Zaboravite sve što znate o komediji: Pejaković u Zagrebu donosi predstavu zbog koje će vas „boljeti“ od smijeha – ali i od istine
Na kazališnu pozornicu Zagreba stiže predstava koja će publiku istodobno nasmijati do suza i natjerati na nelagodno prepoznavanje vlastitih slabosti. Nova komedija „CELO TELO TU ME BOLI“, autora i redatelja Nikola Pejaković, gostuje 12. ožujka 2026. u 21 sat u Satiričko kazalište Kerempuh, u produkciji Teatar na Brdu, donoseći večer inteligentnog humora, britke ironije i gorko-slatkih istina o vremenu u kojem živimo.
Nakon uspješne suradnje i zapažene predstave „Šećer je sitan osim kad je kocka“, Pejaković se vraća komediji, no ovoga puta s dodatnom slojevitošću i suptilnom referencom na motiviku drame Eugene Ionesco „Lekcija“. Inspiriran apsurdom kao zrcalom društvene stvarnosti, autor gradi kazališni svijet u kojem smijeh nije bijeg od stvarnosti, nego njezino razotkrivanje. Tekst i režiju potpisuje sam Pejaković, dok glumačku postavu predvode Radovan Vujović, Andrijana Oliverić i Svetlana Bojković – troje umjetnika čija scenska energija jamči dinamičnu i uvjerljivu izvedbu.
U središtu radnje nalazi se odnos majke i sina jedinca, odnos koji pulsira između pretjerane brižnosti i gotovo groteskne kontrole, između emocionalne ucjene i razmažene pasivnosti. Udovica, utjelovljenje malograđanske zabrinutosti i istodobne potrebe za dominacijom, očajnički pokušava pokrenuti sina iz apatije koja ga je paralizirala. U njezinoj želji da ga spasi od besmisla vlastite letargije krije se i strah od samoće, ali i od suočavanja s vlastitim promašajima.
Radnja je smještena u obiteljsku kuću na beogradskom Banovu brdu, u prostoru koji postaje pozornica obiteljskog sukoba, ali i šire društvene metafore. Majčina odluka da potajno lijepi oglase po Košutnjaku i okolici, predstavljajući sina kao profesora matematike, pokreće niz događaja koji će razotkriti krhkost laži na kojima počivaju njihovi životi. Neočekivani dolazak mlade žene kojoj su instrukcije doista potrebne unosi nemir, ali i mogućnost promjene. Ono što započinje kao komična situacija prerasta u niz dramatičnih obrata koji će nepovratno izmijeniti sudbine likova.
Iako se na prvi pogled doima kao duhovita društvena satira, „CELO TELO TU ME BOLI“ zadire dublje, otvarajući pitanja krivnje, odgovornosti i kolektivnog posrnuća. Likovi su istodobno smiješni i bolno stvarni, njihovi sukobi prepoznatljivi, a njihova nemoć gotovo opipljiva. Publika će se smijati apsurdu situacija, ali će u tom smijehu osjetiti i nelagodu spoznaje da je svijet koji gledamo na pozornici tek blago prenaglašena verzija onoga u kojem svakodnevno živimo.
Pejakovićev rukopis prepoznatljiv je po sposobnosti da kroz humor ogoli društvene anomalije, da kroz komediju progovori o ozbiljnim temama, ne moralizirajući, ali ni štedeći. Njegova nova predstava podsjeća nas da apsurd nije tek književni pojam, nego stanje duha suvremenog društva u kojemu se granice između istine i laži, odgovornosti i ravnodušnosti, brišu brže nego što smo spremni priznati.
Nastavite čitati nakon oglasa
„CELO TELO TU ME BOLI“ stoga nije samo večer kazališne zabave, nego i ogledalo vremena u kojem živimo – vremena u kojem se, suočeni s vlastitim slabostima i kolektivnim zabludama, možemo braniti jedino smijehom. A upravo taj smijeh, istodobno oslobađajući i opominjući, ostaje najjače oružje protiv apsurda koji nas okružuje.
Ususret stotom rođendanu zagrebačkog radija, RadioTeatar na Voćarskoj 71 otvara vrata četvrte sezone posebnog ciklusa pod nazivom Radio Voćarska, u kojem se spajaju kazalište, zvuk, glazba i zajedničko druženje u jedinstvenom ambijentu proljetnog grada. Ovaj program, koji se proteže kroz predstave, zvučne šetnje, koncerte, radionice, dvorišni radio i susrete svih generacija, još jednom potvrđuje kako kultura i zajedništvo mogu živjeti u svakom kutku Šalate, dok povijest radija odzvanja u svakoj noti i svakom šuštaju papira.
U večeri koja obećava tišinu između tonova jednako snažnu kao i samu glazbu, pozornica Satiričkog kazališta Kerempuh ponovno će postati mjesto susreta poezije, emocije i glazbene suptilnosti, onakve kakvu je stvarao neponovljivi Leonard Cohen, čije riječi i danas odzvanjaju jednako snažno kao i u vremenu kada su prvi put izgovorene.
