Dubrovnik koji više ne možemo vidjeti: Mara Bratoš vratila se na skrivena mjesta Grada nakon 30 godina

Fotografije iz 1995. godine nastale su u trenutku kada Dubrovnik nije bio samo grad povijesne ljepote i turističkih razglednica, nego prostor koji se pokušavao ponovno sastaviti iz vlastitih ostataka, a upravo je takav Dubrovnik zanimao tada mladu Maru Bratoš, studenticu zagrebačke Filmske akademije, koja svoj objektiv nije usmjeravala prema očekivanim motivima Grada, njegovim monumentalnim zidinama, kamenim ulicama i prizorima koje posjetitelji najčešće nose kući kao dokaz da su bili u Dubrovniku, nego prema njegovim rubovima, skrovitim kutovima i mjestima koja su nekada imala svoju svrhu, a tada su ostajala prazna, zapuštena ili gotovo zaboravljena. U tim prostorima umjetnica je pronalazila nešto što se nije moglo jednostavno imenovati, neku vrstu tihe napetosti između onoga što je prostor nekada bio i onoga što je u tom trenutku postao, pa su njezine fotografije više od pukog bilježenja stvarnosti jer u njima prostor počinje djelovati poput lika koji nosi vlastitu biografiju.

Crno-bijela fotografija pritom dodatno naglašava atmosferu tih prizora, jer uklanjanjem boje iz njih nestaje i dio svakodnevne stvarnosti, a pred gledateljem ostaje gotovo filmski kadar u kojemu se prazni prostori, napušteni interijeri i eksterijeri te tragovi nekadašnjeg života pretvaraju u pozornice na kojima se ništa ne događa, ali se istodobno čini kao da se nešto upravo dogodilo ili će se dogoditi. U toj tišini postoji određena nelagoda, gotovo osjećaj da fotograf ne promatra samo prostor nego i ono što je u njemu ostalo nakon što su ljudi otišli, a upravo zbog toga fotografije iz 1995. godine nose atmosferu koja nadilazi dokumentaristički zapis i približava se filmskom jeziku, osobito onoj vrsti filmske poetike u kojoj običan, poznat prostor iznenada postaje stran, neobičan i pomalo prijeteći.

Među mjestima koja su tada postala protagonisti njezina fotografskog interesa nalaze se vila Šeherezada, hotel Argentina, Uvala Lapad s vilama Elita i Wolff, vaterpolsko igralište na Porporeli te prostori uz hotel Neptun, uključujući stolove za stolni tenis koji su nekada pripadali svakodnevici tih prostora. Danas ta mjesta više ne postoje u istom obliku, a neka od njih više nemaju ni funkciju koju su nekoć imala, pa se njihov nekadašnji karakter može iščitati tek iz fotografija i sjećanja ljudi koji su ih poznavali. Upravo je u tome važna snaga projekta Mare Bratoš, jer ona ne fotografira samo ono što je pred njezinim objektivom nego i ono što više nije moguće vidjeti na isti način, čime fotografija postaje svojevrsni prostor susreta sadašnjosti s odsutnošću.

Tri desetljeća nakon prvog fotografiranja umjetnica se vraća na iste lokacije, ali povratak više nije jednostavan čin ponovnog gledanja. Grad se promijenio, prostori su dobili nove funkcije, neki su obnovljeni, neki su nestali iz svakodnevnog iskustva njegovih stanovnika, a nekima više nije moguće slobodno pristupiti. U hotel Argentina Mara Bratoš nije mogla ući, dok je kod vile Šeherezade mogla fotografirati samo ulaz, što je samo po sebi postalo važnim dijelom priče koju izložba donosi. Jer, kada prostor koji je nekada bio poznat i dostupan odjednom postane nedostupan, fotografija više ne govori samo o njegovom fizičkom izgledu, nego i o promjeni odnosa između grada i onih koji ga promatraju.

Upravo se na toj granici između dostupnog i nedostupnog otvara jedno od najzanimljivijih pitanja izložbe. Dubrovnik je 1995. godine bio skriven zato što je iza sebe imao prazninu, posljedice rata i mjesta koja su izgubila svoju svakodnevnu funkciju, dok je Dubrovnik trideset godina poslije skriven na drukčiji način, jer pojedini prostori više nisu dostupni svakome, neki su izgubili svoju prvotnu namjenu, a neki postoje gotovo isključivo kao sjećanje. Ono što je nekoć bilo prazno danas može biti uređeno, zaštićeno, komercijalizirano ili zatvoreno, pa se promjena grada više ne može iščitavati samo iz novih fasada i obnovljenih građevina, nego i iz pitanja tko danas može ući u neki prostor, tko ga može koristiti i kome on zapravo pripada.

Fotografije nastale 2025. godine zato nisu pokušaj ponavljanja prizora snimljenih 1995., nego novi autorski pogled na ista mjesta, nastao iz svijesti da se vrijeme ne može vratiti i da se prostor nikada ne može ponovno fotografirati iz potpuno iste pozicije. Između dviju serija postoji vremenski razmak od trideset godina, ali još važnije od samog protoka vremena jest ono što se u tom razdoblju dogodilo s gradom i njegovim stanovnicima. Neka su mjesta obnovljena i ponovno ispunjena životom, neka su promijenila svoju svrhu, dok su druga gotovo nestala iz svakodnevne upotrebe, poput stolova za stolni tenis kod Neptuna ili šahovskog polja na kojemu više nema igrača, pa njihova praznina danas govori drugačijim jezikom nego praznina zabilježena neposredno nakon rata.

