počeo razvijati cijeli jedan način rada. Taj je proces od početka bio performativan. Prije samog fotografiranja, kao i tijekom, odvija se neka vrsta izvedbe kroz pripremu, kostim, šminku, poziranje. Kasnije, kada sam htio imati još javniji, direktniji i intimniji odnos s publikom, tu autoportretnu seriju pretvaram u performanse. Moj prvi pravi performans nastao je u suradnji s nizozemskim umjetnikom Tobiasom Mudom, uoči festivala Becoming u CC Amstelu. Trajao je svega sat vremena, ali nakon tih šezdeset minuta imao sam vrlo jasan unutarnji osjećaj da je nešto sjelo na mjesto. Postoji i ta jedna priča koja se svakih nekoliko mjeseci ponovno izvuče na nekoj obiteljskoj večeri i kojoj se svi i dalje smiju. Na vrtićkoj priredbi Snjeguljice ja sam se, naravno, borio da glumim Snjeguljicu, ali me na kraju zapala uloga princa. I taman prije nego što sam trebao izaći na scenu na mehaničkom konjiću i spasiti princezu, okrenuo sam se teti u vrtiću i rekao: „Ovo je moj životni san.” To je istovremeno smiješno i patetično, ali sam sretan da sam isti taj osjećaj, koji sam prvi put osjetio s pet godina, ponovno prepoznao sa osamnaest i da sam od njega kasnije uspio napraviti život i posao.

Postoji li određena filozofska škola ili misao koja vas je posebno inspirirala u formiranju serije „Self-titled“?

Pripadnik sam generacije koja je odrastala uz Hannu Montanu, kasnije uz Lady Gagu, mama mi je puštala Madonnine spotove… Mislim da je upravo ta pop ikonografija najjače oblikovala moj umjetnički senzibilitet. Tek sam kasnije došao do autorica i autora poput Judith Butler ili Jacquesa Derride, koji su mi ponudili teorijski okvir za jasnije razumijevanje onoga što sam već intuitivno radio. Od umjetničkih utjecaja važni su mi naši velikani poput Abramović, Delimar i Stilinovića, kao i strani poput Felixa Gonzaleza-Torresa, ORLAN, Tracey Emin, Sophie Calle. Danas me, pak, možda najviše zanima online kultura, internet, memovi, TikTok, algoritmi, fenomeni poput cringea i sve te čudne posljedice post-postmoderne svakodnevice.

Kako birate medije (tekst, video, performans, instalaciju) za pojedini koncept — ima li zakona ili intuicija vodi proces?

Na svoje radove, pa čak i na one na papiru, gotovo uvijek gledam kao na svojevrsne performanse. Intuicija me najčešće vodi prema tome da svaki rad, bez obzira na medij u kojem će na kraju završiti, najprije prođe kroz neku vrstu performativnog promišljanja i istraživanja. Mislim da taj odnos prema radu nosim još odmalena. Mama me prilično rano odvela na prvi balet, u vrtiću sam glumio, u osnovnoj školi nastupao u zboru. Danas u svojoj umjetnosti pokušavam zadržati istu dječačku znatiželju i slobodu koju sam i tada imao prema izvedbenom mediju.

Kako balansirate između konceptualne ideje i estetske izvedbe u svojim radovima?

Ideje mi dolaze iz različitih smjerova. Ponekad me inspiriraju određeni osobni trenuci, ponekad ideja proizlazi iz konkretnog sadržaja poput filma, glazbenog spota, knjige, a nekad se referira na već postojeći rad, moj ili tuđi, koji pokušavam promijeniti, proširiti ili pogledati iz drugog kuta. Početni impuls nije uvijek isti, pa se tako i odnos između koncepta i estetike mijenja od rada do rada. Nekad je estetika početna točka razmišljanja i iz nje se razvija koncept, a nekad se vizualni jezik pojavi tek na kraju, kada je rad već sadržajno informiran. Ne trudim se nametnuti unaprijed zadanu formulu, nego pokušavam slušati što pojedina ideja traži. Istovremeno mi je bitno da moja praksa ostane prepoznatljiva te da postoji određeni kontinuitet vizualnog jezika po kojem se može prepoznati da je riječ o mom radu.