U vremenu u kojem se kazališne pozornice često okreću sigurnim, provjerenim naslovima, povratak jedne od najveličanstvenijih opera uopće djeluje gotovo poput tihog, ali snažnog kulturnog potresa – onog koji ne dolazi naglo, već se godinama iščekuje i naposljetku dogodi u svoj punini značenja. Upravo takav trenutak dočekat će Rijeka u prvoj polovici travnja, kada će se na pozornicu Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca, nakon duge trideset i dvije godine izbivanja, vratiti monumentalna Puccinijeva opera „Turandot“, djelo koje istodobno pripada povijesti, ali i neumorno govori suvremenosti.
Miran Kurspahić pripada krugu suvremenih kazališnih autora koji vlastiti umjetnički identitet oblikuju na sjecištu različitih izvedbenih i autorskih praksi, pri čemu se njegov rad ne iscrpljuje u samoj režiji, nego se širi prema pisanju, glumi i konceptualnom oblikovanju predstava koje nastaju kao rezultat promišljenog, ali otvorenog i procesualnog rada. Njegov kazališni rukopis odlikuje se dinamičnim spojem ironije, društvene osjetljivosti i sklonosti prema žanrovskom miješanju, pa se u njegovim predstavama često prepoznaje istodobna prisutnost humora i nelagode, lakoće i dubine, kao i stalna težnja da se publiku ne zadrži na površini zabave, nego je uvuče u prostor preispitivanja vlastitih stavova i navika.
Uoči premijere predstave LOGOR / GOLGOTA u Zagrebačkom kazalištu mladih, u kazališnom je prostoru održana tribina Čitanje kazališta, zamišljena kao mjesto susreta kritičkog mišljenja, kazališne prakse i suvremenog društvenog konteksta. Ova je tribina bila posvećena novoj produkciji ZKM-a koja na scenu donosi zanimljivu i provokativnu dramaturšku koncepciju: dvije rane drame Miroslava Krleže, U logoru i Golgota, objedinjene su u jedinstvenu scensku cjelinu. Predstavu režira nagrađivana slovenska redateljica Nina Rajić Kranjac, autorica čiji se rad posljednjih godina sve snažnije ističe na europskoj kazališnoj sceni, osobito po smjelim interpretacijama klasičnih tekstova i izraženom društveno-kritičkom senzibilitetu.
Predstava „Babin kuk gori“ koja tematizira putovanje dviju žena od Zagreba do Babina Kuka kako bi spriječile vjenčanje koje ih je emotivno uznemirilo, donosi suvremenu priču o impulsivnim odlukama i posljedicama koje one mogu imati. U središtu radnje nalaze se Katarina Sladić i Marija Jelavić, koje nakon primitka pozivnice na vjenčanje donose spontanu odluku da automobilom krenu na dug put, vjerujući da mogu promijeniti tijek događaja, no putovanje se ubrzo pretvara u kompleksan road trip ispunjen humorom, napetošću i preispitivanjem vlastitih motiva. Autori predstave inspiraciju su pronašli u motivima poznate priče o putovanju kao metafori za osobni razvoj, a lokalni kontekst Zagreba i Babina Kuka daje dodatnu autentičnost i bliskost domaćoj publici.
Nakon pulske premijere, autorski projekt SOLARIS DVA, nastao u koprodukciji Montažstroja i Istarsko narodno kazalište – Gradsko kazalište Pula, sinoć je doživio i svoju zagrebačku premijeru u Zagrebačko kazalište mladih, gdje će se ponovno izvesti i sutra, 25. veljače 2026. godine u 20 sati. Time se ovaj ambiciozni i višeslojni projekt upisuje u kazališni život metropole kao događaj koji istodobno propituje suvremenost i priziva snažnu kulturnu memoriju.
Povodom tridesete obljetnice svoje stand-up karijere, jedan od najprepoznatljivijih autora domaće satire, Željko Pervan, okupio je novinare na susretu koji je, u skladu s njegovim stilom, bio jednako ceremonijalan koliko i ležerno duhovit – uz tortu, kavu i razgovor koji je neprestano klizio između autobiografije i improvizirane komedije. Već u uvodu naglasio je kako je sama činjenica da se tri desetljeća bavi istim zanimanjem gotovo egzistencijalni paradoks, jer, kako je u šali rekao, čovjek bi se trebao umoriti od vlastite profesije mnogo prije nego što ona doživi jubilej. Uz karakterističnu ironiju prisjetio se i zdravstvenih epizoda koje su, prema njegovu viđenju, gotovo spriječile proslavu obljetnice, sugerirajući kako bi u tom slučaju interes javnosti bio još veći, ali bi povod bio posve drukčiji.
Glazbeni put Danijele Martinović teško je sažeti u nekoliko rečenica, jer je riječ o karijeri koja se već desetljećima razvija na raskrižju emocije, interpretacije i autentičnosti. Ipak, jedan od ključnih trenutaka njezine umjetničke prepoznatljivosti dogodio se početkom devedesetih, kada je kao članica grupe Magazin pobijedila na Dori i s pjesmom „Nostalgija“ predstavljala Hrvatsku na Eurosongu 1995. Taj nastup, obilježen snažnom vokalnom interpretacijom i emotivnim nabojem, otvorio joj je vrata prema široj europskoj publici i učvrstio njezin status jedne od najprepoznatljivijih domaćih pjevačica.
Njezin trenutačni profesionalni zamah pokazuje koliko se televizijska industrija promijenila i otvorila novim narativima, osobito za glumice njezine generacije.
