SOLARIS DVA razotkriva algoritamski ocean koji već upravlja vašim sjećanjima — jeste li spremni zaroniti u kazalište budućnosti?
U trenutku kada se čini da je stvarnost postala tek još jedna kartica otvorena na zaslonu, a sjećanje podatak koji se može pohraniti, kopirati i beskonačno reproducirati, SOLARIS DVA Boruta Šeparovića dolazi u Zagrebačko kazalište mladih kao precizno osmišljeni intermedijalni eksperiment koji kazališnu pozornicu pretvara u prostor susreta triju paralelnih svjetova – filmskog, izvedbenog i računalno generiranog.
Nakon pulske premijere u koprodukciji s INK Pula, ovaj autorski projekt kolektiva Montažstroj 24. i 25. veljače 2026. u 20 sati zagrebačkoj publici nudi iskustvo koje nadilazi adaptaciju i postaje istraživanje same prirode percepcije, identiteta i emocionalne memorije.
Polazište predstave jest roman Solaris poljskog autora Stanislaw Lem te istoimeni film Solaris u režiji Andrej Tarkovski, no Šeparovićev pristup ne zaustavlja se na citatu ni na nostalgičnom prizivanju klasika. Umjesto udaljenog planeta prekrivenog tajanstvenim oceanom koji materijalizira potisnute uspomene, Solaris ovdje postaje sveprisutna digitalna infrastruktura – algoritamski ocean koji već sada upravlja našim navikama, filtrira naše želje i precizno bilježi naše strahove. Ono što se vraća više nije metafizička enigma, nego tehnološki generirana prisutnost, sablasno bliska i uvjerljiva, a istodobno potencijalno pogrešna, jer se temelji na podacima koji nikada ne obuhvaćaju cjelinu ljudskog iskustva.
Središnji motiv „gostiju“, preuzet iz Lemova romana, u ovoj interpretaciji poprima dodatnu slojevitost: povratak nije odgovor na pitanje, nego ogledalo koje nas prisiljava da se suočimo s vlastitom konstrukcijom sjećanja. U svijetu u kojem digitalni tragovi nadživljuju tijelo, a algoritmi rekonstruiraju lica i glasove s gotovo zastrašujućom preciznošću, pitanje drugosti postaje pitanje autentičnosti. Tko je original, a tko kopija, ako se identitet može reproducirati unedogled? I postoji li uopće zaborav u vremenu u kojem sve ostaje pohranjeno?
Šeparović uvodi pojam „kazališnog šava“ kako bi označio ono što ekran sustavno pokušava izbrisati – vidljivost spoja, pukotinu između slojeva reprezentacije. Dok filmska i digitalna slika teže savršenoj glatkoći i nevidljivim prijelazima, kazalište ostaje prostor u kojem je spoj tijela, projekcije i tehnologije nemoguće do kraja prikriti. Upravo u tom šavu, u trenutku kada kopija iznevjeri vlastitu perfekciju i otkrije trag procesa, predstava otvara ključna pitanja našeg vremena: tko ima pravo na original, koliko je identitet stabilan ako je podatak, i može li se ljubav rekonstruirati kao softverski kod.
Struktura predstave oblikovana je kao susret triju razina: arhivske, žive i generativne. Filmske slike iz Tarkovskijeva Solarisa prevode se u scensku akciju, a potom se rastvaraju u digitalni oblak podataka, u kojem umjetna inteligencija i deepfake tehnologija proizvode nove varijacije već poznatog lica. Likovi pritom nisu tek nositelji radnje, nego višeslojni konstrukti između „zabilježenog“ i „uživo“, između memorije i njezine tehnološke simulacije.
U središtu tog sudara nalazi se Hari, koju tumači Rea Bušić, figura ljubavi i gubitka što se pojavljuje kao hibridna prisutnost: njezino lice na projekcijama nastaje pretapanjem lica izvođačice s licem filmske glumice Natalija Bondarčuk, čime se briše granica između arhivske slike i suvremene izvedbe. Kris Kelvin, u interpretaciji Matije Čigira, ulazi u dijalog s vlastitom filmskom prošlošću, dok Nikola Nedić kao Dr. Snaut i Sven Medvešek kao Dr. Sartorius utjelovljuju znanstveni racionalizam koji se suočava s emocionalnim viškom koji nije moguće izmjeriti. Frano Mašković (Dr. Gibarian) i Vedran Živolić (Henri Berton) pojavljuju se kao video i AI prisutnosti, dodatno destabilizirajući granicu između fizičke i virtualne egzistencije.
