Više od 10.000 fotografija čuva se u ovom zagrebačkom fundusu. Njih 64 uskoro možete vidjeti

Postav čine 64 fotografije 34 autora i autorica, odabrane iz klupskog fundusa s više od 10.000 fotografija nastalih od početka 20. stoljeća do danas. Umjesto kronološkog pregleda ili predstavljanja jednog autorskog rukopisa, izložba dokumentarnu fotografiju promatra kroz različite društvene okolnosti u kojima je nastajala. U izboru su humanitarna, ratna, socijalna, etno-kulturna i okolišna fotografija te fotonovinarstvo.

Takav koncept odgovara povijesti samog Fotokluba Zagreb. Organizirani fotografski amaterizam u Zagrebu počeo je 1892. osnutkom Kluba amatera fotografa pod okriljem tadašnjeg Društva za umjetnost i umjetni obrt. Hrvatska enciklopedija taj klub navodi kao prvi takav fotografski klub u Hrvatskoj. Fotoklub od 1922. djeluje pod današnjim imenom.

Fotografija je u vrijeme njegova osnutka već prestala biti isključivo salonski i tehnički medij. Pojava suhih ploča, smotanog filma i prijenosnih fotoaparata omogućila je fotografima izlazak iz atelijera i snimanje svakodnevnog života. Već 1895. Karlo Drašković snimio je „Skok“, koji Hrvatska enciklopedija navodi kao prvu hrvatsku moment-fotografiju. Upravo je motiv te fotografije poslije postao sastavni dio znaka Fotokluba Zagreb.

Klub je rano uspostavio i međunarodnu izlagačku djelatnost. Prvu međunarodnu izložbu fotografije u Zagrebu organizirao je 1910., a od 1962. međunarodne izložbe nastavljaju se pod nazivom Zagreb salon. Danas Fotoklub, prema vlastitim podacima, ima više od 200 aktivnih članova te tijekom godine organizira izložbe, predavanja, tečajeve, radionice i druge fotografske programe. U njegovu djelatnost ulaze i prikupljanje, obrada, zaštita i čuvanje Zbirke hrvatske fotografije.

Iz te duge institucionalne povijesti proizlazi i posebnost rujanske izložbe. Fotografije nisu okupljene samo zato što pripadaju poznatim autorima, nego zato što zajedno tvore vizualnu dokumentaciju različitih razdoblja, društvenih slojeva i događaja. Na jednom mjestu susreću se radovi autora čije su karijere započele prije Drugog svjetskog rata, poslijeratna generacija te fotografi koji rade u potpuno drukčijem medijskom i tehnološkom okruženju.

Među povijesnim imenima nalazi se Milan Pavić, fotograf koji je još prije Drugog svjetskog rata surađivao sa zagrebačkim „Novostima“ i beogradskom „Politikom“, a od 1945. do 1958. radio kao reporter Agencije za fotodokumentaciju u Zagrebu. Snimao je dnevne događaje, ljude, krajolike, industrijske objekte, kulturnu baštinu i portrete javnih osoba. Dio njegova opusa danas ima neposrednu vrijednost povijesnog izvora. Muzej grada Zagreba, primjerice, čuva njegove fotografije grada, industrijalizacije i poslijeratnog Zagreba.

Tošo Dabac predstavlja jednu od najprepoznatljivijih veza između zagrebačke fotografske scene i dokumentiranja svakodnevice. Njegov opus obuhvaća portrete, gradski život, krajolike, folklor, kulturnu baštinu i umjetnička djela. Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu danas upravlja njegovim arhivom koji obuhvaća oko 160.000 umjetničkih predmeta, negativa i autorskih povećanja, uz fotografsku opremu, knjižničnu i arhivsku građu. Muzej Dabčeve fotografije istodobno opisuje kao umjetničke radove i dokumente povijesti Zagreba i regije.

Dabac je desetljećima fotografirao zagrebačke ulice, a njegov atelijer u Ilici 17 postao je mjesto okupljanja umjetnika i intelektualaca. Kroz njega su prolazili ljudi povezani s umjetničkom grupom EXAT 51, Muzičkim bijenalom, Zagrebačkim velesajmom i Novim tendencijama. Taj dio njegove biografije dodatno povezuje dokumentarnu fotografiju s kulturnom poviješću Zagreba: kamera nije bilježila samo izgled grada nego i ljude koji su stvarali njegovu umjetničku scenu.

Marija Braut pripada generaciji koja je tu tradiciju nastavila u drugoj polovici 20. stoljeća. Fotografijom se počela baviti krajem šezdesetih u Dabčevu atelijeru, a zatim je radila za tadašnje Galerije grada Zagreba, današnji Muzej suvremene umjetnosti. Snimala je umjetnike, kazalište, arhitekturu, gradske prizore i svakodnevicu. Od 1972. radila je kao samostalna umjetnica, surađujući s HNK-om, ZKM-om, Gavellom, Kerempuhom i Dubrovačkim ljetnim igrama. Njezine fotografije danas se nalaze u nekoliko hrvatskih muzeja i arhiva.

Izložba uključuje i Antu Brkana, jednog od braće Brkan koji su u hrvatsku fotografiju sredinom 20. stoljeća unosili izrazito kontrastan, grafički pristup i nekonvencionalno kadriranje. Ante i Zvonimir Brkan 1957. pokrenuli su u Zadru međunarodni trijenale fotografije „Čovjek i more“. Njihov rad dobro pokazuje da dokumentarna fotografija ne mora biti tek neutralna registracija događaja. Izbor kadra, svjetla, trenutka i odnosa među elementima slike uvijek nosi autorsku odluku.

