Daria Lorenci Flatz svoju najosobniju priču pretvorila u knjigu: „Ja, glumica“ donosi ono što nije moglo stati na kazališnu pozornicu
Daria Lorenci Flatz iza sebe ima četvrt stoljeća profesionalnog rada u kazalištu, na filmu i televiziji,. Projekt „Ja, glumica!“ nastao je u trenutku kada se njezina dosadašnja karijera mogla promatrati kao zaokružena cjelina, ali i kao polazište za novi autorski period. Predstava je premijerno izvedena 2026. godine, kada je glumica navršila pedeset godina i obilježila 25 godina umjetničkog rada. Upravo je spoj osobne obljetnice i profesionalnog iskustva postao temelj projekta u kojem se izvođačica prvi put tako izravno bavi vlastitim identitetom, profesijom i životnim ulogama. „Ja, glumica!“ zato nije klasična retrospektiva karijere niti niz anegdota iz glumačkog života, nego autorski projekt u kojem Daria Lorenci Flatz vlastitu biografiju koristi kao materijal za predstavu o radu, ambiciji, tijelu, starenju, majčinstvu, obitelji, pripadanju, popularnosti i potrebi čovjeka da pred drugima stalno iznova oblikuje neku verziju sebe.
Daria Lorenci Flatz rođena je 13. travnja 1976. godine u Sarajevu, a Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu upisala je 1995. godine u klasi profesorice Neve Rošić te je diplomirala 1999. godine. Nakon studija postala je stalna članica ansambla Teatra Exit, 2004. godine prešla je u Teatar &TD, od 2008. do 2011. bila je angažirana u Gradskom kazalištu Trešnja, a 2011. postala je članica Drame Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, u kojem danas ima status dramske prvakinje. Njezin profesionalni razvoj tako obuhvaća iskustvo na nezavisnoj kazališnoj sceni, u institucionalnom kazalištu, na filmu i televiziji, a taj raspon medija je postao važan materijal za predstavu „Ja, glumica!“ u kojoj se izravno pita što uopće znači biti glumica nakon desetljeća provedenih između različitih produkcijskih sustava, publika i očekivanja.
Početak njezine karijere povezan je s Teatrom Exit, gdje je dobila priliku razvijati fizički intenzivan i neposredan način glume. Sama je kasnije govorila da je upravo ondje, u malom ansamblu okupljenom oko Matka Raguža, tijekom nekoliko godina intenzivnog igranja stekla temelje zanata jer su glumci gotovo svake večeri bili na pozornici i mogli istraživati komediju, dramu i različite autorske forme. Takav početak pratile su i nagrade. Za ulogu Silvije u predstavi „Istok“ dobila je 2000. nagradu za najbolju mladu glumicu na Festivalu malih scena u Rijeci, za Evu Braun osvojila je Zlatnog lava i nagradu na Festivalu glumca, a za Mladu ženu u predstavi „Noževi u kokošima“ dobila je Nagradu hrvatskog glumišta, Zlatni smijeh i još jednu nagradu Festivala glumca. Uslijedile su uloge u predstavama „Božanska glad“, „To samo Bog zna“, „Zagorka“, „Nora/Kuća lutaka“, „Lulu“, „Tri sestre“, „Gdje se kupuju nježnosti“ i drugim projektima koji su njezin glumački rad premjestili iz prostora mlade nezavisne scene prema središtu hrvatskog institucionalnog kazališta.
Filmska karijera dodatno je proširila njezin profesionalni prostor. Filmski debi ostvarila je početkom dvijetisućitih, a šira publika snažno ju je povezala s filmom „Oprosti za kung fu“ Ognjena Sviličića, za koji je 2004. osvojila Zlatnu Arenu za glavnu žensku ulogu. Drugu Zlatnu Arenu za najbolju glavnu žensku ulogu dobila je 2020. za ulogu Jasne u filmu „Mater“ redatelja Jure Pavlovića. Televizija joj je donijela drukčiju vrstu vidljivosti, posebno kroz ulogu Jadranke Macan u seriji „Kumovi“, a sama Lorenci Flatz otvoreno je govorila o tome da je željela i popularnost koja nadilazi kazališnu i filmsku publiku. Upravo taj spoj umjetnice nacionalnog kazališta i televizijski prepoznatljivog lica ulazi i u materijal predstave „Ja, glumica!“, koja se bez zazora bavi odnosom ozbiljne umjetničke profesije, javne slike, popularnosti i tržišta.
