SOLARIS DVA razotkriva algoritamski ocean koji već upravlja vašim sjećanjima — jeste li spremni zaroniti u kazalište budućnosti?
U trenutku kada se čini da je stvarnost postala tek još jedna kartica otvorena na zaslonu, a sjećanje podatak koji se može pohraniti, kopirati i beskonačno reproducirati, SOLARIS DVA Boruta Šeparovića dolazi u Zagrebačko kazalište mladih kao precizno osmišljeni intermedijalni eksperiment koji kazališnu pozornicu pretvara u prostor susreta triju paralelnih svjetova – filmskog, izvedbenog i računalno generiranog.
Nakon pulske premijere u koprodukciji s INK Pula, ovaj autorski projekt kolektiva Montažstroj 24. i 25. veljače 2026. u 20 sati zagrebačkoj publici nudi iskustvo koje nadilazi adaptaciju i postaje istraživanje same prirode percepcije, identiteta i emocionalne memorije.
Polazište predstave jest roman Solaris poljskog autora Stanislaw Lem te istoimeni film Solaris u režiji Andrej Tarkovski, no Šeparovićev pristup ne zaustavlja se na citatu ni na nostalgičnom prizivanju klasika. Umjesto udaljenog planeta prekrivenog tajanstvenim oceanom koji materijalizira potisnute uspomene, Solaris ovdje postaje sveprisutna digitalna infrastruktura – algoritamski ocean koji već sada upravlja našim navikama, filtrira naše želje i precizno bilježi naše strahove. Ono što se vraća više nije metafizička enigma, nego tehnološki generirana prisutnost, sablasno bliska i uvjerljiva, a istodobno potencijalno pogrešna, jer se temelji na podacima koji nikada ne obuhvaćaju cjelinu ljudskog iskustva.
Središnji motiv „gostiju“, preuzet iz Lemova romana, u ovoj interpretaciji poprima dodatnu slojevitost: povratak nije odgovor na pitanje, nego ogledalo koje nas prisiljava da se suočimo s vlastitom konstrukcijom sjećanja. U svijetu u kojem digitalni tragovi nadživljuju tijelo, a algoritmi rekonstruiraju lica i glasove s gotovo zastrašujućom preciznošću, pitanje drugosti postaje pitanje autentičnosti. Tko je original, a tko kopija, ako se identitet može reproducirati unedogled? I postoji li uopće zaborav u vremenu u kojem sve ostaje pohranjeno?
Šeparović uvodi pojam „kazališnog šava“ kako bi označio ono što ekran sustavno pokušava izbrisati – vidljivost spoja, pukotinu između slojeva reprezentacije. Dok filmska i digitalna slika teže savršenoj glatkoći i nevidljivim prijelazima, kazalište ostaje prostor u kojem je spoj tijela, projekcije i tehnologije nemoguće do kraja prikriti. Upravo u tom šavu, u trenutku kada kopija iznevjeri vlastitu perfekciju i otkrije trag procesa, predstava otvara ključna pitanja našeg vremena: tko ima pravo na original, koliko je identitet stabilan ako je podatak, i može li se ljubav rekonstruirati kao softverski kod.
Nastavite čitati nakon oglasa
Struktura predstave oblikovana je kao susret triju razina: arhivske, žive i generativne. Filmske slike iz Tarkovskijeva Solarisa prevode se u scensku akciju, a potom se rastvaraju u digitalni oblak podataka, u kojem umjetna inteligencija i deepfake tehnologija proizvode nove varijacije već poznatog lica. Likovi pritom nisu tek nositelji radnje, nego višeslojni konstrukti između „zabilježenog“ i „uživo“, između memorije i njezine tehnološke simulacije.
U središtu tog sudara nalazi se Hari, koju tumači Rea Bušić, figura ljubavi i gubitka što se pojavljuje kao hibridna prisutnost: njezino lice na projekcijama nastaje pretapanjem lica izvođačice s licem filmske glumice Natalija Bondarčuk, čime se briše granica između arhivske slike i suvremene izvedbe. Kris Kelvin, u interpretaciji Matije Čigira, ulazi u dijalog s vlastitom filmskom prošlošću, dok Nikola Nedić kao Dr. Snaut i Sven Medvešek kao Dr. Sartorius utjelovljuju znanstveni racionalizam koji se suočava s emocionalnim viškom koji nije moguće izmjeriti. Frano Mašković (Dr. Gibarian) i Vedran Živolić (Henri Berton) pojavljuju se kao video i AI prisutnosti, dodatno destabilizirajući granicu između fizičke i virtualne egzistencije.