Je li interakcija s publikom, osobito u performansima koji uključuju live chat ili TikTok prijenose, integralna za završni smisao rada?

Interakcija s publikom bitna je za svaki moj rad. Čak i kada nije unaprijed zadana ili jasno upisana u kustoski tekst, od početka računam na to da se izvedba zapravo dovršava tek onda kada stane pred publiku i kada joj se na neki način prepusti. Na kraju dana, ja sam tek začetnik ideje. Publika je ta koja se s njom poigrava, koja je čita, razumije, pogrešno razumije, odbija, prihvaća, projicira nešto svoje ili se s njom poistovjećuje. U slučaju TikTok performansa koji sam nedavno izveo na svojoj izložbi u GMK u Zagrebu, publika je postala moj ko-performer i kao takva, kroz duetni live stream ili komentare kroz chat, ona je medij kroz koji se performans uopće mogao razviti.

Na koji način publici ostavljate „rupe“ ili prostor za interpretaciju — namjerno ili spontano?

Namjerno. Gotovo svi kustosi s kojima sam dosad radio pitali su me o porijeklu određenog rada. Moj odgovor je najčešće protupitanje: kako vi čitate rad? Kada mi iznesu vlastitu interpretaciju, nikada ih ne pokušavam ispraviti. Tek nakon što čujem što oni misle da rad jest i o čemu govori, objasnim kako je ili zašto nastajao. Tako pristupam i publici. Važno mi je da rad ne bude odmah zatvoren objašnjenjem, nego da gledatelj najprije ima prostor za vlastiti susret s njim. Kada se rad prebrzo objasni, gledatelju se često oduzme mogućnost da u njega uđe na svoj način. Također, način na koji koristim vlastiti lik i biografiju dovoljno je fikcionaliziran da više ne funkcionira samo kao osobna ispovijest. Lik „Karla Štefaneka” nije više samo jedna stvarna osoba, već svojevrsna praznina koju svatko može ispuniti vlastitim iskustvom.

Kako definirate uspješan završetak umjetničkog procesa: je li to reakcija publike, vlastiti osjećaj iskustva ili nešto treće?

Bilo bi mi smiješno, a i pretenciozno, reći da mi reakcija publike nije bitna, jer da je tako, bio bih zadovoljan time da radove objesim ili izvedem u vlastitom domu i da ih nikada ne pokažem drugima. To mi očito nije dovoljno. Umjetnički proces za mene se u punom smislu dovršava tek onda kada rad izađe pred druge i kada na njega stigne neka reakcija, u bilo kojem obliku. Čak su i negativne reakcije korisne. Negativne reakcije, koliko god ponekad bile frustrirajuće, često preciznije pokažu što je rad uznemirio, otvorio, izbacio iz ravnoteže, dok pozitivne reakcije često znaju ostati na razini općenitog odobravanja i čestitanja, bez da stvarno imenuju što je u radu uspjelo. S druge strane, nije dovoljna samo reakcija. Važan mi je i vlastiti osjećaj da je rad dosegao ono što je trebao dosegnuti, da je formalno, sadržajno ili emotivno došao do neke točke zasićenja nakon koje ja iz rada ne mogu više ništa naučiti.

Kako se osjećate kada vaši radovi budu interpretirani izvan vaših originalnih namjera?

To u velikoj mjeri prihvaćam i podržavam, sve dok nečija javno iznesena interpretacija ne ulazi u sukob s mojim temeljnim uvjerenjima. A ona su, u suštini, vrlo jednostavna: nitko ne bi trebao biti povrijeđen, ugrožen ili degradiran na osnovi svojih temeljnih ljudskih prava. Dokle god se ta granica ne prelazi, mislim da se o mom radu, pa i o meni kroz rad, može reći gotovo svašta. Nema toga što već nisam čuo. U tom smislu nisam osjetljiv na različita „kriva” čitanja, dapače, ona su mi često i zanimljivija. Ono što mi je važno jest da me se ne interpretira kao zlonamjernog, jer nijedan moj rad ne nastaje iz takve pozicije. Moji radovi možda jesu provokativni, nelagodni, dvosmisleni ili otvoreni, ali nikada nisu vođeni željom da nekoga svjesno povrijede ili ponize. Onog trenutka kada netko dira u moj integritet i počne mi pripisivati namjere koje nemam, tada osjećam potrebu oglasiti se i ispraviti takvo čitanje, tj. optužbu.