Njezina biografija istodobno je obilježena iskustvom preseljenja iz Sarajeva u Zagreb početkom rata u Bosni i Hercegovini. U Zagreb je došla 1992. godine, a odnos prema Sarajevu ostao je jedan od elemenata njezina osobnog identiteta koji se pojavljuje i u predstavi „Ja, glumica!“. U razgovoru u povodu predstave objasnila je da je dio sarajevskog iskustva svjesno uključila u projekt, ali ga nije željela pretvoriti u njegovu jedinu temu jer je predstavu zamišljala kao ritmičnu i komunikativnu cjelinu. Ta biografska činjenica u njezinu slučaju ima i profesionalnu dimenziju jer je tijekom filmske i televizijske karijere često igrala žene povezane s odlaskom, povratkom, migracijom i regionalnim identitetom, dok joj vlastiti govor i iskustvo omogućuju da takve likove gradi iz neposrednog osobnog materijala.
„Ja, glumica!“ nastaje nakon svih tih iskustava i zato djeluje kao presjek različitih faza jedne karijere, ali bez forme klasične biografske kronologije. Tekst potpisuju Daria Lorenci Flatz i Ana Tonković, dok su koncept razvili Daria Lorenci Flatz, Ana Tonković, Larisa Lipovac Navojec i Emil Flatz. Larisa Lipovac Navojec potpisuje koreografiju, Lara Brkić suradnica je za ples na svili, glazbu je oblikovao Vedran Kasap, kostimografiju Emina Kušan, oblikovanje svjetla Saša Fistrić, a Emil Flatz videoprojekcije i oblikovanje prostora. Produkciju potpisuje 4Sobe, kreativni i edukacijski prostor koji su Daria Lorenci Flatz i Emil Flatz razvijali i izvan njezina matičnog kazališta.
Monodrama polazi od pitanja glumačke profesije, ali se vrlo brzo udaljava od uskog razgovora o kazalištu. Glumica pred publikom ispituje koliko uloga jedna osoba igra izvan pozornice i gdje prestaje profesionalna gluma, a počinje svakodnevno prilagođavanje obitelji, poslu, društvenim očekivanjima i vlastitim ambicijama. Predstava prolazi kroz dramu, burlesku, apsurd i komediju, a autobiografski materijal ne tretira kao dokument koji treba jednostavno prepričati. Osobna iskustva postaju izvedbeni materijal koji se mijenja kroz govor, pokret, ritam, kostim, fizički napor i izravnu komunikaciju s gledateljima.
Kazališna kritika predstavu opisuje kao spoj autofikcije, stand-up neposrednosti, fizičkog teatra i pop-kabarea, pri čemu se na pozornici izmjenjuju različite verzije Darije Lorenci Flatz. Pojavljuju se umjetnica, majka, javno eksponirana diva, poduzetnica i Bosanka, ali nijedan od tih identiteta nije ponuđen kao konačan odgovor na pitanje tko je stvarna osoba iza njih. Svaki je namjerno povećan do karikature i svaki dobiva drukčiji vokalni, gestualni i izvedbeni oblik. Predstava tako vlastitu autoricu istodobno izlaže i skriva jer privatni materijal pretvara u kazališnu konstrukciju.
U toj konstrukciji posebno mjesto ima tijelo. Lorenci Flatz ne ostaje uz govorni monolog nego se presvlači, kreće, fizički napreže i koristi ples na svili, dok se teme menopauze, starenja, kondicije i promjena tijela pojavljuju bez uljepšavanja. Kritičari su upravo taj odnos fizičke kontrole i prividnog gubitka kontrole prepoznali kao jedno od obilježja izvedbe. Na sceni se stvara dojam kaosa, ubrzanja i preopterećenosti, ali je izvedba precizno organizirana. Takav postupak odgovara sadržaju predstave jer govori o osobi koja pokušava istodobno kontrolirati posao, majčinstvo, tijelo, javnu sliku, produkciju i svakodnevnu logistiku.
