Nakon što je argentinska umjetnica Marina Otero svojom predstavom „F**k me“ do posljednjeg mjesta ispunila gledalište Zagrebačkog kazališta mladih izazvavši nevjerojatne reakcije publike i kritike, Milo Rau je u subotu nadmašio sva očekivanja predstavom Medejina djeca. Nova predstava umjetnika kojeg je zagrebačka kazališna publika, zahvaljujući gostovanjima njegovih predstava na ranijim izdanjima FSK, kao i razgovoru s redateljem u posljednjoj sezoni Filozofskog teatra u HNK, s velikim nestrpljenjem dočekala, ispraćena je ovacijama od deset minuta. Do ulaznica je bilo gotovo nemoguće doći, a sjedilo se i po stepenicama gledališta, što najbolje svjedoči o nužnosti ovakve manifestacije u Zagrebu, kao i relevantnosti Festivala svjetskog kazališta u europskim okvirima.
Sutra nam 21. Festival svjetskog kazališta donosi još jednu europsku kazališnu senzaciju, predstavu Solo slovenske umjetnice Nine Rajić Kranjac. Jedan od najzapaženijih i najbriljantnijih recentnih radova u slovenskom teatru očekuje nas u GDK Gavella. Riječ je o projektu u kojem se redateljica i glumci sreću kroz improvizaciju, ali i pokušaju redateljice da u središte stavi i prouči samu sebe pretvarajući se u subjekt problema i njegov katalizator. Polazeći od pitanja što to znači biti sam, „Solo“ otvara teme čemu kazalište, čime se ono bavi, i kako promijeniti način razmišljanja o njemu. Vođena idejom vlastitog distanciranja od kazališta, redateljica je s glumcima zamijenila uloge, glumci režiraju, a redateljica glumi. Ipak, u procesu, kod umjetnice se počela se pojavljivati još veća želja za kazalištem. Okružila se bliskim umjetnicima, kako bi zajedno preispitali kazalište i definirali svoje stvaralačke prioritete.
Nina Rajić Kranjac: SOLO Zamisel, zasnova in izvedba: Nina Rajić Kranjac, Nataša Keser, Benjamin Krnetić, Minca Lorenci, Marko Mandić
„Nastup na Festivalu svjetskog kazališta za mene je velika čast, radost i izazov. Predstava, ili bolje reći performans, nastala je u doba korone, kao svojevrsno kolektivno putovanje, preispitivanjem svojih uloga u kazalištu: u kojoj su mjeri predodređene i mogu li se mijenjati. Zapitali smo se kako i što stvarati, ima li kazalište danas smisla i gdje je, istražujući samu kazališnu formu, kao i neka intimna profesionalna i egzistencijalna pitanja. Ako se kazalištem svijet ne može mijenjati, kako nam kao medij može pomoći da ga bolje razumijemo.“ – izjavila je Nina Rajić Kranjac.
Kritičar Primož Jesenko napisao je da Solo „bijesan, ali ne očajan krik generacije koja odbacuje protokole sistema čiji bi trebala postati dio. To objašnjava sve psovke, bijesno odbacivanje i negiranje eminentnih imena lokalne i internacionalne scene, uključujući Petera Steina. Protagonisti jednostavno gube živce i prekidaju s ljubaznim zadržavanjem teatra prethodnog stoljeća jer žele ići naprijed. Kao generacija “potomaka”, nisu naslijedili ništa konkretno osim sjene divova teatra, a ta sjena im stoji na putu. Svijet se uronio u oblik povampirenog kapitalizma koji tolerira teatar autonomnog mišljenja kao dekorativni privjesak. Zato Solo ne štedi ništa, kao višeslojna četverosatna predstava koja ne postavlja ni vremenska ograničenja sama sebi, već dopušta da vlada intuicija. Napetost se održava jer je pripovijedanje perpetuirano naizgled beskrajnim improvizacijskim instinktom, što je sinonim za kolektivno samopouzdanje i izvanredan duh izvedbe. […] Ovo nije mladost čiji je bijes samo poziranje, bez razloga, već su oni grupa koja usavršava vještinu potiskivanja neke vrste gotovo ontološkog bijesa.“
Nina Rajić Kranjac privukla je pažnju javnosti još kao studentica. Njena prva profesionalna predstava Govor ptica (Glej, 2015.) donijela joj je nagradu za najbolju mladu redateljicu na MESS-u. Godine 2017. je magistrirala kazališnu režiju pod mentorskim vodstvom Tomija Janežiča, s kojim je radila kao asistent režije na nekoliko predstava. Režirala je u većini slovenskih institucionalnih kazališta, a njene predstave su uvrštene u programe vodećih slovenskih festivala na kojima su često i nagrađivane. Uz predstavu Solo, izdvajaju se njezini Požari prema tekstu Wajdija Mouawada, Mrakijada i Anđeli u Americi.