U kojim se trenucima osjećate najranjivije u procesu stvaranja umjetnosti?

Najranjivije se osjećam u trenutku izlaganja. Dok rad još nastaje, on je i dalje moj, zatvoren u sigurnom prostoru mog studija. Onoga trenutka kada ga izložim, on ulazi u tuđi teritorij, pripada tuđem pogledu i upravo je u tome za mene najveća ranjivost. Kod radova na papiru, fotografija, predmeta ili instalacija taj osjećaj izloženosti ipak nije toliko intenzivan kao kod performansa. Performans zahtijeva moju prisutnost. On je kratkotrajan, mora mu se prisustvovati, mora se doživjeti uživo, u istom prostoru i vremenu. Tu izlažem svoje tijelo, svoj glas, svoju koncentraciju, svoju mogućnost da nešto uspijem ili ne uspijem pred drugima. Upravo zato u njemu osjećam najveću količinu rizika, ali možda baš zbog toga i najveću količinu nekakve živosti.

Postoji li umjetnički rad koji ste otpisali kao „neuspješan“ i što ste iz njega naučili?

Mislim da ne postoji takva stvar kao potpuno neuspješan rad. Naravno, postoje bezbrojne situacije u kojima ideja u glavi ne funkcionira onako kako ste zamislili kada se izvede u stvarnom svijetu. Ali i to mi je i dalje dio rada, a ne njegov promašaj. Takvi trenuci često znaju biti i najkorisniji jer vas prisile da vidite gdje je rad stvarno slab, gdje ste nešto precijenili, podcijenili ili romantizirali. Nekad se pokaže da ideja funkcionira samo kao misao, ali ne i kao materijal. Nekad pak rad propadne upravo zato što vas odvede negdje drugdje nego što ste planirali, ali onda se u tom skretanju otvori nešto novo.

Što vas je potaknulo da transformirate galerijski prostor u kafić kao metaforu digitalne socijalizacije u „Café Nonplace“?

Prošlu sam godinu proveo u Zagrebu i dosta vremena provodio po kafićima, koji su, kao što znamo, duboko ukorijenjeni u našu kulturu. To su prostori u kojima se sjedi satima, razgovara i pije kava s ljudima koji su nam bliski. U tom sam periodu radio i na In transit-u za 60. Zagrebački salon, radu u kojem sam, tijekom korištenja zagrebačkog javnog prijevoza, prisluškivao tuđe razgovore, zapisivao reklame na stanicama, bilježio stihove pjesama koje sam slušao na putovanjima, kao i TikTokove koje sam gledao da si skratim vrijeme, a zatim te materijale montirao i vraćao ondje odakle su i došli kroz digitalne zaslone tramvaja i buseva. S vremenom mi je to prešlo u naviku, a možda i u profesionalnu deformaciju, da stalno pažljivo slušam što se oko mene govori. Tako sam se na svim tim kavama često nalazio okružen tuđim ispovijestima. A kad bih u kafiću sjedio sam, paralelno s prisluškivanjem tih razgovora bio bih potpuno uronjen u vlastiti ekran, u beskonačni scroll TikTok videa i Instagram Reelsa. U jednom mi je trenutku postalo jasno da sjedim usred stvarnih, fizičkih, intimnih dijaloga, dok istovremeno sudjelujem u nekoj drugoj vrsti beskonačnih razgovora koji se odvijaju online, među potpunim neznancima. Taj me paralelizam počeo zanimati. Kad sam dalje razmišljao o tome, sjetio sam se koncepta „nemjesta” Marca Augéa, kojim opisuje prostore poput metro stanica i zračnih luka koji nisu oblikovani za društvenu interakciju nego za prolaz i privremeni boravak. U suvremenoj kulturi čini mi se da online platforme sve više funkcioniraju upravo kao nova vrsta takvog „nemjesta”. Iz te je misli proizašla i ideja da galerijski prostor transformiram u kafić. Kafić mi je bio zanimljiv upravo zato što u našem, balkanskom kontekstu, tradicionalno predstavlja gotovo suprotnu logiku kao prostor koji nudi razgovor i društvenost. U Café Nonplace taj kafić, međutim, više nije sasvim stvaran kafić, nego njegova verzija promatrana kroz logiku digitalnog „nemjesta”. Zanimalo me što se događa kada se prostor koji inače povezujemo s bliskošću počne ponašati kao internet.