Majčinstvo pritom nije sporedna biografska informacija. Lorenci Flatz majka je trojice sinova i u javnim razgovorima otvoreno govori o razdobljima u kojima se profesionalni raspored morao usklađivati s vrlo konkretnim obiteljskim obvezama. U predstavi se upravo iz takve svakodnevice razvija komika preopterećenosti. Briga o djeci, kućanski poslovi, liječnički pregledi, posao, vježbanje i poslovne obveze gomilaju se u ritmu koji publici najprije djeluje kao pretjerivanje, a zatim kao prepoznatljiva slika života osobe koja pokušava ispuniti više međusobno konkurentnih zahtjeva.
Pedeseti rođendan nije slučajno odabran kao trenutak nastanka projekta. Lorenci Flatz govorila je da je predstavu namjerno postavila upravo uz tu obljetnicu i zamislila je kao projekt u kojem želi ostvariti vlastite umjetničke želje i zaključiti jednu dosadašnju verziju sebe. U intervjuima iz istog razdoblja pedesete opisuje kao vrijeme u kojem je pritisak manji, vlastite mogućnosti jasnije, a potreba za dokazivanjem nešto slabija nego ranije. Govori i o promijenjenom odnosu prema ambiciji, starenju i roditeljstvu te o osjećaju da se s odrastanjem djece ponovno otvara prostor za vlastite projekte. „Ja, glumica!“ zato nastaje između inventure i nastavka rada. Ona ne zatvara karijeru, nego zatvara potrebu da se njezine prethodne faze tretiraju odvojeno.
Predstava istodobno govori o cijeni profesionalne ambicije. Uoči premijere Lorenci Flatz opisivala je višemjesečni rad na monodrami uz snimanje i druge obveze, s danima u kojima je radila i do šesnaest sati. U drugom razgovoru govorila je o nekadašnjoj vlastitoj predodžbi da umjetnički rad mora biti povezan s boli, naporom i stalnim dokazivanjem te je iz današnje perspektive takvu ideju dovela u pitanje. Predstava upravo iz tog proturječja dobiva dio svoje energije jer njezina autorica istodobno ismijava perfekcionizam i demonstrira disciplinu potrebnu da bi se tako fizički i dramaturški zahtjevna monodrama uopće mogla izvesti.
„Ja, glumica!“ stoga govori o glumi u najmanje dva smisla. Prvi pripada profesiji i zanatu koji je Lorenci Flatz razvijala od Teatra Exit do statusa prvakinje Drame HNK-a. Drugi pripada svakodnevnom ponašanju u kojem čovjek mijenja način govora, držanje, prioritete i sliku o sebi ovisno o tome nastupa li kao roditelj, partner, zaposlenik, umjetnik, javna osoba ili poduzetnik. Predstava ne tvrdi da su te uloge nužno lažne. Ona ispituje koliko se identitet sastoji upravo od njih i postoji li iza svih društvenih i privatnih izvedbi jedna nepromjenjiva verzija osobe koju možemo nazvati stvarnom.
Takav pristup povezan je i s načinom na koji Lorenci Flatz govori o samom glumačkom poslu. Kazalište opisuje kao temelj svojega profesionalnog razvoja i prostor u kojem je stekla sposobnost rada s tekstom, prisutnosti u trenutku, brzine reakcije i imaginacije koje zatim koristi na filmu i televiziji. U predstavi „Ja, glumica!“ te se vještine okupljaju u jednoj izvođačici koja nema partnera na sceni iza kojega se može povući niti fiktivni lik koji bi je potpuno odvojio od vlastite biografije. Autorska monodrama zato od nje traži drukčiju vrstu odgovornosti jer je istodobno izvor materijala, koautorica teksta, središte koncepta i jedina izvođačica.