U Gradskom kazalištu Zorin dom u Karlovcu 7. studenoga 2026. godine premijerno je izvedena predstava „LUBENICA”, autorski i redateljski projekt Boruta Šeparovića, nastao u koprodukciji umjetničkog kolektiva MONTAŽSTROJ i Gradskog kazališta Zorin dom. Predstava se bavi odnosom suvremenog društva prema nasilju nad palestinskim stanovništvom, načinima na koje mediji oblikuju percepciju ratnih stradanja te pitanjem osobne odgovornosti pojedinca koji svakodnevno prati prizore razaranja, ali pritom nastavlja živjeti u okolnostima koje su od tih događaja fizički udaljene.
Miranda Lončar pripada generaciji stand-up komičara koja je svoju karijeru gradila u vrijeme kada se ovaj oblik komedije u Hrvatskoj tek počinjao ozbiljnije razvijati. Osamnaest godina nastupanja donijelo joj je iskustvo različitih pozornica, publike i životnih situacija koje danas pretvara u komičarski materijal. Njezin humor često polazi od osobnih iskustava, ljubavnih razočaranja, muško-ženskih odnosa i svakodnevnih proturječja, a prepoznatljiv je po izravnom govoru, ironiji i spremnosti da se našali na vlastiti račun. U petak, 20. studenoga, zagrebačkoj publici predstavit će svoj samostalni stand-up show „A mogu i bez njega“ u Scenoteci, kazališnom prostoru u Draškovićevoj ulici koji je nastao preuređenjem nekadašnje Scene Vidra. Njezin nastup najavljen je kao prvi ženski stand-up program na toj pozornici otkako prostor djeluje pod novim imenom.
U Gradskom kazalištu Zorin dom u Karlovcu 7. studenoga premijerno će biti izvedena predstava LUBENICA, novi autorski projekt Boruta Šeparovića, nastao u suradnji umjetničkog kolektiva MONTAŽSTROJ i Zorin doma. Predstava se bavi izraelskim razaranjem Gaze, stradanjem palestinskog stanovništva i načinom na koji se vijesti o ratu uklapaju u svakodnevni život ljudi koji nasilje promatraju iz sigurnosti vlastitih domova.
Lada Bonacci će 22. listopada u 20 sati u zagrebačkom Histrionskom domu pedeseti put izvesti svoju autorsku predstavu „Ostatak života“, monodramu koja je tijekom gotovo dvije godine igranja pronašla publiku diljem Hrvatske. Jubilarna izvedba donosi i mali zaokret u životu predstave jer će u prvi plan izaći Gospođa Nitko i Ništa, lik koji je nastao na pozornici, a s vremenom je dobio vlastiti glas i prostor izvan kazališta.
Praizvedba drame Nikaragva mladog hrvatskog autora Vida Adama Hribara, u režiji Patrika Sečena, pred publikom Zagrebačkog kazališta mladih otvorila je prostor jedne zagrebačke obitelji koja izvana još uvijek zadržava poznati oblik zajednice, iako su se odnosi među njezinim članovima već počeli raspadati. U toj dnevnoj sobi ljudi još sjede jedni pokraj drugih, razgovaraju, prisjećaju se, dobacuju jedni drugima i pokušavaju održati privid svakodnevice, ali njihove riječi sve teže uspijevaju prikriti ono što se među njima dogodilo. Obitelj formalno postoji, njezini članovi još dijele prostor i zajedničku prošlost, ali bliskost koja bi ih trebala povezivati gotovo je nestala. Upravo iz tog raskoraka između vanjskog dojma normalnosti i unutarnjeg raspada nastaje svijet Nikaragve, istodobno melankoličan, neugodan, groteskan i vrlo duhovit.
Kino Valli u sezoni 2026./2027. ponovno donosi publici u Puli izravne prijenose predstava s pozornice njujorške Metropolitan Opere, čime se nakon prethodnih sezona nastavlja program koji omogućuje praćenje velikih opernih produkcija istodobno s njihovim izvođenjem u New Yorku. Pula će pritom biti jedini grad u Hrvatskoj u kojem će se tijekom ove sezone u kinu uživo prikazivati odabrani naslovi iz programa The Met: Live in HD, dok će dio repertoara biti prikazan u repriznim terminima.
Francuska koreografkinja čija je prva grupna predstava postala međunarodni fenomen na daskama HNK2 istražuje ženstvenost, identitet, očekivanja i pobunu.