Kako je proces generiranja varijacija mirror selfieja utjecao na vašu percepciju vlastite slike?

Video Cheers! So she goes nastao je tako da sam najprije snimio mirror selfie u kafiću zagrebačkog Holographika, a zatim iz tog jednog selfija generirao niz mikro i makro situacija. Za neke od njih unaprijed sam imao svojevrsne skripte, odnosno ideju o tome što želim da se dogodi, dok sam druge svjesno prepustio umjetnoj inteligenciji, da vidim kamo će me odvesti i u što će me pretvoriti. Jednom kada vlastito lice i tijelo prepustite sustavu koji ih može beskonačno varirati, umnažati i izobličavati, više ih nije moguće gledati kao nešto fiksno ili čak „istinito”. To mi je bilo zanimljivo upravo zato što je proces istovremeno proizvodio i prepoznavanje i otuđenje. U nekim sam varijacijama i dalje jasno vidio sebe, a u drugima nekoga ili nešto što mi je bilo sasvim strano. U svakom slučaju, svidio mi se taj gubitak kontrole nad vlastitom slikom.

U performansu „Just Ask (Prijatna kafica)”, koji se događa preko TikTok chata, kako gledate na ulogu algoritama u kreiranju relacija?

Ambivalentno. Kad sam krenuo razrađivati performans, razmišljao sam o situacijama iz stvarnog života koje su uključivale bilo kakvu komunikaciju preko interneta. Prva osoba koju sam upoznao kada sam došao u Amsterdam bila je netko s kim sam kliknuo upravo preko komentara na TikToku. Kasnije smo u privatnom chatu shvatili da upisujemo isti fakultet, da smo rođeni na isti dan, i onda smo se, nakon što smo oboje upali, i upoznali. Brojne kolege umjetnike i kustose također sam upoznao preko društvenih mreža, a i svog sam dečka upoznao tako da mi se javio preko Instagrama. S te strane rekao bih da je relacija sa strancima na internetu itekako ostvariva i da može voditi do vrlo konkretnih, lijepih i plodnih ishoda. Algoritmi doista omogućuju susrete koji se inače možda nikada ne bi dogodili, a s druge strane, te relacije ipak nastaju unutar sustava koji nikada nisu neutralni. Algoritmi ne posreduju samo kontakt, nego i uvjete tog kontakta. Iako sam imao lijepa i važna iskustva komunikacije koja je započela online, meni važni odnosi u životu ipak se zaista formiraju tek susretom i „klikom” uživo.

U radu „Archie, don’t cry” gdje koristite fragmente TikTok videa, kako ste balansirali između anonimnih glasova i vlastitog emotivnog narativa?

Rad Archie, don’t cry nastao je u potpunosti iz samog čina scrollanja po TikToku. Svakim novim scrollom izdvajao sam jednu riječ, odnosno zvuk, koje sam potom montirao u jedan narativ, svojevrsno pismo upućeno Archieju. Slušatelju tek postupno postaje jasno da je riječ o pismu prekida i da Archie nije čovjek, nego model umjetne inteligencije. Zanimalo me što se događa kada se nešto što djeluje kao vrlo osoban trenutak zapravo izgradi od materijala potpunih stranaca. To mi se čini i najtočnijim za vrijeme u kojem živimo jer na neki način rad pokazuje koliko su naši najosobniji osjećaji već prožeti tuđim jezicima i slikama koje svakodnevno upijamo izvana.

Je li vaša interpretacija „nestajanja” u umjetnosti kritika ili proslava identiteta?

