Što je ostalo od Dubrovnika koji pamtimo? Mara Bratoš vraća se na ista mjesta nakon 30 godina

Mara Bratoš svojim se fotografijama iz 1995. godine vraća u razdoblje neposredno nakon Domovinskog rata, u vrijeme kada Dubrovnik još nije ponovno uspostavio svakodnevicu kakvu je poznavao prije ratnih razaranja. Grad je tada bio prostor vidljivih posljedica jednog traumatičnog razdoblja, ali istodobno i prostor neobične tišine u kojem su poznata mjesta gubila svoje uobičajene funkcije. Prostorima koji su prije bili namijenjeni susretima, odmoru, sportu ili turizmu privremeno je bila oduzeta njihova svrha, pa su ostajali prazni, zapušteni i naizgled napušteni. Upravo je takva transformacija privukla mladu umjetnicu koja je tada studirala na zagrebačkoj Filmskoj akademiji.

Njezin pogled pritom nije bio usmjeren prema Dubrovniku kakav se uobičajeno prikazuje posjetiteljima. Umjesto reprezentativnih veduta, povijesnih znamenitosti i prizora koji potvrđuju prepoznatljivu sliku Grada, Bratoš je tražila njegove rubne i manje vidljive prostore. Zanimala su je mjesta koja postoje u lokalnom sjećanju, ali često izostaju iz uobičajene turističke predodžbe Dubrovnika. To su prostori koji su nekada imali jasnu funkciju i značenje, a zatim su se našli u svojevrsnom međuprostoru, između onoga što su nekada bili i onoga što će tek postati.

Takav izbor motiva fotografijama iz 1995. daje posebnu atmosferu. Snimljene u crno-bijeloj tehnici, one djeluju istodobno dokumentarno i gotovo filmski, kao da bilježe prizore iz grada koji je privremeno ostao bez svojih stanovnika i bez uobičajenog ritma. Prazni eksterijeri, napušteni sadržaji i arhitektura oslobođena svakodnevne upotrebe poprimaju karakter scenografije. Fotografija pritom ne govori samo o onome što se nalazi pred objektivom, nego i o onome što se u tom prostoru više ne nalazi. Odsutnost ljudi, aktivnosti i uobičajenog života postaje jednako važna kao i sam arhitektonski motiv.

U toj atmosferi moguće je prepoznati i određenu filmsku logiku pogleda koja običnom prostoru daje osjećaj neizvjesnosti. Mjesta koja bi u drukčijim okolnostima bila potpuno svakodnevna odjednom izgledaju kao prostori u kojima se dogodilo nešto nepoznato ili u kojima bi se tek trebalo dogoditi. Bratoš ne inscenira takav osjećaj, nego ga pronalazi u stvarnosti. Njezina kamera prepoznaje potencijal skrivenih priča u prostorima koji su zbog rata, napuštenosti i promjene funkcije izgubili svoju uobičajenu čitljivost.

Među takvim motivima nalaze se prostori vile Šeherezade, hotela Argentina, Uvale Lapad s vilama Elita i Wolff, vaterpolskog igrališta na Porporeli te mjesta povezana sa sadržajima nekadašnjeg hotelskog života. U trenutku kada ih fotografira, ti prostori više nisu samo arhitektura i infrastruktura, nego postaju svojevrsni protagonisti jedne prijelazne faze Dubrovnika. Oni svjedoče o gradu koji se nalazi između posljedica prošlosti i početka nove svakodnevice, pri čemu njihova praznina postaje važan dokument vremena.

Trideset godina kasnije Bratoš se vraća istim lokacijama, ali njezin povratak ne može biti jednostavno ponavljanje nekadašnjeg fotografskog postupka. Grad se u međuvremenu promijenio, prostori su dobili nove funkcije, neki su obnovljeni, neki nestali iz svakodnevnog iskustva, dok su pojedini postali nedostupni. Fotografkinja tako na određenim mjestima više ne može ponoviti kadar iz 1995. godine jer se promijenio sam odnos između fotografa i prostora koji fotografira.

Mara Bratoš

Posebno je znakovito iskustvo s hotelom Argentina i vilom Šeherezadom, u koje joj nije bilo omogućeno ući. Umjesto unutrašnjosti vile, ostaje joj tek ulaz, odnosno granica između javno vidljivog i onoga što se nalazi iza nje. Ta promjena nije tek praktička okolnost nastanka fotografije, nego postaje dio njezina značenja. Prostor koji je nekada mogao biti promatran i fotografiran iz neposredne blizine sada se pojavljuje kao mjesto kojem se pristupa drugačije. Ono više nije skriveno zato što je napušteno, nego zato što je nedostupno.