Posebnu napetost unosi robotski pas Unitree Go2 AIR, koji na sceni nije tek tehnološki kuriozitet, nego aktivni sudionik izvedbe, svojevrsni lakmus-test empatije publike. Koliko je potrebno da mehanizam od metala i koda počnemo doživljavati kao biće? U kojem trenutku projekcija osjećaja nadilazi svijest o artificijelnosti? Upravo u tom pomaku, gotovo neprimjetnom, predstava razotkriva našu spremnost da emociju pripišemo onome što oponaša život.
Zvukovni sloj predstave gradi se u dijalogu s glazbom iz Tarkovskijeva filma, koju potpisuju Eduard Artemjev i Johann Sebastian Bach, uz autorske intervencije Montažstroja i obradu umjetne inteligencije. Rezultat je atmosfera koja istodobno priziva nostalgiju i proizvodi nelagodu, kao da i samo sjećanje zvuči poznato, ali više nije isto, jer je prošlo kroz filtere suvremenih tehnologija.
Dramaturgiju potpisuje Filip Rutić, vizualni i tehnološki identitet oblikuje Konrad Mulvaj, scenografiju Filip Triplat, kostime Desanka Janković, oblikovanje svjetla Anton Modrušan, dok scenski pokret prati Roberta Milevoj. Svaki od tih segmenata sudjeluje u stvaranju precizno komponiranog sustava u kojem se kazalište ne odriče svoje tjelesnosti, nego je suprotstavlja digitalnoj bestjelesnosti.
Gostovanje u ZKM-u upisuje se u kontinuitet suradnje tog kazališta i pulskog INK-a, ali i u dugogodišnju prisutnost Montažstroja na toj pozornici, čime se zagrebačkoj publici pruža prilika da „digitalni ocean“ doživi iz neposredne blizine. U prostoru u kojem se istina i laž ne mjere rezolucijom slike, nego intenzitetom prisutnosti, SOLARIS DVA vraća sve – tijelu, dahu i vremenu izvedbe, podsjećajući nas da nijedna tehnologija, ma koliko sofisticirana bila, ne može do kraja izbrisati šav između čovjeka i njegove kopije.
Uoči premijere predstave LOGOR / GOLGOTA u Zagrebačkom kazalištu mladih, u kazališnom je prostoru održana tribina Čitanje kazališta, zamišljena kao mjesto susreta kritičkog mišljenja, kazališne prakse i suvremenog društvenog konteksta. Ova je tribina bila posvećena novoj produkciji ZKM-a koja na scenu donosi zanimljivu i provokativnu dramaturšku koncepciju: dvije rane drame Miroslava Krleže, U logoru i Golgota, objedinjene su u jedinstvenu scensku cjelinu. Predstavu režira nagrađivana slovenska redateljica Nina Rajić Kranjac, autorica čiji se rad posljednjih godina sve snažnije ističe na europskoj kazališnoj sceni, osobito po smjelim interpretacijama klasičnih tekstova i izraženom društveno-kritičkom senzibilitetu.
Na kazališnu pozornicu Zagreba stiže predstava koja će publiku istodobno nasmijati do suza i natjerati na nelagodno prepoznavanje vlastitih slabosti. Nova komedija „CELO TELO TU ME BOLI“, autora i redatelja Nikola Pejaković, gostuje 12. ožujka 2026. u 21 sat u Satiričko kazalište Kerempuh, u produkciji Teatar na Brdu, donoseći večer inteligentnog humora, britke ironije i gorko-slatkih istina o vremenu u kojem živimo.
Predstava „Babin kuk gori“ koja tematizira putovanje dviju žena od Zagreba do Babina Kuka kako bi spriječile vjenčanje koje ih je emotivno uznemirilo, donosi suvremenu priču o impulsivnim odlukama i posljedicama koje one mogu imati. U središtu radnje nalaze se Katarina Sladić i Marija Jelavić, koje nakon primitka pozivnice na vjenčanje donose spontanu odluku da automobilom krenu na dug put, vjerujući da mogu promijeniti tijek događaja, no putovanje se ubrzo pretvara u kompleksan road trip ispunjen humorom, napetošću i preispitivanjem vlastitih motiva. Autori predstave inspiraciju su pronašli u motivima poznate priče o putovanju kao metafori za osobni razvoj, a lokalni kontekst Zagreba i Babina Kuka daje dodatnu autentičnost i bliskost domaćoj publici.
Nakon pulske premijere, autorski projekt SOLARIS DVA, nastao u koprodukciji Montažstroja i Istarsko narodno kazalište – Gradsko kazalište Pula, sinoć je doživio i svoju zagrebačku premijeru u Zagrebačko kazalište mladih, gdje će se ponovno izvesti i sutra, 25. veljače 2026. godine u 20 sati. Time se ovaj ambiciozni i višeslojni projekt upisuje u kazališni život metropole kao događaj koji istodobno propituje suvremenost i priziva snažnu kulturnu memoriju.