Kad govorimo o mom „nestajanju”, tu se prije svega misli na rad Missing, u kojem sam u gradovima poput Zagreba, Amsterdama, New Yorka, Pariza i Venecije lijepio plakate nestalih osoba s vlastitim likom i time u urbani prostor postavio egzistencijalna pitanja koja su proizlazila iz samih susreta s tim gradovima. Rad koji je na neki način iz toga dalje proizašao bio je The Artist Has Died (2024.), u kojem sam u novinama Jutarnjeg lista javno proglasio vlastitu smrt kroz osmrtnicu. Oba rada otvaraju kritička pitanja autorstva, institucionalne validacije, reinvencije, brisanja, i u tom je smislu „nestajanje” za mene gesta proizvodnje novog značenja. U trenutku kada simbolički nestanete, otvara se mogućnost da se vratite drukčiji, da preispitate tko ste uopće bili prije toga i koliko je ta prethodna verzija vas bila uvjetovana.

Možete li usporediti iskustvo vaše izložbe u Zagrebu s drugim gradovima poput Buenos Airesa ili Venecije — mijenja li mjesto kontekst vašeg rada?

Kontekst rada svakako se mijenja ovisno o mjestu koje zauzima. Rad nikada ne ulazi u prazan prostor, nego dolazi u već formiranu sredinu. Nešto što je u jednom gradu sasvim čitljivo, u drugom može tražiti dodatno objašnjenje ili proizvesti potpuno drukčiju reakciju. Primjerice, ovu najrecentniju izložbu (Cheers! So she goes) vjerojatno bi bilo teže objasniti u New Yorku, gdje kultura višesatnog sjedenja na kavi jednostavno nije ista kao kod nas, gdje je sve „to go”. Slično sam osjetio i kod performansa Ah, I’m always so temporary, u kojem ogoljeno ležim na podu galerije dok publika čita tekst na mojim leđima. Taj je rad drukčije funkcionirao u Dubrovniku i Banjoj Luci nego u Buenos Airesu. Iako je Buenos Aires poznat kao slobodan grad, u kojem Pride primjerice okuplja golemi broj ljudi, ondje su mi zabranili da budem potpuno gol. Objašnjenje je bilo politička situacija, odnosno širi konzervativni zaokret u kojem kultura, kao i drugdje, sve više trpi pod pritiskom desnice. S druge strane, publika je ondje bila puno slobodnija i manje sramežljiva nego kod nas; prilazili su mi, sjedili kraj mene na podu, čitali, fotografirali, dodirivali me. Slično je bilo i s radom The chair, koji sam postavio u Veneciji tijekom Bijenala. Ondje ga ljudi gotovo uopće nisu doživljavali, vjerojatno zato što su već navikli na različite umjetničke intervencije, pogotovo u tom zasićenom periodu bijenala. U Zagrebu je, međutim, ista stolica na Trgu kralja Tomislava izazvala puno jaču i neposredniju reakciju. Ljudi su sjedili na njoj, penjali se, fotografirali, vandalizirali je. To mi je bilo zanimljivo jer pokazuje da mjesto ne mijenja samo kontekst rada, nego i njegovu sudbinu.

Koja je uloga teksta i pop/sleng izraza u vašim instalacijama — je li to poetika, dokumentarizam ili druga vrsta glasa?

S jezikom se nikada nisam snalazio najbolje i možda me upravo zato toliko privlači. Oduvijek sam nešto pisao, ali sam često imao osjećaj da pišem „pogrešno”. Govorim hrvatski, ali i u vlastitom govoru imam puno gramatičkih grešaka, nespretnosti, zastajkivanja. Upravo sam se zato u svom radu okrenuo tim pogreškama i trenucima kada jezik podbacuje u prijenosu informacije. Više me zanimaju svi ti „aaa”, „umm”, zastoji, krive konstrukcije i nesigurnosti u govoru nego savršeno formirane rečenice. Tu mi je jezik najživlji, najiskreniji i najbliži. Mislim da se kao društvo konstantno udaljavamo od onoga što se tradicionalno smatra književnim ili „pravilnim” jezikom, a internet je taj proces samo dodatno ubrzao. Danas živimo usred jezika koji je ubrzan, meme-ificiran, pun slenga, referenci, ironije i takozvanog brainrot sadržaja. Umjesto da se grčevito pokušavamo vratiti nečemu što možda više ne funkcionira, možda bismo se trebali prepustiti suvremenom govoru i dopustiti jeziku da se mijenja zajedno s vremenom. Možda je vrijeme i da počnemo popuštati prema ustajalim strukturama i pravilima koja više ne odgovaraju načinu na koji danas stvarno govorimo. Tako mi i stihovi iz pop pjesama ponekad znače više od uzvišenog formata poezije, a internetski sleng često mi je duhovitiji, precizniji i istinitiji od teksta koji sam sebe proglašava komedijom. Korištenje takvog jezika u mom radu jest i poetika i dokumentarizam.