Upravo se na toj razlici između nekadašnje praznine i današnje nedostupnosti temelji jedan od najvažnijih slojeva izložbe. Dubrovnik iz 1995. godine bio je grad u kojem su pojedini prostori djelovali napušteno jer su izgubili svoju funkciju, dok se Dubrovnik trideset godina poslije pojavljuje kao grad u kojem su pojedini prostori izgubili otvorenost prema svima. Između ta dva iskustva nalazi se čitava povijest društvenih, ekonomskih i urbanih promjena koje nisu nužno vidljive samo na fasadama i ulicama, nego i u načinu na koji se određeni prostor može koristiti, promatrati i doživjeti.

Zato fotografije iz 2025. godine ne treba promatrati kao pokušaj rekonstrukcije starijih fotografija. One nisu njihova ilustracija niti jednostavna usporedba prošlosti i sadašnjosti. Njihova je vrijednost upravo u tome što pokazuju kako se prostor tijekom vremena mijenja na više razina. Promjena se vidi u arhitekturi, vegetaciji, sadržajima i obnovljenim površinama, ali jednako tako i u odnosima koji određuju kome je neki prostor namijenjen i tko ga danas može promatrati iz neposredne blizine.

Nestanak nekadašnjih sadržaja dodatno naglašava taj proces. Mjesta koja su nekoć bila povezana s igrom, druženjem i svakodnevnim susretima više nemaju istu ulogu. Stolovi za stolni tenis kod hotela Neptun više nisu dio iste slike prostora, kao što ni šahovsko polje više nije mjesto na kojem se igra šah. Takvi detalji na prvi pogled mogu izgledati nevažnima, ali upravo oni pokazuju koliko se promjena grada odvija kroz male, gotovo neprimjetne nestanke. Grad se ne mijenja samo kada se sruši ili izgradi neka zgrada. Mijenja se i kada iz njega nestane sadržaj koji je generacijama bio dio svakodnevnog iskustva.

U tom smislu „Skrivena mjesta Grada“ nije izložba o nostalgiji. Mara Bratoš ne pokušava vratiti prošlost niti sugerirati da je nekadašnji Dubrovnik bio bolji od današnjega. Njezin pristup mnogo je suptilniji jer se temelji na promatranju promjene i njezinih posljedica. Fotografkinja ne donosi unaprijed određeni sud o gradu, nego gledatelju omogućuje da kroz dvije vremenske udaljenosti sam uoči ono što se promijenilo.

Posebnu važnost pritom ima činjenica da se autorica nakon trideset godina vraća istim mjestima. Takav povratak uvijek podrazumijeva suočavanje s vlastitim ranijim pogledom. Fotograf koji ponovno promatra isti prostor više nije ista osoba, kao što ni prostor više nije isti. Između prvog i drugog fotografiranja nalazi se cijelo jedno životno razdoblje, a upravo ta udaljenost omogućuje da fotografije postanu više od dokumenta. One postaju zapis o odnosu između osobnog sjećanja i kolektivnog prostora.

Dvije serije fotografija zato funkcioniraju kao dva pogleda na isti grad koji se međusobno nadopunjuju, ali se nikada potpuno ne podudaraju. Crno-bijele fotografije iz 1995. godine nose atmosferu neposrednog poslijeratnog vremena, dok fotografije nastale trideset godina poslije pripadaju Dubrovniku koji je prošao kroz obnovu, turističku transformaciju i brojne promjene u načinu korištenja prostora. Razlika u fotografskom jeziku dodatno naglašava vremenski odmak. Ono što je nekoć izgledalo kao prostor praznine danas se pojavljuje u boji i punini suvremenog grada, ali ta novija slika istodobno otkriva nove oblike odsutnosti.

Upravo je zato pojam skrivenosti središnji za razumijevanje cijelog projekta. Skriveno mjesto nije nužno ono koje se fizički nalazi izvan pogleda. Ponekad je skriveno ono što je nekada bilo poznato, a danas više nije dio svakodnevnog iskustva. Ponekad je skriveno iza vrata, ograde ili nove namjene prostora, a ponekad postoji samo u sjećanju ljudi koji ga još uvijek mogu povezati s nekim ranijim životom grada. Bratoš fotografijom istražuje upravo takve promjene, pokušavajući zadržati vidljivim ono što postupno izlazi iz zajedničkog pogleda.

