Što se događa kada sport prestane biti igra? Knjiga Damira Škarića otvara pitanje o kojem se premalo govori

Knjiga je predstavljena u ispunjenoj Velikoj dvorani Kineziološkog fakulteta u Zagrebu, gdje su se okupili sportaši, treneri, stručnjaci i drugi zainteresirani posjetitelji. Među nazočnima bili su proslavljeni hrvatski skijaši Ivica i Ante Kostelić te atletičarka Paola Borović. O temama koje autor obrađuje govorili su sam Škarić, Ivica Kostelić i sociolog profesor Dražen Lalić, povezujući osobna sportska iskustva s pitanjima razvoja sporta, natjecateljskog mentaliteta i položaja sportaša u suvremenom društvu.

Škarićeva knjiga, objavljena u nakladi izdavačke kuće Dominiković, nastoji objasniti kako se sport razvijao usporedno s čovjekom i društvom te na koji su način promjene u ljudskom razmišljanju, kulturi i društvenim odnosima utjecale na njegovo značenje. Autor polazi od povijesnog razvoja sporta, vlastitog iskustva u nogometu, primjera iz karijera vrhunskih sportaša i znanstvenih spoznaja. Pritom razmatra čovjekovu potrebu za nadmetanjem, želju za napretkom, sposobnost suočavanja s preprekama i odnos između tjelesnih mogućnosti i mentalnih procesa koji prate sportsku aktivnost.

U središtu takvog pristupa nalazi se svijest kao dio čovjekova doživljaja sporta. Sportska izvedba nije isključivo posljedica tjelesne pripremljenosti jer na ponašanje sportaša utječu pažnja, motivacija, emocionalno stanje, prethodna iskustva i način na koji doživljava vlastite mogućnosti. Dvojica jednako fizički pripremljenih sportaša mogu različito reagirati na isti natjecateljski pritisak. Jedan će neizvjesnost doživjeti kao poticaj, dok će drugi osjećati strah od pogreške i mogućeg neuspjeha. Takve razlike otvaraju pitanje kako sportaši razvijaju odnos prema sebi, protivniku, pobjedi i porazu te koliko sportsko okruženje utječe na njihovo samopouzdanje i ponašanje.

Posebno mjesto u knjizi zauzima odnos između izvorne potrebe za igrom i zahtjeva profesionalnog sporta. Djeca se najčešće počinju baviti sportom zbog kretanja, druženja, znatiželje i zadovoljstva koje osjećaju dok uče nešto novo. S vremenom se pojavljuju organizirani treninzi, natjecanja, selekcije i očekivanja odraslih. Kod dijela mladih sportaša rezultat postupno postaje glavno mjerilo uspješnosti, a početno zadovoljstvo igrom može ustupiti mjesto strahu od pogreške, gubitka pozicije u momčadi ili razočaranja roditelja i trenera. Takav razvoj nije neizbježan, ali pokazuje koliko način organizacije sporta može promijeniti iskustvo osobe koja se njime bavi.

Profesionalni sport dodatno pojačava te zahtjeve. Sportska karijera često traje relativno kratko, a natjecatelji moraju održavati visoku razinu tjelesne pripremljenosti, prilagođavati se promjenama u trenažnom procesu i istodobno ispunjavati očekivanja klubova, stručnih stožera, sponzora i javnosti. Ozljeda, slabiji rezultat ili dulji izostanak s natjecanja mogu utjecati na njihovu profesionalnu budućnost. Zbog toga razgovor o uspjehu ne može završiti analizom pobjeda i poraza, nego mora obuhvatiti uvjete u kojima sportaši treniraju, donose odluke i žive izvan sportskih borilišta.

Upravo je o tom pitanju Damir Škarić govorio na predstavljanju knjige, upozoravajući da profesionalni sportaši zaslužuju razumijevanje i zaštitu od pretjeranih pritisaka. Prema njegovu stajalištu, vrhunske rezultate i predanost sportaša treba poštovati, ali pritom ne treba zanemariti osobu koja stoji iza postignuća. Posebno je upozorio na strah od ozljeda i očekivanja koja prate profesionalnu karijeru te je humaniziranje sporta istaknuo kao jedan od zadataka suvremenog sportskog sustava.

Takvo razmišljanje ne podrazumijeva odustajanje od natjecanja, zahtjevnih treninga ili težnje prema najboljim rezultatima. Natjecanje je sastavni dio sporta, a razvoj sposobnosti zahtijeva disciplinu, ponavljanje i spremnost na dugotrajan rad. Pitanje je, međutim, kako uskladiti zahtjeve sportske izvedbe s tjelesnim i psihološkim potrebama sportaša. Trener koji prepoznaje znakove preopterećenja, prilagođava trening mogućnostima pojedinca i dopušta sportašu da sudjeluje u odlukama o vlastitom razvoju stvara drukčije uvjete od sustava u kojem se svako odstupanje od očekivanog rezultata doživljava kao neuspjeh.