Kako doživljavate „prividnu povezanost” društvenih mreža nasuprot stvarnoj bliskosti?

Osjećaj neprekidne i nekad površne komunikacije na društvenim mrežama za mene često ima neku sizifovsku jalovost. Stalno smo u kontaktu, stalno nešto gledamo, komentiramo i dijelimo, a istovremeno to ne mora značiti ništa stvarno. Kad govorimo o društvenim mrežama, mislim da se često zanemaruje i njihov queer aspekt. Za mnoge zajednice internet je dugo bio prostor u kojem se moglo eksperimentirati s identitetom, graditi online persone, redefinirati sebe i prvi put biti ono što u stvarnom svijetu možda nije bilo moguće. Internet je imao emancipatorski potencijal i nudio mogućnost da se vlastiti identitet oblikuje izvan heteronormativnih očekivanja. No kako internet sve više postaje profiterski teren, određen logikom tržišta, nadzora, algoritamske selekcije i cenzure, tako i te točke zajedništva počinju gubiti svoju nekadašnju otvorenost. Zanimljiva mi je ta optička varka zajedništva koju društvene mreže proizvode.

Što za vas znači biti umjetnik u doba kada društvene mreže dominiraju vizualnim i društvenim narativima?

Danas se od umjetnika očekuje da ne bude samo umjetnik, nego i svojevrsni influencer. Mladen Stilinović je rekao: „An Artist Who Cannot Speak English Is No Artist”, a danas bi možda vrijedilo „An Artist Who Does Not Post Their Work On Instagram Is No Artist.” Izložba se nije dogodila ako nije objavljena, rad nije ni nastao ako nije završio na internetu. S druge strane, tu je i taj endless feed koji ti neprestano servira sve odjednom, od open callova i rezidencija do uspjeha drugih umjetnika i tuđih izložbi. U jednom trenutku to može djelovati motivirajuće i poticajno, a već u sljedećem iscrpljujuće. Teško je ostati pribran i ne uspoređivati se s drugima kada si stalno izložen tuđem radu, tuđim prilikama i dojmu da se negdje drugdje uvijek događa nešto više, bolje ili važnije. Istovremeno, ne mislim da je ta usporedba nužno samo loša. U određenoj mjeri ona može potaknuti rast, natjerati te da preispitaš vlastitu poziciju i otvoriti ti nove mogućnosti, povezati te s kustosima, drugim umjetnicima i institucijama do kojih inače možda ne bi ni došao. Pravi je izazov zapravo pronaći balans.

U kojem trenutku osjećate da umjetnost može mijenjati društvene stavove o identitetu?

Mislim da umjetnost počinje mijenjati društvene stavove onda kada ne ostane samo na razini vidljivosti, nego kada otvori i pitanje kako smo prikazani, tko nas prikazuje i pod kojim uvjetima postajemo vidljivi. Sama vidljivost jest važna, pogotovo za identitete koji su dugo bili gurani na margine ili potpuno brisani iz javnog prostora, ali ona sama po sebi nije dovoljna. Nije svejedno kakva je reprezentacija, iz koje pozicije dolazi i kome zapravo služi. Umjetnost neće nikoga „preodgojiti” preko noći, ali postupno može mijenjati ono što je uopće moguće vidjeti, a samim time i ono što više nije moguće tako lako ignorirati.

Kako vidite mjesto queer umjetnosti u kontekstu suvremene umjetničke scene u Hrvatskoj i globalno?