Nastavite čitati nakon oglasa
Posebnu napetost unosi robotski pas Unitree Go2 AIR, koji na sceni nije tek tehnološki kuriozitet, nego aktivni sudionik izvedbe, svojevrsni lakmus-test empatije publike. Koliko je potrebno da mehanizam od metala i koda počnemo doživljavati kao biće? U kojem trenutku projekcija osjećaja nadilazi svijest o artificijelnosti? Upravo u tom pomaku, gotovo neprimjetnom, predstava razotkriva našu spremnost da emociju pripišemo onome što oponaša život.
Zvukovni sloj predstave gradi se u dijalogu s glazbom iz Tarkovskijeva filma, koju potpisuju Eduard Artemjev i Johann Sebastian Bach, uz autorske intervencije Montažstroja i obradu umjetne inteligencije. Rezultat je atmosfera koja istodobno priziva nostalgiju i proizvodi nelagodu, kao da i samo sjećanje zvuči poznato, ali više nije isto, jer je prošlo kroz filtere suvremenih tehnologija.
Dramaturgiju potpisuje Filip Rutić, vizualni i tehnološki identitet oblikuje Konrad Mulvaj, scenografiju Filip Triplat, kostime Desanka Janković, oblikovanje svjetla Anton Modrušan, dok scenski pokret prati Roberta Milevoj. Svaki od tih segmenata sudjeluje u stvaranju precizno komponiranog sustava u kojem se kazalište ne odriče svoje tjelesnosti, nego je suprotstavlja digitalnoj bestjelesnosti.
Nastavite čitati nakon oglasa
Gostovanje u ZKM-u upisuje se u kontinuitet suradnje tog kazališta i pulskog INK-a, ali i u dugogodišnju prisutnost Montažstroja na toj pozornici, čime se zagrebačkoj publici pruža prilika da „digitalni ocean“ doživi iz neposredne blizine. U prostoru u kojem se istina i laž ne mjere rezolucijom slike, nego intenzitetom prisutnosti, SOLARIS DVA vraća sve – tijelu, dahu i vremenu izvedbe, podsjećajući nas da nijedna tehnologija, ma koliko sofisticirana bila, ne može do kraja izbrisati šav između čovjeka i njegove kopije.
Ususret stotom rođendanu zagrebačkog radija, RadioTeatar na Voćarskoj 71 otvara vrata četvrte sezone posebnog ciklusa pod nazivom Radio Voćarska, u kojem se spajaju kazalište, zvuk, glazba i zajedničko druženje u jedinstvenom ambijentu proljetnog grada. Ovaj program, koji se proteže kroz predstave, zvučne šetnje, koncerte, radionice, dvorišni radio i susrete svih generacija, još jednom potvrđuje kako kultura i zajedništvo mogu živjeti u svakom kutku Šalate, dok povijest radija odzvanja u svakoj noti i svakom šuštaju papira.
U večeri koja obećava tišinu između tonova jednako snažnu kao i samu glazbu, pozornica Satiričkog kazališta Kerempuh ponovno će postati mjesto susreta poezije, emocije i glazbene suptilnosti, onakve kakvu je stvarao neponovljivi Leonard Cohen, čije riječi i danas odzvanjaju jednako snažno kao i u vremenu kada su prvi put izgovorene.
U vremenu u kojem se kazališne pozornice često okreću sigurnim, provjerenim naslovima, povratak jedne od najveličanstvenijih opera uopće djeluje gotovo poput tihog, ali snažnog kulturnog potresa – onog koji ne dolazi naglo, već se godinama iščekuje i naposljetku dogodi u svoj punini značenja. Upravo takav trenutak dočekat će Rijeka u prvoj polovici travnja, kada će se na pozornicu Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca, nakon duge trideset i dvije godine izbivanja, vratiti monumentalna Puccinijeva opera „Turandot“, djelo koje istodobno pripada povijesti, ali i neumorno govori suvremenosti.
Miran Kurspahić pripada krugu suvremenih kazališnih autora koji vlastiti umjetnički identitet oblikuju na sjecištu različitih izvedbenih i autorskih praksi, pri čemu se njegov rad ne iscrpljuje u samoj režiji, nego se širi prema pisanju, glumi i konceptualnom oblikovanju predstava koje nastaju kao rezultat promišljenog, ali otvorenog i procesualnog rada. Njegov kazališni rukopis odlikuje se dinamičnim spojem ironije, društvene osjetljivosti i sklonosti prema žanrovskom miješanju, pa se u njegovim predstavama često prepoznaje istodobna prisutnost humora i nelagode, lakoće i dubine, kao i stalna težnja da se publiku ne zadrži na površini zabave, nego je uvuče u prostor preispitivanja vlastitih stavova i navika.