Nakon zagrebačkih izvedbi projekt je nastavio živjeti izvan početnog prostora HNK2 kroz gostovanja i turneju, a izvedbe su tijekom 2026. organizirane u više hrvatskih gradova. Produkcija 4Sobe predstavu nastavlja izvoditi kao samostalan projekt, čime ona izlazi iz okvira jednokratnog obljetničkog događaja. Programi organizatora navode da predstava traje oko 75 minuta, što dodatno govori o koncentriranoj izvedbenoj formi u kojoj velik broj tema prolazi kroz izrazito brz ritam.
Iz kazališnog projekta sada nastaje i knjiga „Ja, glumica“. Prema trenutačno objavljenim izdavačkim podacima, autorica knjige je Daria Lorenci Flatz, a izdavači su Rafinerija ideja i 4Sobe. Knjiga je objavljena u formatu 128 x 203 milimetra i na hrvatskom jeziku, a početkom listopada 2026. nalazi se u pretprodaji s najavljenom isporukom krajem listopada. Izdavački opis izričito je odvaja od jednostavne ukoričene verzije predstave i najavljuje je kao širi autorski iskaz, ali budući da cjelovit sadržaj knjige prije isporuke još nije javno dostupan, preciznije tvrdnje o njezinoj strukturi, poglavljima i eventualnim dodatnim autobiografskim zapisima zasad nisu provjerljive. Ono što se može pouzdano zaključiti jest da knjiga nastavlja autorski proces započet predstavom i isti materijal premješta iz izvedbenog u književni medij.
Taj prijelaz iz predstave u knjigu posebno odgovara prirodi projekta. Kazališna izvedba ovisi o tijelu, glasu, tempu, reakciji publike i fizičkoj prisutnosti glumice, dok knjiga omogućuje zadržavanje na iskustvu koje na pozornici prolazi velikom brzinom. Predstava može neposredno demonstrirati ono o čemu govori jer gledatelj pred sobom vidi glumicu koja mijenja uloge, način govora, kostim i tjelesni izraz. Knjiga isti autorski prostor može otvoriti bez obveze da svaka misao odmah postane scenska radnja. Zbog toga izdanje „Ja, glumica“ ima smisla promatrati kao drugi oblik istog autorskog projekta, a ne kao njegovu dokumentaciju.
U središtu cijelog projekta ostaje Daria Lorenci Flatz kao umjetnica koja nakon 25 godina rada više nema potrebu govoriti isključivo kroz tuđe likove. Njezina dosadašnja karijera prošla je put od nezavisnog kazališta i fizički zahtjevnih ranih uloga, preko velikih dramskih likova u nacionalnom teatru i nagrađivanih filmskih uloga, do televizijske popularnosti i vlastite produkcije. „Ja, glumica!“ prvi put sve te profesionalne identitete stavlja u isti prostor zajedno s privatnim iskustvom žene koja je prošla ratno preseljenje, izgradnju karijere u novom gradu, brak, majčinstvo, institucionalni teatar, film, televiziju i poduzetništvo. Upravo zato naslov „Ja, glumica“ nije tek oznaka zanimanja. To je polazište iz kojeg autorica provjerava što je od svih uloga koje je odigrala ostalo profesionalna tehnika, što je postalo dio njezine osobnosti i koliko se ta dva prostora nakon četvrt stoljeća rada uopće mogu razdvojiti.
Ovogodišnji Interliber ponovno će okupiti ljubitelje knjiga na Zagrebačkom velesajmu, gdje će Mozaik knjiga predstaviti nove naslove domaćih i stranih autora, popularne književne serijale i posebna izdanja poznatih romana. Posjetitelji će u paviljonima 5, 6 i 7 moći razgledati književne novitete, iskoristiti sajamske popuste i sudjelovati u susretima s piscima čije knjige već godinama privlače čitatelje različitih generacija. Program za 2026. godinu obuhvaća kriminalističke romane, psihološke trilere, ljubavne priče, publicistiku, kuharice i dječju književnost, a dio događanja posvećen je razvijanju čitateljskih navika među najmlađima.
