Zagreb ima novo lice umjetnosti – i izgleda bolje nego ikad prije
Kad se grad zaustavi na trenutak, nije to zbog buke prometa ni zbog svjetala izloga, nego zbog umjetnosti koja se događa pred ljudima i u njima. Te večeri Zagreb diše s kazalištem. U ulici Božidara Adžije 7a, ondje gdje se nekoć šutjelo pred velikim vratima tvornica, upravo se otvaraju vrata nove pozornice — HNK2, suvremenog prostora koji postaje simbol budućnosti izvedbenih umjetnosti.
Otvorenje, nazvano “Slava umjetnosti 2.0”, spaja ono što kazalište jest i ono što može postati. Na sceni se isprepliću glasovi, glazba i pokreti, sve ono što u svojoj tišini čini puls jednog grada. Program odaje hommage prvom otvorenju zgrade HNK-a 1895. godine, ali istodobno gleda unaprijed — prema generacijama koje će na novoj sceni stvarati svoja vlastita kazališta, svoja značenja i svoju publiku.
Novo kazalište za novo vrijeme
Intendantica Iva Hraste Sočo opisuje večer kao posvetu umjetnosti u svim njezinim oblicima — glazbi, riječi, pokretu i prostoru — ističući da HNK2 nije samo arhitektonski dodatak, nego novi način disanja nacionalne kazališne kuće. Redatelj Krešimir Dolenčić, koji potpisuje program otvorenja, govori o spoju tradicije i suvremenosti, o nužnosti da kazalište ne zastane u vremenu nego ga otvara.
U prostoru koji odiše poviješću, a miriše na budućnost, spajaju se ulomci iz “Nikole Šubića Zrinjskog”, “Judite” Frane Paraća i “Gospode Glembajevih” Lea Mujića, dok dramski glumci progovaraju riječima hrvatskih pisaca koji oblikuju našu kolektivnu svijest. Publika shvaća da nova scena HNK2 nije samo fizički prostor, nego mjesto na kojem hrvatska umjetnost progovara novim jezikom — onim koji razumije i tradiciju i suvremeni ritam.
HNK2 se sprema za svoj prvi kazališni život. Na rasporedu će biti dani posvećeni mjuziklu “Cabaret” u režiji Lea Mujića, projektu koji objedinjuje dramski, operni i baletni ansambl te potvrđuje misiju nove scene — da kazalište ne poznaje granice formi ni žanrova.
Publika, koja će uskoro kročiti na hladan zagrebački zrak, nosit će u sebi svjetlo s pozornice. Neki će možda stati na Adžijinoj ispred velikog videozida, pratiti kraj prijenosa i tiho razgovarati. Nije riječ samo o svečanosti, nego o početku nečega što se još ne može posve imenovati — možda jedne nove kazališne epohe, možda novog načina postojanja umjetnosti u ovom gradu.
U Zagrebačkom kazalištu mladih jučer je održano novo izdanje tribine Čitanje kazališta autora i voditelja Srđana Sandića, koje je ovoga puta bilo posvećeno jednoj od najiščekivanijih drama aktualne kazališne sezone – ACID/KISELINA Tene Štivičić.
Ususret premijeri predstave, Srđan Sandić razgovara s psihologinjom Lidijom Arambašić i spisateljicom Ivanom Bodrožić o moći, etici i kreativnim procesima u suvremenom kazalištu.
U prepunom Knapu, atmosfera je bila gotovo opipljiva. Smijeh, emocija i aplauz ispunili su prostor dok je Nexstage teatar službeno započeo svoju kazališnu priču premijerom predstave “Ljudina” – i publika je već na prvoj izvedbi pokazala da je riječ o pravom hitu.
Postoji nešto gotovo nestvarno u trenutku kada se uoči blagdana upale svjetla pozornice, a Zagreb nakratko postane kulisa najljepše božićne priče. Orašar, balet koji generacijama budi nostalgiju, toplinu i onu posebnu iskru djetinjstva, ove godine dobiva novo, raskošno ruho – i to jedno od najveličanstvenijih koje smo ikada vidjeli na domaćoj sceni.
Sinoć je HNK Ivana pl. Zajca bio ispunjen onom posebnom, gotovo električnom tišinom koja vlada nekoliko trenutaka prije velikog umjetničkog događaja. A kada se zastor napokon podigao, riječku je publiku dočekao svijet koji se nije samo gledao – nego i osjećao. Premijerna izvedba „Venezuele“, jedne od najznačajnijih koreografija vizionarskog Ohada Naharina, opravdala je svako očekivanje i više od toga. Ovacije koje su ispunile kazalište trajale su minutama, kao spontani i iskreni odgovor na djelo koje je publiku istovremeno razoružalo i oduševilo.
U svijetu gdje se granice između pokreta, glazbe i osjećaja brišu, na scenu riječkog HNK-a Ivana pl. Zajca dolazi jedno od najintrigantnijih suvremenih plesnih djela – „Venezuela“, koreografski dragulj svjetski slavnog izraelskog umjetnika Ohada Naharina.
Britanski PR stručnjak tvrdi da su Harryjeve šale i medijski nastupi postali neučinkoviti te znak gubitka identiteta nakon odlaska iz kraljevske obitelji.
Glumac otkriva kako je politički govor o Tibetu doveo do dvadesetogodišnje zabrane prisustvovanja Oscaru i zašto nikada nije požalio što ga je izrekao.