Uoči premijere predstave LOGOR / GOLGOTA u Zagrebačkom kazalištu mladih, u kazališnom je prostoru održana tribina Čitanje kazališta, zamišljena kao mjesto susreta kritičkog mišljenja, kazališne prakse i suvremenog društvenog konteksta. Ova je tribina bila posvećena novoj produkciji ZKM-a koja na scenu donosi zanimljivu i provokativnu dramaturšku koncepciju: dvije rane drame Miroslava Krleže, U logoru i Golgota, objedinjene su u jedinstvenu scensku cjelinu. Predstavu režira nagrađivana slovenska redateljica Nina Rajić Kranjac, autorica čiji se rad posljednjih godina sve snažnije ističe na europskoj kazališnoj sceni, osobito po smjelim interpretacijama klasičnih tekstova i izraženom društveno-kritičkom senzibilitetu.
Na kazališnu pozornicu Zagreba stiže predstava koja će publiku istodobno nasmijati do suza i natjerati na nelagodno prepoznavanje vlastitih slabosti. Nova komedija „CELO TELO TU ME BOLI“, autora i redatelja Nikola Pejaković, gostuje 12. ožujka 2026. u 21 sat u Satiričko kazalište Kerempuh, u produkciji Teatar na Brdu, donoseći večer inteligentnog humora, britke ironije i gorko-slatkih istina o vremenu u kojem živimo.
Predstava „Babin kuk gori“ koja tematizira putovanje dviju žena od Zagreba do Babina Kuka kako bi spriječile vjenčanje koje ih je emotivno uznemirilo, donosi suvremenu priču o impulsivnim odlukama i posljedicama koje one mogu imati. U središtu radnje nalaze se Katarina Sladić i Marija Jelavić, koje nakon primitka pozivnice na vjenčanje donose spontanu odluku da automobilom krenu na dug put, vjerujući da mogu promijeniti tijek događaja, no putovanje se ubrzo pretvara u kompleksan road trip ispunjen humorom, napetošću i preispitivanjem vlastitih motiva. Autori predstave inspiraciju su pronašli u motivima poznate priče o putovanju kao metafori za osobni razvoj, a lokalni kontekst Zagreba i Babina Kuka daje dodatnu autentičnost i bliskost domaćoj publici.
Nakon pulske premijere, autorski projekt SOLARIS DVA, nastao u koprodukciji Montažstroja i Istarsko narodno kazalište – Gradsko kazalište Pula, sinoć je doživio i svoju zagrebačku premijeru u Zagrebačko kazalište mladih, gdje će se ponovno izvesti i sutra, 25. veljače 2026. godine u 20 sati. Time se ovaj ambiciozni i višeslojni projekt upisuje u kazališni život metropole kao događaj koji istodobno propituje suvremenost i priziva snažnu kulturnu memoriju.
Nakon govora Harry je razgovarao s poduzetnikom i bivšim političarom Brendanom Nelsonom te otkrio da nakon majčine smrti nije bio spreman prihvatiti sudbinu koja mu je bila namijenjena.
Proljeće je u Zagrebu ove godine stiglo s osobitim stilskim potpisom – onim koji spaja promišljeni dizajn, održivu estetiku i nenametljivu eleganciju svakodnevice. U samom srcu grada, u Masarykovoj ulici, predstavljena je prva zajednička kolekcija dizajnerskog studija Joka Studia i renomirane tekstilne kuće Naftalina, čime je otvoreno novo poglavlje suvremene domaće modne scene.
U kontekstu ubrzanih društvenih i urbanističkih transformacija koje su obilježile 19. stoljeće, europski su gradovi, suočeni s intenzivnim demografskim rastom i posljedičnim infrastrukturnim pritiscima, bili primorani razvijati sustavne i dugoročno održive modele upravljanja javnim prostorom. Među ključnim prioritetima tadašnjih upravnih i političkih struktura, uz osiguravanje dostatnih količina pitke vode, razvoj kanalizacijskih sustava i modernizaciju prometne mreže, istaknulo se i pitanje organizacije prikladnih prostora za ukop, koji su morali zadovoljiti stroge sanitetske propise, ali i reflektirati estetske i kulturne vrijednosti vremena. U tom se smislu u brojnim urbanim središtima pristupilo osnivanju novih grobalja ili značajnom proširenju postojećih, najčešće temeljem odluka lokalnih vlasti koje su djelovale u skladu s novim zakonodavnim okvirima.
U vremenu kada domaća glazbena scena sve češće traži autentičnost i hrabre iskorake, mlada pjevačica Duška nameće se kao jedno od onih imena koje ne samo da prati trendove, već ih suptilno oblikuje prema vlastitom senzibilitetu i umjetničkoj viziji. Njezin novi singl “O Tebi Ovisna” već na prvo slušanje otkriva jasno profiliran identitet izvođačice koja je spremna zakoračiti dalje od očekivanog, otvarajući pritom novo, uzbudljivo poglavlje svojega glazbenog izraza.
