Ova izložba tjera vas da usporite: Fotografije koje se ne gledaju, nego osjećaju

Riječ je o prvoj samostalnoj izložbi autora, kojom se javnosti predstavlja nakon više od petnaest godina kontinuiranog fotografskog promišljanja, tijekom kojih je razvijao osobit senzibilitet usmjeren prema prijelaznim stanjima svjetla, atmosfere i prostora.

„Fotografija me uči usporiti i sagledati život u njegovoj ljepoti i jednostavnosti“, ističe Maroje Vučićević (1974., Zagreb), novinar s više od trideset godina profesionalnog iskustva, ponajprije u području kulture. Upravo u fotografiji pronalazi prostor za osobni odmak od svakodnevice, ali i za bilježenje tihih, nenametljivih prizora – zora, sutona i trenutaka u kojima se svjetlost i ambijent stapaju u meditativno ozračje.

Izložba Zore i sutoni okuplja niz fotografija nastalih u prijelaznim dijelovima dana – u ranim jutarnjim satima, sumracima i kasnim poslijepodnevima – kada svjetlost gubi oštrinu, a prizori se postupno pretvaraju u suptilne, gotovo introspektivne zapise atmosfere. Vučićevićev interes usmjeren je prema onome što ostaje izvan jasne vidljivosti: magli i sumaglici, refleksijama, dugim ekspozicijama te tihim odnosima svjetla i prostora. Bez obzira na to bilježi li urbane vizure Zagreba, planinske obrise, rijeke ili jezera, autor ne pristupa prostoru dokumentarno, već ga oblikuje kao emocionalni pejzaž, kao vizualni odraz unutarnjeg doživljaja.

U predgovoru izložbe kustosica i povjesničarka umjetnosti Marija Tonković naglašava kako postoje trenuci u kojima svijet ne traži tumačenje, nego prisutnost. „To su prijelazi dana, maglovita jutra i sumraci u kojima oblici gube oštrinu, a ambijent postaje prigušen. Tada pogled ne traži granice, nego ozračje. Upravo se u toj zoni između viđenoga i naslućenoga otvara okvir fotografije koja ne prikazuje, nego sugerira“, ističe Tonković.

U tom osjetljivom prostoru između svjetla i sjene razvija se suzdržan, gotovo lirski vizualni jezik Vučićevićevih fotografija. Magla i sumaglica u njegovu radu nisu tek atmosferski fenomeni, već estetski i simbolički alati koji brišu jasne granice, usporavaju pogled i omogućuju dublje, emotivno čitanje slike. One povezuju planove, omekšavaju kontraste i stvaraju prizore koji djeluju sanjivo, tiho i izvan konkretnog vremena.

Posebno mjesto u autorovu opusu zauzima odnos grada i prirode. Zagreb se u njegovim radovima ne pojavljuje kao funkcionalni urbani prostor, već kao ambijent osjećaja, zatišja i odsutnosti, dok planinski pejzaži i vodeni motivi postaju prostori unutarnje blizine i kontemplacije. Bez obzira na motiv, prisutan je isti senzibilitet – strpljivo promišljena kompozicija, odsutnost efekta i izražen osjećaj za ozračje.

„Radovi Maroja Vučićevića nisu dokumenti stvarnosti, već tihe refleksije o gledanju, osjećanju i prisutnosti. U kontekstu između svjetla i sjene, između viđenoga i naslućenoga, oblikuje se vizualni jezik koji je suzdržan, usmjeren i uronjen u svijet s punom pažnjom. Izložba otkriva rijetku vrstu vizualne uključivosti koja ne traži pažnju, već je stvara. U vremenu ubrzanog bilježenja Vučićević nudi prostor za usporavanje, tišinu i sabranost. Njegove slike ne žele objašnjavati, već potaknuti na promišljanje“, zaključuje Marija Tonković.