Kada televizija postane zrcalo jezika: Umjetnički eksperiment Karla Štefaneka koji briše granicu između slike i stvarnosti
Na trećem programu Hrvatske radiotelevizije, u trenucima kada ne očekujete ništa osim uobičajenog programskog šuma, iznenada se pojavi kadar koji kao da je zalutao iz nekog drugog vremena. Slika se zadrži, glas zapne u petlji, a prostor između izgovorenog i neizgovorenog ispuni se neobičnom tišinom. Upravo u toj tišini, u tom kvaru koji postaje poetski, započinje novi video-performans Karla Štefaneka — AaaaEeeeIiiiOoooUuuu — premijerno prikazan u okviru 60. Zagrebačkog salona. U njemu televizijski eter postaje poligon za istraživanje glasa, slike i jezika, dok granica između informiranja i umjetnosti nestaje u trenutku u kojem medij sam sebe ogoljuje.
Štefanek, suvremeni umjetnik koji već godinama djeluje između Zagreba, Amsterdama i New Yorka, televizijski prijenos pretvara u prostor promišljanja o komunikaciji. Ono što započinje kao tehnička pogreška prerasta u meditaciju o govoru, tijelu i identitetu. Iz pet samoglasnika, najjednostavnijih jedinica ljudskog glasa, on gradi novi jezik — onaj koji ne informira, nego otvara prostor za razmišljanje o samom činu izgovora. U njegovu performansu televizijska slika više nije medij posredovanja, već tijelo koje diše, gubi formu i ponovno se oblikuje.
Televizijski eter kao prostor suvremene umjetnosti
Rijetko kada se događa da televizijski eter postane prostor suvremene umjetnosti, no Štefanek upravo to čini. Njegov rad ne traži pažnju, nego tiho ulazi u svakodnevni ritam gledanja, prisutan na ekranu onih koji možda i ne znaju da svjedoče performansu. Takav pristup otvara pitanje percepcije — tko gleda, što gleda i može li umjetnost postojati izvan galerijskog konteksta ako se odvija u mediju koji svakodnevno oblikuje kolektivnu stvarnost.
Štefanek ne bježi od ranjivosti tog čina. U njegovu performansu tijelo postaje nositelj značenja, a kamera posreduje pogled koji ne može biti uzvraćen. U toj jednosmjernosti, u tom prijenosu bez mogućnosti dijaloga, skriva se temeljna napetost suvremenog doba — pitanje moći, kontrole i izloženosti. Glas i slika, koje se u digitalnom svijetu neprestano umnožavaju, u njegovu radu bivaju svedeni na osnovne elemente, vraćeni svojoj čistoj funkciji: prisutnosti.
U okviru serijala Self-titled (2022. -), Štefanek sustavno istražuje ideju identiteta, njegove konstrukcije i nestabilnosti. Od plakata s vlastitim likom koji su se pojavljivali na ulicama svjetskih gradova, do performansa u kojem je javno proglasio vlastitu smrt, njegovi su radovi stalna provokacija prema ideji umjetnika kao autora i tijela kao dokaza postojanja. Sada, ulaskom u televizijski prostor, taj dijalog prelazi u novu dimenziju: iz galerije izlazi u dnevnu sobu.
U vremenu u kojem se slike troše brže nego što se stvaraju, umjetnički eksperiment Karla Štefaneka djeluje kao suptilna gesta otpora. Njegov performans ne pokušava nadmašiti medij, nego ga rastaviti, otvoriti i izložiti njegovim vlastitim ograničenjima. U tom postupku televizija postaje ogledalo, ne svijeta, nego jezika samog — glasa koji, ogoljen od značenja, ponovno uči govoriti.
Nenad Sovilj obilježava dva desetljeća rada u trenutku kada se čini da je luksuz postao svakodnevna kulisa, a ne pitanje odnosa prema materiji, vremenu i prostoru. U ambijentu Etnografskog muzeja, pod tihom težinom njegove oktogonalne dvorane i ispod kupole koja već sama po sebi nosi osjećaj ceremonije, Sovilj predstavlja samo jedan rad – monumentalnu ogrlicu koja sabire dvadeset godina istraživanja, eksperimenta i duboko osobnog dijaloga s plemenitim materijalima. Poetičan naslov izložbe „(2 + 2) x 5“ tek je matematički podsjetnik na logiku koja stoji iza njezine strukture, ali suština izložbe nalazi se u njezinoj tišini, u načinu na koji prostor dopušta posjetitelju da se približi objektu kao da ulazi u tuđi svijet misli.
Obuhvatna retrospektiva jedne od najznačajnijih irskih suvremenih umjetnica, u kustoskoj koncepciji Leonide Kovač, donosi trideset godina stvaralaštva i recentni projekt Kinship – Home
U srcu zagrebačkog Oktogona, ondje gdje se svakodnevni gradski ritam isprepliće s tihim šumom povijesnih zidova i žurbom prolaznika, 29. studenoga otvorena je “Trajna iluzija”, prostorno–specifični skulpturalni projekt talijanskog umjetnika Antonija Della Guardije. Peto izdanje međunarodnog kulturnog fenomena BIENALSUR još je jednom dokazalo zašto je Zagreb postao važno mjesto na mapi suvremene umjetnosti – mjesto susreta ideja, prostora i novih percepcija.
12 galerija, više od 50 umjetnika - Beuys i Abramović kao globalne ikone, Demur i Stilinović s vrhunskim djelima: Art Zagreb 2025 donosi izniman postav suvremene umjetnosti 11.–14. prosinca u prostoru Oktogon Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u Zagrebu.
U prostoru Arheološkog muzeja, među krhotinama prošlih civilizacija i tihim odjecima prapovijesti, uskoro se otvara jedna od najintrigantnijih izložbi sezone — Dorothy Cross: Kinship / Srodstvo. Umjetnički paviljon u Zagrebu predstavlja ovaj izniman projekt koji potpisuje kustosica i teoretičarka umjetnosti Leonida Kovač, a koji će od 27. studenoga 2025. do 1. veljače 2026. povezati davne epohe, suvremene krize i ono najkrhkije u nama – osjećaj pripadanja.
Zagreb u prosincu već ima svoju čaroliju – lampice, tople napitke i adventske mirise – ali ove godine dobiva i nešto posebno: Art Zagreb 2025., središnji umjetnički događaj koji će od 11. do 14. prosinca ispuniti novi prostor Oktogon NMMU u srcu grada.
Ove zime, jedno od najljepših mjesta hrvatske kulturne baštine postaje pozornica na kojoj svjetlo preuzima glavnu ulogu. Dvorac Trakošćan, simbol plemićke elegancije i romantičarskog duha, pretvara se u „Dvorac svjetla“ – spektakularnu svjetlosnu izložbu koja spaja umjetnost, povijest i emociju. Perivoj i park-šuma koji okružuju dvorac, poznati po svojoj mirnoći i prirodnom šarmu, dobit će sasvim novu dimenziju. Od 7. studenog 2025. do 11. siječnja 2026., Trakošćan će zasjati tisućama svjetlosnih instalacija koje stvaraju bajkoviti svijet u kojem prošlost diše kroz svjetlo, a svaka šetnja postaje putovanje kroz vrijeme.
Britanski PR stručnjak tvrdi da su Harryjeve šale i medijski nastupi postali neučinkoviti te znak gubitka identiteta nakon odlaska iz kraljevske obitelji.
Glumac otkriva kako je politički govor o Tibetu doveo do dvadesetogodišnje zabrane prisustvovanja Oscaru i zašto nikada nije požalio što ga je izrekao.
