ZKM otvara sezonu spektakularno: Harstadov roman koji je zaludio Europu stiže na scenu, a Rundek potpisuje glazbu

Ususret premijeri, održana je inspirativna tribina “Čitanje kazališta”, koju je vodio Srđan Sandić, a na kojoj su književne i umjetničke slojeve Harstadova remek-djela briljantno rasvijetlile Leonida Kovač i Jadranka Pintarić. U razgovoru koji je okupio brojnu publiku, roman je otkriven u svoj svojoj širini – kao priča o identitetu, gubitku, nostalgiji i umjetnosti, ali i kao ogledalo našeg vremena.

Roman, koji je u Nizozemskoj osvojio Europsku književnu nagradu, u Hrvatskoj je objavila Naklada OceanMore, a prijevod Anje Majnarić dobio je najviše priznanje i proglašen najboljim stranim romanom 2024. godine.

Na pozornici ZKM-a, Harstadov svijet oživjet će kroz izniman glumački ansambl:
Ugo Korani u ulozi Maxa, Hrvojka Begović kao Mischa, Lucija Šerbedžija i Frano Mašković kao roditelji, te Rakan Rushaidat kao Owen.
Tu su i Ivan Jurković u svojoj prvoj velikoj ulozi, uz Natašu Dangubić i Dadu Ćosića, te ansambl koji čine Sreten Mokrović, Vedran Živolić, Barbara Prpić, Milivoj Beader, Milica Manojlović, Toma Medvešek, Rok Juričić i Luka Knez.

A posebnu dimenziju ovoj kazališnoj priči daje glazba Darka Rundeka – zvukovi autoceste, dvorane, backstagea i aviona isprepliću se s emocijama likova, pretvarajući predstavu u filmsko-kazališnu simfoniju o životu u pokretu.

Priča o Maksimilijanu Hanssonu, norveškom redatelju koji emigrira u SAD, postaje priča o svakome od nas. O odrastanju, o potrazi za domom, o umjetnosti koja nas spašava i sjećanjima koja nas oblikuju. U tisuću stranica romana, Harstad je spojio Stavanger, New York i Vijetnam u hipnotičku priču o prijateljstvu, egzilu, ratu i kazalištu, a ZKM sada to pretvara u iskustvo koje će se još dugo prepričavati.

I kao da se kroz svaku repliku proteže pitanje koje pogađa ravno u srž suvremenog života:
Koliko dugo moraš biti odsutan da bi postalo prekasno za povratak kući?

U ovom kazališnom događaju koji nadilazi granice žanra i vremena, ZKM ponovno dokazuje da kazalište nije samo scena – ono je prostor sjećanja, snova i povratka.