U tom smislu „Skrivena mjesta Grada“ nisu nostalgična izložba i ne pokušavaju gledatelju sugerirati da je Dubrovnik nekada bio bolji, jednostavniji ili autentičniji nego danas. Mara Bratoš ne zauzima poziciju nekoga tko presuđuje promjenama, nego poziciju promatrača koji ih bilježi, dopuštajući da fotografije same otvore pitanje što se događa s gradom kada se njegova poznata mjesta počnu mijenjati brže nego što se mijenjaju sjećanja ljudi koji ih pamte. U tom prostoru između onoga što vidimo i onoga čega se sjećamo nastaje posebna emocionalna snaga izložbe, jer gledatelj pred fotografijama ne uspoređuje samo dva trenutka nego i vlastitu predodžbu o tome što neki grad znači.

Posebno je zanimljiv odnos između crno-bijelih fotografija iz 1995. godine i fotografija u boji nastalih trideset godina poslije, jer se kroz njih ne mijenja samo vizualni jezik nego i sama priroda prostora koji je fotografiran. Crno-bijeli Dubrovnik djeluje ogoljeno, gotovo suspendirano između prošlosti i budućnosti, dok fotografije u boji donose grad koji je ponovno živ, uređen i promijenjen, ali upravo zbog toga na nekim mjestima djeluje manje dostupan nego nekada. Boja vraća prostoru njegovu svakodnevnost, ali istodobno naglašava koliko se promijenio odnos prema njemu, pa ono što je prije bilo skriveno zbog napuštenosti danas može biti skriveno iza vrata, pravila, novih funkcija ili jednostavno zbog činjenice da više nije dio zajedničkog iskustva stanovnika Grada.

Izložba tako postavlja i pitanje kolektivnog pamćenja, jer grad nije samo ono što u njemu danas postoji, nego i sve ono što njegovi stanovnici pamte, prepoznaju i nose sa sobom čak i kada fizički tragovi tih mjesta nestanu. Dubrovčani će u nekim fotografijama prepoznati prostore koji možda nisu vidljivi u uobičajenoj slici grada, dok će drugima ti isti prizori ostati gotovo nepoznati, čime se potvrđuje da svaki grad postoji u više različitih verzija, ovisno o tome tko ga promatra i koliko dugo ga poznaje. Ono što je jednom čovjeku tek ulaz u neku građevinu drugome može biti mjesto prvog susreta, djetinjstva, igre, odmora ili nekog davnog događaja koji je ostao sačuvan u pamćenju iako je sam prostor u međuvremenu promijenio lice.

Upravo zbog toga fotografija Mare Bratoš ovdje funkcionira kao više od dokumenta. Ona postaje način očuvanja pogleda, a pogled je često posljednje što ostaje kada prostor više nije moguće doživjeti na isti način. Fotografija može sačuvati ono što je bilo vidljivo, ali ne može vratiti njegovu nekadašnju funkciju, miris, zvukove i ljude koji su njime prolazili, pa se u tom ograničenju krije i njezina posebna vrijednost. Ona ne tvrdi da može zaustaviti vrijeme, nego pokazuje koliko je vrijeme već promijenilo ono što smo nekoć smatrali stalnim.

„Skrivena mjesta Grada“ zbog toga se mogu promatrati i kao izložba o nestajanju zajedničkog prostora, ali i kao izložba o tome kako se skrivenost tijekom vremena mijenja. Nekada je skriveno bilo ono što je bilo napušteno, prazno i ranjeno, dok danas skriveno može biti ono što je fizički prisutno, ali više nije dostupno ili više nema isto značenje za zajednicu. Između ta dva oblika skrivenosti proteže se trideset godina duboke promjene Dubrovnika, a Mara Bratoš taj vremenski raspon ne pokušava objasniti riječima koliko ga prepušta fotografijama, njihovim razlikama, prazninama i neočekivanim podudarnostima.

Pred gledateljem se tako postupno pojavljuju dva Dubrovnika, jedan koji se nakon ratnog razaranja pokušavao vratiti sebi i drugi koji se danas neprestano preoblikuje pod pritiscima novog vremena, turizma, obnove, novih pravila korištenja prostora i promijenjenih potreba društva. Ipak, između njih postoji nešto zajedničko: sposobnost grada da u svojim pukotinama sačuva priče koje nisu odmah vidljive. Upravo te pukotine Mara Bratoš ponovno pronalazi, ne kao ostatke prošlosti koje treba žaliti, nego kao mjesta na kojima se najjasnije može osjetiti protok vremena.

Izložba otvorena u Galeriji Otok zato nije tek povratak jedne umjetnice na vlastite stare fotografije, nego susret s pitanjem što se događa kada se vratimo na mjesto koje mislimo da poznajemo i shvatimo da ono više nije isto, a možda ni mi više nismo isti ljudi koji su ga nekada gledali. U tom susretu prošlog i sadašnjeg Dubrovnika nastaje tiha, ali snažna priča o prostoru koji se mijenja, o sjećanju koje ostaje i o pogledima koji ponekad moraju zastati upravo pred zatvorenim vratima da bi shvatili koliko se grad promijenio. Mara Bratoš ne vraća izgubljeni Dubrovnik niti pokušava zaustaviti vrijeme; ona čini nešto suptilnije i možda važnije, ponovno nam pokazuje mjesta koja smo prestali gledati i podsjeća nas da grad ne čine samo njegove najpoznatije ulice, trgovi i građevine, nego i svi oni tihi prostori između vidljivog i zaboravljenog, između onoga čemu još možemo prići i onoga što je ostalo dostupno samo kroz fotografiju, sjećanje i priču.