Povodom tridesete obljetnice svoje stand-up karijere, jedan od najprepoznatljivijih autora domaće satire, Željko Pervan, okupio je novinare na susretu koji je, u skladu s njegovim stilom, bio jednako ceremonijalan koliko i ležerno duhovit – uz tortu, kavu i razgovor koji je neprestano klizio između autobiografije i improvizirane komedije. Već u uvodu naglasio je kako je sama činjenica da se tri desetljeća bavi istim zanimanjem gotovo egzistencijalni paradoks, jer, kako je u šali rekao, čovjek bi se trebao umoriti od vlastite profesije mnogo prije nego što ona doživi jubilej. Uz karakterističnu ironiju prisjetio se i zdravstvenih epizoda koje su, prema njegovu viđenju, gotovo spriječile proslavu obljetnice, sugerirajući kako bi u tom slučaju interes javnosti bio još veći, ali bi povod bio posve drukčiji.
Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu 27. veljače otvara svoja vrata za premijernu izvedbu Verdijeve Aide, jednog od najvažnijih i najomiljenijih naslova svjetske operne literature, u sklopu velike europske koprodukcije koja okuplja prestižna kazališta poput Teatra Massimo iz Palerma i Nacionalnog kazališta Csokonai iz Debrecena, čime Zagrebu pripada čast biti domaćinom prve izvedbe, a nakon koje slijede talijanska i mađarska premijera.
„Čovjek samo srcem dobro vidi. Bitno je očima nevidljivo.“ Rečenica koja desetljećima odzvanja književnim svijetom uskoro će u riječkom HNK Ivana pl. Zajca dobiti novo, raskošno i emotivno ruho – ono baletno. U petak, 13. veljače 2026. u 19.30 sati, premijerno će biti izveden balet „Mali princ“, autorski projekt koji kroz pokret, glazbu i vizualnu magiju otvara vrata svijeta u kojem su nježnost, prijateljstvo i odgovornost najveće vrijednosti.
Gotovo dvadeset godina nakon što je modni svijet kina osvojila oštra, duhovita i nezaboravna priča o ambiciji, karijeri i moći, publika se ponovno vraća u svijet časopisa Runway. Dugoočekivani nastavak kultnog filma Vrag nosi Pradu 2 uskoro stiže na velika platna, a vijest da su ulaznice već dostupne u prodaji razveselit će sve obožavatelje filma koji je obilježio jednu generaciju.
Postoji nešto neobično iskreno u rukama. Dok lice često skrivamo iza šminke, raspoloženja ili dobro uvježbanog osmijeha, ruke gotovo uvijek govore istinu. Na njima se vidi tempo života, razina stresa, koliko spavamo, koliko vremena odvajamo za sebe – i koliko smo, barem na trenutke, izgubile kontrolu nad vlastitim danima.
U vremenu kada se glazba sve češće konzumira brzo i površno, a emocije se svode na kratke digitalne trenutke, mladi hrvatski glazbenik Josip Čolić odlučuje krenuti suprotnim putem – onim koji vodi prema introspekciji, iskrenosti i dubokoj emotivnoj priči. Nakon što je publiku već zaintrigirao singlovima “Iluzije” i “Mogao sam”, pjesmama koje su otvorile prostor za osobne ispovijedi i promišljanja o odnosima, Čolić sada predstavlja svoj treći singl “Niko k'o ja”, novu glazbenu etapu koja najavljuje nadolazeći album “San”, čije je objavljivanje planirano tijekom ljeta.
Jedan od najtraženijih DJ-eva i producenata današnje house i tech - house scene, Joseph Capriati, dolazi u Zagreb 18. travnja, na prvi ovogodišnji BSH open air događaj koji će se održati na centralnom terenu Tenis centra Maksimir. Njegov nastup predstavlja jedno od najvećih gostovanja do sada na BSH eventima u Zagrebu. Ovo je prvi open air BSH događaj u 2026. godini, a sudeći po početku, bit će ovo najbogatija sezona, Ujedno, ovo je nemjerljiva promocija Hrvatske kao destinacije koja je dom nekima od najboljih glazbenih evenata u svijetu.
Zagrebački koncertni prostor Peti kupe bio je poprište posebne glazbene večeri u kojoj je mladi i već nagrađivani glazbenik Filip Rudan publici predstavio svoj dosad najveći i produkcijski najambiciozniji samostalni koncert. U atmosferi ispunjenoj snažnom energijom i vidljivim uzbuđenjem publike, ovaj je nastup potvrdio njegov status jednog od najzanimljivijih predstavnika nove generacije domaćih glazbenika.