O iskustvu dugotrajnog rada i odricanja na predstavljanju knjige govorio je Ivica Kostelić, jedan od najuspješnijih hrvatskih skijaša. Tijekom svoje karijere osvojio je četiri olimpijske srebrne medalje, veliki Kristalni globus za ukupnu pobjedu u Svjetskom kupu 2011. godine i naslov svjetskog prvaka u slalomu 2003. godine. Njegova sportska biografija pruža konkretan primjer koliko je godina pripreme, ponavljanja i prilagodbe potrebno da bi sportaš ostvario rezultate na najvišoj međunarodnoj razini. Kostelić je pritom istaknuo kako talent sam po sebi nije dovoljan za uspjeh, jer bez rada i spremnosti na odricanje prirodne sposobnosti ne mogu dosegnuti svoj puni potencijal.

Kostelić je govorio i o razlikama u natjecateljskim kulturama koje je upoznao kroz skijanje i jedrenje. U vrhunskom alpskom skijanju, gdje se rezultat mjeri stotinkama sekunde, natjecateljski pristup usmjeren je prema pobjedi i što boljem plasmanu. U jedrenju se susreo i s drukčijim odnosom prema natjecanju, posebno tijekom regate koju su organizirali Francuzi, gdje je veća pozornost bila posvećena samom sudjelovanju. Taj primjer otvara zanimljivo pitanje o različitim načinima doživljavanja sportskog uspjeha. Za profesionalnog sportaša pobjeda može biti cilj kojem podređuje velik dio svakodnevnog života, dok za rekreativca jednako zadovoljstvo može proizlaziti iz sudjelovanja, druženja ili savladavanja osobnog izazova. Oba pristupa pripadaju sportu, iako se razlikuju po očekivanjima i značenju koje pojedinac pridaje rezultatu.

U svojoj preporuci knjige Kostelić je izrazio zadovoljstvo činjenicom da se hrvatski autor bavi temom koja povezuje sportsko iskustvo s proučavanjem čovjeka i njegova razvoja. Poželio je da se u domaćoj literaturi pojavljuje više takvih naslova, prepoznajući prostor za razgovor o sportu koji nadilazi uobičajene prikaze natjecanja, sportskih biografija i rezultata.

Sociolog Dražen Lalić na predstavljanju je posebnu pozornost posvetio igri, koju je opisao kao pokretač sporta i ljudskog djelovanja. Iz sociološke perspektive igra je oblik ponašanja kroz koji ljudi uspostavljaju odnose, prihvaćaju pravila, iskušavaju vlastite sposobnosti i razvijaju načine zajedničkog djelovanja. Ona omogućuje sudionicima da istražuju različita rješenja, preuzimaju inicijativu i doživljavaju zadovoljstvo samom aktivnošću. Kada sportski sustav postane toliko usmjeren na rezultat da za takvo iskustvo više nema prostora, mijenja se odnos sportaša prema aktivnosti kojom se bavi.

Povezanost igre i društvenog razvoja može se pratiti kroz različita povijesna razdoblja. Tjelesna nadmetanja postojala su u brojnim starim civilizacijama, ali njihova pravila, svrha i društveni položaj nisu bili jednaki. U antičkoj Grčkoj atletska su natjecanja bila povezana s religijskim svečanostima, odgojem i ugledom pojedinca i zajednice. U Rimskom Carstvu pojedini oblici javnih nadmetanja postali su masovni spektakli, dok su u srednjovjekovnoj Europi viteški turniri bili povezani s vojničkom obukom, društvenim položajem i demonstracijom vještina. Moderni organizirani sport postupno se oblikovao tijekom 19. stoljeća, kada su se razvijala sportska društva, usklađivala pravila natjecanja i osnivala nacionalna i međunarodna sportska tijela.

Upravo takve promjene obuhvaća povijesna dimenzija Škarićeve knjige. Prema objavljenom sadržaju, autor razvoj sporta razmatra kroz razdoblja koja naziva primitivnim, herojskim, viteškim, profesionalnim i zaštitničkim sportom. Takva podjela predstavlja njegov interpretativni okvir za promatranje promjena u ljudskom odnosu prema tjelesnom nadmetanju, a ne općeprihvaćenu znanstvenu periodizaciju sportske povijesti. Knjiga ima 202 stranice, objavljena je 2026. godine u tvrdom uvezu, a njezin sadržaj obuhvaća i zasebna razmatranja igre, svijesti, suvremenog sporta i njegove budućnosti.

Povijesni razvoj sporta povezan je i s promjenama u društvenom položaju sportaša. U modernom profesionalnom sportu pojedinac može postati međunarodno prepoznatljiva javna osoba čija karijera uključuje ugovorne obveze, medijsku izloženost i komercijalne interese. Televizijski prijenosi, digitalne platforme i društvene mreže omogućili su publici da prati sportska natjecanja gotovo neovisno o zemljopisnoj udaljenosti. Istodobno su povećali vidljivost sportaša, uključujući njihove uspjehe, pogreške i privatni život. Javne reakcije na slabiju izvedbu danas se mogu širiti velikom brzinom, zbog čega se dio pritiska nastavlja i nakon završetka natjecanja.