U njezinu radu prostor tako postaje nositelj vremena. Zid, ulaz, igralište, hotelski eksterijer ili napušteni sadržaj nisu samo fizičke činjenice, nego mjesta na kojima se talože iskustva različitih generacija. Fotografija može zaustaviti jedan trenutak, ali istodobno može pokazati koliko je taj trenutak prolazan. Kada se isti motiv fotografira nakon trideset godina, postaje jasno da nijedan prostor nije potpuno stabilan i da se njegovo značenje neprestano mijenja.

„Skrivena mjesta Grada“ zbog toga otvaraju i šire pitanje odnosa stanovnika prema vlastitom gradu. Dubrovnik je istodobno povijesni grad, turistička destinacija, mjesto svakodnevnog života i prostor kolektivnog pamćenja. Ta se različita značenja ne podudaraju uvijek, a upravo njihovo preklapanje određuje način na koji pojedini prostori danas postoje. Ono što je stanovnicima nekada bilo poznato i dostupno može s vremenom postati turistički sadržaj, privatizirani prostor, hotelski kompleks ili jednostavno mjesto koje više nema funkciju kakvu je nekoć imalo.

Fotografije Mare Bratoš ne nude konačan odgovor na pitanje što je Dubrovnik izgubio, a što dobio u trideset godina. Njihova je snaga u tome što takvo pitanje ostavljaju otvorenim. Gledatelj pred njima nije suočen samo s razlikom između dvije fotografirane stvarnosti, nego i s vlastitim odnosom prema promjeni. U jednom trenutku može promatrati arhitekturu, u drugom se prisjetiti nekadašnjeg načina korištenja nekog prostora, a zatim postati svjestan da je i sam pogled danas drugačiji.

U tom međuprostoru između dokumenta i osobnog sjećanja nalazi se posebna vrijednost ove izložbe. Bratoš fotografiju koristi kao sredstvo bilježenja, ali i kao način promišljanja vremena. Njezine slike ne tvrde da mogu sačuvati prostor od promjene, nego pokazuju da fotografija može sačuvati trag promjene. Upravo zato povratak na iste lokacije nakon trideset godina dobiva snažnu umjetničku i dokumentarnu vrijednost.

Dubrovnik koji se pojavljuje pred gledateljem nije razglednički Grad, nego Grad koji se otkriva kroz njegove manje vidljive slojeve. To je prostor između sjećanja i sadašnjosti, između otvorenosti i nedostupnosti, između onoga što još postoji i onoga što postoji samo u nečijem pamćenju. U tom smislu izložba „Skrivena mjesta Grada“ govori o Dubrovniku, ali njezina tema nadilazi granice jednoga grada. Ona govori o svim urbanim sredinama koje se mijenjaju brže nego što ih uspijevamo zapamtiti i o tome kako se promjenom prostora mijenja i osjećaj pripadnosti.

Trideset godina nakon prvog fotografiranja Mara Bratoš ponovno usmjerava kameru prema mjestima koja su joj nekoć privukla pažnju. Međutim, ono što sada vidi nije samo drugačiji Dubrovnik, nego i drugačiji odnos između čovjeka i grada. Nekada je fotografirala prazne prostore koji su čekali da ponovno budu ispunjeni životom, a danas fotografira prostore koji su život dobili, ali više nisu nužno otvoreni istom pogledu. Upravo u toj razlici nastaje najzanimljiviji dijalog izložbe.

„Skrivena mjesta Grada“ tako postaju svojevrsna vizualna arhiva promjene, ali ne arhiva koja pokušava sve objasniti ili zaključiti. Fotografije ostaju otvorene, dopuštajući da se između njih pojave pitanja o vremenu, pamćenju, javnom prostoru i načinu na koji gradovi mijenjaju svoje lice. U tom fotografskom susretu prošlosti i sadašnjosti Dubrovnik se pokazuje kao prostor koji nikada nije do kraja poznat, čak ni onima koji u njemu žive ili ga dugo pamte.

Izložbu organiziraju Hrvatsko društvo likovnih umjetnika i Galerija Karas, uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske i Grada Zagreba. Zagrebačko predstavljanje izložbe nastavlja projekt započet u Dubrovniku i omogućuje da se fotografije Mare Bratoš promatraju iz nove geografske i kulturne perspektive, ali njihovo temeljno pitanje ostaje isto: što se događa s mjestima koja pamtimo kada se njihov izgled, funkcija i dostupnost promijene toliko da ih više ne možemo doživjeti na isti način.