Na drugom kraju vremenskog raspona nalaze se suvremeni autori poput Stephana Lupina, Marka Vrdoljaka i Maje Golac. Lupinov opus posebno se razlikuje od klasične reportažne fotografije. Karijeru je velikim dijelom gradio kroz portret, modnu fotografiju, noćni život i fotografiranje javnih osoba, a od kraja sedamdesetih radovi su mu objavljivani u međunarodnim modnim i fotografskim časopisima. U kontekstu ove izložbe upravo razlike među autorima proširuju pojam dokumentarnog: dokument nije ograničen na ratnu reportažu ili fotografiju društvenih problema, nego može nastati i u kulturi, svakodnevnom životu, javnom prostoru ili kroz portret određene epohe.

Posebnu dimenziju postavu daje činjenica da fotografije dolaze iz fonda koji se gradio desetljećima. Arhivska fotografija mijenja značenje s vremenom. Snimka koja je u trenutku nastanka bila dnevna reportaža nekoliko desetljeća kasnije može postati izvor za povijest urbanizma, mode, rada, prosvjeda, arhitekture ili društvenih odnosa. Upravo zato sustavno čuvanje fotografija nije isto što i njihovo skladištenje. Uz fizičku zaštitu potrebno je utvrditi autora, vrijeme i mjesto nastanka, opisati događaj, identificirati osobe kada je to moguće te sačuvati informacije o izvornom kontekstu.

Fotoklub Zagreb među svojim stalnim djelatnostima navodi prikupljanje, obradu, zaštitu i čuvanje hrvatske fotografske građe, kao i zbirku kataloga fotografskih izložbi. Takvi fondovi posebno dobivaju na vrijednosti kada se građa ponovno izlaže i istražuje, umjesto da ostane nedostupna publici.

Program „Živjela fotografija!“ pokrenut je 2025. s idejom da se svaka godišnjica osnutka Kluba obilježi drugom temom i novim izborom iz fundusa. Ovogodišnji fokus na dokumentarnu fotografiju pritom se pojavljuje u trenutku kada se fotografskom zapisu sve češće pristupa s početnim pitanjem autentičnosti: je li prikazani prizor uopće snimljen kamerom, je li naknadno mijenjan i može li se utvrditi njegovo podrijetlo.

Ta rasprava odavno nije ograničena na fotografske krugove. Reuters u svojim aktualnim pravilima za vizualno novinarstvo izričito zabranjuje generativno stvaranje i izmjenu fotografskog sadržaja jer od svojih fotografija zahtijeva prikaz neizmijenjene stvarnosti. Associated Press je u srpnju 2026. ponovno ažurirao pravila te i dalje zabranjuje korištenje generativne umjetne inteligencije za stvaranje, mijenjanje ili poboljšavanje novinskih fotografija.

AP u pravilima za fotografiju dopušta samo ograničene intervencije poput osnovnog izrezivanja, tonskih korekcija ili uklanjanja prašine i oštećenja sa skeniranih negativa, pod uvjetom da se ne mijenja sadržaj prizora. Istodobno se razvijaju sustavi provjere digitalnog podrijetla sadržaja. Standard C2PA, primjerice, omogućuje bilježenje informacija o izvoru i povijesti digitalne datoteke kako bi se moglo pratiti kako je sadržaj nastao i mijenjao se.

Zbog toga naziv „Pogled unatrag – svjetlo naprijed“ funkcionira i izvan obljetničkog okvira. Starije fotografije iz klupskog fonda nastale su u razdobljima u kojima tehnološka mogućnost stvaranja potpuno sintetičnog, fotorealističnog događaja nije postojala. Današnji fotograf radi u okruženju u kojem gledatelj više ne može automatski pretpostaviti da fotografija prikazuje događaj koji se zaista dogodio. Dokumentarna fotografija zato sve više ovisi o autorstvu, uredničkom postupku, arhivskoj evidenciji, opisu i provjerljivom podrijetlu snimke.

Voditeljica programa Doris Barić navodi da je priprema ovogodišnjeg izdanja trajala gotovo godinu dana te da je Fotoklub surađivao s dijelom autora i muzejskim ustanovama kako bi pojedinim fotografijama pridružio dodatne informacije i priče o njihovu nastanku. Time izložbeni format izlazi iz okvira izbora vizualno upečatljivih fotografija. Posjetitelj dobiva mogućnost razumjeti tko je snimao, što se nalazilo ispred objektiva i u kakvim je okolnostima fotografija nastala.

To je posebno korisno kod dokumentarne građe. Bez datuma, autora i objašnjenja fotografija može ostati tek zanimljiv prizor. S pouzdanim podacima ista snimka može postati povijesni dokument.

Rođendanski program neće završiti otvorenjem izložbe. Tijekom rujna i listopada Fotoklub Zagreb organizirat će i edukativne sadržaje o dokumentarnoj fotografiji namijenjene članovima i široj javnosti. Program se tako nadovezuje na redovitu djelatnost Kluba, koja već obuhvaća fotografske tečajeve, radionice, predavanja i stručne razgovore.

Izložba „Pogled unatrag – svjetlo naprijed“ bit će otvorena od 19. rujna do 7. listopada 2026. u Fotoklubu Zagreb, Ilica 29/III. Realizirana je uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske i Grada Zagreba.