Razvoj tehnologije otvorio je dodatna pitanja o tome koliko daleko sport treba ići u nastojanju da poboljša izvedbu. Sustavi za praćenje opterećenja, biomehaničke analize, videoanalitika i različiti digitalni alati pomažu stručnim stožerima u planiranju treninga i praćenju napretka. Međutim, prikupljeni podaci ne mogu sami objasniti sve okolnosti koje utječu na sportaša. Iza promjene u izvedbi mogu stajati umor, emocionalno opterećenje, obiteljske okolnosti ili nesigurnost koju mjerni uređaji ne mogu neposredno prepoznati. Škarić je zato tijekom predstavljanja upozorio na potrebu da čovjek ostane u središtu sportskog razvoja, umjesto da se odluke o njegovoj karijeri podređuju isključivo rezultatima i tehnološkim pokazateljima.

Pitanje odnosa sporta i čovjeka posebno se odnosi na djecu i mlade. U toj dobi sport može biti mjesto razvoja motoričkih sposobnosti, stjecanja prijateljstava i učenja odgovornosti prema drugim članovima skupine. Međutim, prerana specijalizacija, neprimjereno trenažno opterećenje i očekivanje stalnih pobjeda mogu promijeniti dječji odnos prema sportu. Roditelji i treneri pritom imaju različite odgovornosti. Trener organizira stručni rad i procjenjuje sportski razvoj, dok roditelj djetetu treba pružiti podršku koja ne ovisi o rezultatu utakmice ili natjecanja. Kada se te uloge pomiješaju, dijete može početi doživljavati sportski neuspjeh kao osobno razočaranje odraslih.

Slična pitanja pojavljuju se i na završetku profesionalne karijere. Sportaši koji su godinama svakodnevni život organizirali oko treninga i natjecanja nakon prestanka aktivnog bavljenja sportom moraju uspostaviti nove navike i profesionalne ciljeve. Nekima taj prijelaz omogućuje nastavak rada u trenerskom ili drugom sportskom zanimanju, dok se drugi okreću poslovima koji nisu povezani s dotadašnjom karijerom. Priprema za život nakon natjecateljskog sporta zato se može promatrati kao dio odgovornosti klubova, saveza i drugih organizacija prema ljudima koji su godinama sudjelovali u njihovu radu.

Škarićevo zanimanje za takva pitanja proizlazi iz njegova rada u nogometu i kineziologiji. U javno dostupnom predstavljanju autora navodi se njegovo iskustvo rada sa sportašima te zanimanje za sportsku metodologiju, psihologiju i mentalne procese povezane sa sportskim postignućima. U knjizi ta područja povezuje s povijesnim i društvenim promjenama, nastojeći objasniti zbog čega ljudi sport doživljavaju na različite načine i kako prepoznati okolnosti u kojima bavljenje sportom može biti korisno ili štetno za pojedinca.

Knjiga „Evolucija sporta – kako se svijest igra?” već je bila predstavljena i u sklopu Sport Festa u Poreču, održanog u listopadu 2026. godine, gdje su se okupili hrvatski sportaši i stručnjaci iz različitih disciplina. Ondje je Škarić govorio o odnosu svijesti, mentalnih procesa i sportskog razvoja. Zagrebačko predstavljanje 4. studenoga nastavilo je razgovor o tim temama, uz sudjelovanje Kostelića i Lalića te prisutnost brojnih predstavnika sportske zajednice.

Iako su sudionici zagrebačkog predstavljanja govorili iz različitih profesionalnih iskustava, njihova su se razmišljanja susrela u pitanju kakav odnos prema sportu želimo razvijati. Kostelićeva karijera svjedoči o zahtjevima vrhunskog natjecanja i osobnoj odgovornosti sportaša za vlastiti napredak. Lalićevo sociološko promišljanje vraća pozornost na igru kao ljudsku aktivnost koja prethodi organiziranom sportskom sustavu. Škarić pritom postavlja pitanje kako očuvati dostojanstvo, zdravlje i osobnost sportaša u okolnostima u kojima su natjecateljski zahtjevi sve veći.

Predstavljanje knjige na Kineziološkom fakultetu tako je otvorilo razgovor o temama koje se tiču profesionalnih sportaša, trenera, roditelja i svih koji sudjeluju u organiziranju sportskih aktivnosti. Autor u završnom dijelu knjige razmatra budućnost sporta i mogućnost drukčijeg odnosa prema sportašima, polazeći od stajališta da uspješnost sportskog sustava ne bi trebalo procjenjivati isključivo prema broju osvojenih odličja. Iza svakog rezultata nalazi se osobna priča, a odluke koje se donose tijekom sportske karijere mogu imati posljedice koje traju mnogo dulje od samog natjecanja. Upravo se tim odnosom između sportske ambicije i ljudskih potreba bavi Škarićeva knjiga, pozivajući čitatelja da razmisli o tome što sport danas predstavlja i kakvo mjesto igra još uvijek zauzima u njemu.