Na pozornicu Zagrebačkog kazališta mladih 22. i 23. rujna stiže BREL, nova predstava Anne Terese De Keersmaeker i plesača i koreografa Solala Mariottea, inspirirana opusom legendarnog belgijskog šansonjera Jacquesa Brela. Umjetnici pripadaju različitim generacijama i imaju različite pristupe koreografiji i plesu, a u svom prvom zajedničkom radu istražuju kako danas pristupiti Brelovim pjesmama, njegovoj snažnoj scenskoj prisutnosti i temama koje, iako nastale prije više desetljeća, i dalje otvaraju pitanja o odnosima, društvu, nasilju i promjenama.
Pisanje poezije u kontekstu muške emocionalne ekspresije sve se češće promatra kao prostor u kojem se razgrađuju dugotrajni kulturni obrasci šutnje, emocionalne suzdržanosti i društveno uvjetovane ideje o tome što znači biti „jak“, pri čemu se snaga tradicionalno pogrešno poistovjećivala s potiskivanjem osjećaja, umjesto s njihovim razumijevanjem i svjesnim izražavanjem. U suvremenom psihološkom i kulturnom diskursu poezija se tako ne pojavljuje samo kao književna forma, nego i kao alat introspekcije, samoregulacije i kreativne obrade unutarnjih stanja, osobito kod muškaraca koji su odrastali u okruženjima u kojima emocionalna artikulacija nije bila poticana ili je bila doživljavana kao slabost.
U suvremenom društvu, u kojem se granice između fizičkog i digitalnog prostora sve brže brišu, terapijski pristupi mentalnom zdravlju doživljavaju duboku transformaciju, a među najintrigantnijim i najperspektivnijim inovacijama ističu se tehnologije proširene stvarnosti (AR) i virtualne stvarnosti (VR). Njihova primjena u području mentalnog zdravlja, osobito kada je riječ o muškoj populaciji, otvara sasvim novu dimenziju razumijevanja stresa, anksioznosti i emocionalne regulacije, ali i redefinira načine na koje se uopće pristupa psihološkoj podršci u 21. stoljeću. Važno je pritom naglasiti da svaka primjena ovakvih terapijskih pristupa mora biti shvaćena isključivo kao komplementarna medicinskim postupcima, te da je uvijek i isključivo obavezna konzultacija, pregled i procjena kod doktora i u bolnici ili drugoj ovlaštenoj zdravstvenoj ustanovi prije bilo kakvog uključivanja u terapijske protokole.
U vremenu koje neumoljivo diktira brzinu, učinkovitost i površnost, čin brijanja gotovo je neprimjetno sveden na rutinski zadatak, lišen pažnje, značenja i osobnog doživljaja. Ipak, iza tog svakodnevnog pokreta, koji mnogi obavljaju mehanički i bez razmišljanja, skriva se potencijal za nešto mnogo dublje i suptilnije — prostor introspekcije, ritual koji nadilazi fizičku potrebu i prelazi u sferu svjesnog postojanja. Umjetnost ritualnog brijanja nije tek povratak tradiciji, nego svjesna odluka da se vlastitom tijelu, vremenu i umu pristupi s pažnjom kakvu rijetko njegujemo u suvremenom životu.
U suvremenom životu, koji je obilježen ubrzanim ritmom, stalnom izloženošću informacijama i gotovo neprekidnom potrebom za reakcijom, sve se češće javlja potreba za praksama koje ne služe produktivnosti, nego unutarnjem smirenju, promatranju i povratku sebi. U tom se kontekstu fotografija, i to ne kao tehnički ili profesionalni alat, nego kao osobni, gotovo intimni ritual, sve snažnije pozicionira kao oblik introspektivnog samoproučavanja. Ona pritom prestaje biti samo sredstvo bilježenja stvarnosti i postaje prostor susreta s vlastitim mislima, emocijama i unutarnjim stanjem, pri čemu objektiv kamere ne funkcionira kao distanca od svijeta, nego kao suptilan most prema vlastitom unutarnjem iskustvu.
Razvoj nosivih tehnologija u posljednjem desetljeću otvorio je sasvim novo poglavlje u području muškog zdravlja, osobito kada je riječ o preventivnoj medicini i ranom otkrivanju promjena na prostati, organu koji je zbog svoje anatomske pozicije i osjetljivosti često izložen kasnom dijagnosticiranju, pri čemu je važno odmah naglasiti da se sve što se u nastavku opisuje odnosi na tehnološke sustave potpore i praćenja koji ne mogu zamijeniti pregled kod doktora, nego isključivo služe kao pomoćni alati u svakodnevnom praćenju stanja organizma.