Dubrovnik kakav rijetko imamo priliku vidjeti: Izložba Mare Bratoš otkriva skrivena mjesta koja čuvaju sjećanja Grada

Fotografije iz prve serije nastale su 1995. godine, u razdoblju neposredno nakon završetka Domovinskog rata, kada je Dubrovnik još uvijek nosio duboke tragove ratnih razaranja, ali i tišine koja je ostala nakon godina neizvjesnosti. Grad je tada bio ispražnjen od uobičajenog ritma života, a brojna mjesta koja su nekada predstavljala središta druženja, odmora i turističkih aktivnosti ostala su napuštena, zapuštena ili privremeno bez svoje svrhe. Umjesto monumentalnih vizura po kojima je Dubrovnik poznat diljem svijeta, mladu umjetnicu Maru Bratoš zanimali su upravo ti prostori između svakodnevice i zaborava, mjesta koja nisu izgubila samo svoju funkciju nego su dobila sasvim novu emocionalnu dimenziju.

Crno-bijele fotografije nastale tijekom tog razdoblja odišu atmosferom koja nadilazi dokumentarni karakter fotografije i približava se filmskom izrazu. Prazni prostori, odsutnost ljudi i gotovo opipljiva tišina stvaraju osjećaj napetosti i neizvjesnosti, zbog čega svaki kadar djeluje kao prizor iz filma u kojem se priča tek naslućuje. Umjesto da bilježe događaje, fotografije bilježe osjećaje koje prostor može izazvati, a upravo ta sposobnost da obične lokacije pretvori u mjesta snažne emocionalne sugestije jedno je od najprepoznatljivijih obilježja autorskog rukopisa Mare Bratoš.

U objektivu umjetnice tada su se našla mjesta koja Dubrovčani dobro poznaju i koja zauzimaju posebno mjesto u njihovim osobnim i kolektivnim sjećanjima. Vila Šeherezada, hotel Argentina, Uvala Lapad s vilama Elita i Wolff, vaterpolsko igralište na Porporeli ili stolovi za stolni tenis ispred hotela Neptun postali su protagonisti fotografija koje nisu prikazivale samo fizički izgled tih prostora nego i njihovu simboličku vrijednost u vremenu kada je grad prolazio kroz proces oporavka i ponovnog pronalaženja vlastitog identiteta.

Tri desetljeća poslije Mara Bratoš vraća se na iste lokacije kako bi ponovno fotografirala prostore koji su obilježili njezin rani fotografski opus, no povratak pokazuje kako vrijeme ne mijenja samo izgled grada nego i način na koji mu je moguće pristupiti. Brojna mjesta koja su nekada bila otvorena danas više nisu dostupna javnosti, pa umjetnica pojedinim lokacijama može pristupiti tek djelomično ili ih promatrati izvana. Upravo ta fizička nedostupnost postaje jedan od najsnažnijih motiva nove serije fotografija jer jasno pokazuje kako su se tijekom godina promijenile granice između javnog i privatnog prostora.

Fotografije nastale 2025. godine zato nisu pokušaj rekonstrukcije ili ponavljanja prizora iz prošlosti, nego svjesno prihvaćanje činjenice da isti pogled više nije moguće ostvariti. Promijenile su se fasade, sadržaji i funkcije pojedinih lokacija, nestali su prostori koji su nekada okupljali ljude, a neka mjesta ostala su skrivena iza vrata koja se više ne otvaraju svakome. Time izložba dobiva novu dimenziju jer promatrača ne suočava samo s vizualnim promjenama nego i s pitanjem kome danas pripada grad i kako se mijenja naše iskustvo prostora koji je nekada bio dio zajedničkog života.

Najveća vrijednost ove izložbe upravo je u dijalogu između dviju fotografskih serija koje nisu povezane samo istim lokacijama nego i autoričinim dosljednim interesom za ono što ostaje izvan uobičajenog pogleda. Dok fotografije iz 1995. godine svjedoče o gradu koji se oporavlja od ratnih trauma i pokušava ponovno pronaći svoj ritam, noviji radovi govore o Dubrovniku koji se suočava s drukčijim izazovima, među kojima se posebno ističu promjene u korištenju javnog prostora, sve izraženija zatvorenost pojedinih lokacija i postupno nestajanje mjesta koja su nekada bila sastavni dio svakodnevice lokalnog stanovništva.

Izložba Skrivena mjesta Grada zbog toga nadilazi okvir dokumentarne fotografije i postaje snažno promišljanje o prolaznosti, identitetu i kolektivnom pamćenju. Fotografija ovdje nije samo medij koji bilježi izgled prostora nego i sredstvo kojim se istražuje način na koji ljudi pamte grad, kako ga doživljavaju kroz različita povijesna razdoblja i kako promjene u urbanom krajoliku utječu na osjećaj pripadnosti. Upravo u tom spoju osobnog iskustva, povijesnog konteksta i iznimno promišljenog vizualnog jezika leži snaga izložbe koja Dubrovnik prikazuje iz perspektive kakvu rijetko imamo priliku vidjeti.

Izložba će biti otvorena 11. kolovoza u 21 sat u Galeriji Otok, Art radionice Lazareti u Dubrovniku, gdje će posjetitelji imati priliku razgledati ovaj izniman fotografski dijalog između prošlosti i sadašnjosti sve do 1. rujna. Susret dviju serija fotografija nastalih u razmaku od trideset godina nudi jedinstvenu priliku za promišljanje o tome koliko se grad može promijeniti, koliko se mijenjaju ljudi koji u njemu žive te koliko fotografija može postati jedan od najvažnijih čuvara prostora, sjećanja i vremena.