Sport je kroz povijest prošao dug put od jednostavnih oblika igre i tjelesnog nadmetanja do profesionalnog sustava u kojem se uspjeh mjeri rezultatima, rekordima, medaljama i financijskim ulaganjima. Iza svakog sportskog postignuća ipak stoji čovjek sa svojim sposobnostima, emocijama, strahovima, očekivanjima i osobnim razlozima zbog kojih se počeo baviti sportom. Upravo odnos između čovjeka i sporta, promjene koje su oblikovale sportsko natjecanje te pitanje koliko je u današnjem sportu ostalo prostora za slobodu i zadovoljstvo igrom nalaze se u središtu knjige „Evolucija sporta – kako se svijest igra?” hrvatskog nogometnog trenera i autora Damira Škarića.
Poznati zagrebački umjetnik i florist ovih dana uživa u posljednjim raskošnim cvjetovima svojeg istarskog vrta, a istodobno predstavlja i novu, vrlo osobnu knjigu posvećenu Božiću. Na 300 stranica ispričao je priče o djetinjstvu, obitelji, prijateljima, kućnim ljubimcima i malim ritualima koji su obilježili njegove blagdane.
Nova knjiga izdavačke kuće Flammarion donosi osobno svjedočanstvo Yorna Michaelsena o radu u modnoj kući Dior 1956. i 1957. godine. Kroz njegova sjećanja i arhivske fotografije otvara se pogled na parišku visoku modu u posljednjoj godini života Christiana Diora.
Prije nego što je postao jedan od najčitanijih suvremenih autora kriminalističkih trilera, Chris Carter bavio se poslom koji većina pisaca tog žanra poznaje samo iz istraživanja i dokumentarnih filmova. Radio je u području kriminalističke psihologije, proučavao ponašanje počinitelja teških kaznenih djela i susretao se s ljudima čiji će postupci godinama poslije poslužiti kao nadahnuće za njegove književne priče. Nakon toga gotovo je desetljeće proveo u glazbenoj industriji, nastupajući kao profesionalni gitarist, a tek se potom okrenuo pisanju. Danas iza sebe ima međunarodno uspješan serijal o detektivu Robertu Hunteru, milijune prodanih knjiga i čitatelje diljem svijeta. Od 10. do 12. studenoga 2026. godine gostovat će u Zagrebu, gdje će u organizaciji hrvatskog nakladnika Sonatine sudjelovati na Interliberu i predstaviti svoj novi roman „Igra mačke i miša”.
„Cvijet emocija“ mlade autorice Antonije Vuletić slikovnica je koja govori o osjećajima iz perspektive osobe koja ih nije upoznavala samo kroz odrastanje, nego i kroz dugogodišnje iskustvo teške bolesti i liječenja. Antonija je iza sebe imala dugotrajnu borbu s malignom bolešću, a dio onoga što je tijekom tog razdoblja proživljavala pretočila je u priču o emocijama, ljubavi, strahu, snazi, podršci i nadi.
Školska knjiga objavila je znanstvenu monografiju Povijest Sjedinjenih Američkih Država – od europskih kolonija do svjetske velesile dr. sc. Mladena Tomorada, redovitog profesora i pročelnika Odjela za povijest na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Riječ je o prvoj cjelovitoj sintezi američke povijesti napisanoj na hrvatskom jeziku koja razvoj prostora današnjih Sjedinjenih Američkih Država prati od nastanka europskih kolonija do početka 20. stoljeća, odnosno razdoblja u kojem SAD prerasta u svjetsku silu. Monografija obuhvaća 632 stranice i više od tisuću fotografija, povijesnih karata, crteža, skica, karikatura, arhivskih dokumenata i drugih ilustrativnih priloga te povezuje političku, društvenu, gospodarsku i kulturnu povijest s izvornom povijesnom građom.
Zasad nije poznato tko će glumiti protivnika novog agenta 007. Uz Pitta i Pugh, interes za ulogu Bondova negativca ranije su pokazali Bill Skarsgård, Saoirse Ronan i Barry Keoghan, no nijedno ime još nije službeno potvrđeno.