U Hrvatskoj ne moraš biti gej da bi bio queer. Ovdje je dovoljno da si neudan, samohrani roditelj, ili da kao dječak nosiš rozo… U tom smislu, queer se ne mora posebno naglašavati u radu, to već oblikuje način na koji gledam, osjećam, biram što pokazati. Queer je u mom radu optika. Primijetio sam da queer tematike postaju sve zanimljivije, ne samo umjetnicima, već i institucijama, ali s obzirom na trenutnu situaciju u svijetu, gdje se isti sadržaj sve češće zabranjuje, teško je ne sumnjati u stabilnost te podrške. Također, nije više samo stvar u tome da nas se vidi, nego kako nas se gleda i tko određuje taj kadar. Tu borba i dalje traje.

Kako vaš život u tri grada (Zagreb, Amsterdam, New York) oblikuje vašu umjetničku perspektivu?

Zagreb, Amsterdam i New York danas za mene predstavljaju tri uporišta, svako sa svojim ritmom, kulturom i publikom. U Zagrebu sam rođen i oblikovao se kroz svoje tinejdžerske godine. U Amsterdam sam otišao zbog studija i ondje prvi put osjetio slobodu, ali i pronašao svoj medij i metodologiju. U New Yorku imam obitelj, pa mu se vraćam kad god mogu i stignem. Scenski gledano, Zagreb danas možda nema velik broj izvođača mlađe generacije u polju performans arta, ali ima duboku i bogatu povijest performansa i jednu sirovu, iskonsku energiju kojoj sam jako sklon. U Amsterdamu scena voli istraživati odnose tehnologije, tijela i prirode, dok je New York potpuno drukčiji; tamo je sve teatralno, divlje, namjerno cringe. Upravo zbog navedenih razlika sva tri grada za mene predstavljaju snažan izvor inspiracije i na različite načine hrane moj rad.

Postoji li određena tajna rituala ili navike bez koje ne započinjete novi umjetnički ciklus?

Glazba mi je jako bitna i uvijek je prisutna u studiju. Ako se osjećam fancy, upalim i mirisnu svijeću. Prije svakog performansa, ako mogu, imam kupku, a barem dan prije nastojim ne jesti i napraviti detox. Također, prije svakog performansa koristim essential oil roll-on koji me smiruje i prizemljuje.

Kako njegujete i štitite mentalno zdravlje u procesu rada koji se toliko bavi ranjivošću i introspekcijom?

Mislim da mi u tome najviše pomaže to što sam s vremenom izgradio krug bliskih kolega umjetnika s kojima se mogu poistovjetiti i koji vrlo dobro razumiju što znači predati sebe u tuđe ruke. S druge strane, pokušavam njegovati i određenu vrstu „detachmenta”. Nastojim gledati na sebe u radu i na sebe privatno kao na dva različita entiteta. To mi nekad uspijeva bolje, nekad lošije, ali ta mi distanca pomaže da ne doživim svaku reakciju na rad kao reakciju na mene kao osobu, nego da ipak postoji neka granica.

Kako reagiraju vaši bližnji, obitelj i prijatelji na radove koji uključuju vašu sliku, tijelo i narativ?

U početku je, naravno, bilo privikavanja. Ali s vremenom je i njima to postalo dio mog posla, nešto što doživljavaju kao sastavni dio onoga što radim. Mislim da su u međuvremenu već shvatili da ne postoji dio mene koji nužno želim sačuvati od rada. Naravno, to ne znači da baš sve dijelim doslovno ili bez filtera.

Što biste preporučili mladom umjetniku koji se bori s identitetom i samopercepcijom u kreativnoj praksi?

Mislim da sam još uvijek premlad da bih dijelio savjete, ali ono što sigurno mogu reći jest da ne treba bježati od vlastite perspektive, čak ni kada je nejasna. Mislim da se upravo u toj nesigurnosti često nalazi najiskreniji materijal za rad. Također mislim da je važno ne trošiti previše energije na pokušaj da se sebe unaprijed definira. Identitet nije fiksna stvar, pa onda ne mora to biti ni umjetnička praksa. Isto tako, vrijedi vjerovati vlastitim opsesijama.

Kada biste mogli samo jednom reći svijetu jednu rečenicu o tome što je za vas umjetnost — što bi to bilo?

Uf… ne postoji rečenica koja neće zvučati patetično, ali umjetnost je za mene projekcija vlastitog unutarnjeg svijeta prema van, s nadom da će usput dotaknuti nečiji tuđi.