HELLO
HELLO! #HelloItsMe

Polazište slikovnice vrlo je osobno. Teška bolest u dječjoj i mladenačkoj dobi mijenja svakodnevicu i donosi iskustva s kojima se većina vršnjaka ne susreće. Bolničko okruženje, liječenje, neizvjesnost, odvojenost od uobičajenog života i stalna prisutnost odraslih koji odlučuju o pregledima i terapijama stvaraju čitav niz osjećaja koje dijete ponekad teško može imenovati ili objasniti. Upravo se tom unutarnjem svijetu okreće „Cvijet emocija“.

Slikovnica ne pokušava govoriti o bolesti medicinskim jezikom. Njezino područje su osjećaji koji prate čovjeka kada se nađe u okolnostima koje ne može jednostavno promijeniti. Strah se pritom pojavljuje uz ljubav, nesigurnost uz podršku, a teški trenuci uz nadu. Takav pristup omogućuje da se o ozbiljnoj temi govori jezikom koji je djetetu razumljiv i blizak.

Naslov „Cvijet emocija“ već upućuje na osnovnu ideju knjige. Emocije nisu predstavljene kao nešto što treba skrivati ili dijeliti na dopuštene i nedopuštene osjećaje. One postoje istodobno, mijenjaju se i prate različite životne situacije. Dijete može osjećati strah i istodobno biti hrabro. Može biti tužno i osjećati ljubav. Može biti umorno od svega što prolazi, a ipak zadržati nadu. Takav pogled na osjećaje posebno je razumljiv kada dolazi od autorice koja je i sama prošla dugotrajan proces liječenja.

Antonijino osobno iskustvo daje slikovnici drukčiju polazišnu točku od knjige u kojoj odrasla osoba pokušava zamisliti kako se osjeća bolesno dijete. Autorica piše iz iskustva osobe koja poznaje bolest, bolnicu, liječenje i emocionalne promjene koje takve okolnosti donose. Zbog toga „Cvijet emocija“ nije zamišljen kao priručnik o bolesti, nego kao priča koja otvara prostor za razgovor o onome što dijete osjeća.

Takav razgovor može biti posebno težak upravo kod djece. Odrasli raspolažu riječima kojima mogu opisati zabrinutost, neizvjesnost, frustraciju ili strah, dok dijete često zna samo da se osjeća loše, ljutito, tužno ili prestrašeno. Književna priča i ilustracija mogu mu ponuditi jednostavniji način prepoznavanja vlastitih osjećaja. Dijete se može prepoznati u situaciji, liku, rečenici ili slici i preko nje započeti razgovor koji bi mu inače bio težak.

PROČITAJTE: Emotivna priča iz Novinarskog doma – „Cvijet emocija“ govori o onome što oboljeloj djeci treba i nakon liječenja

„Cvijet emocija“ zato se može čitati i izvan iskustva maligne bolesti. Strah, tuga, potreba za podrškom, ljubav i nada nisu vezani samo uz bolničko liječenje. Djeca ih susreću u obitelji, školi, prijateljstvima, tijekom odrastanja, nakon gubitaka i u drugim promjenama koje ne razumiju uvijek u potpunosti. Antonijino iskustvo bolesti predstavlja pozadinu iz koje je knjiga nastala, ali emocije o kojima govori pripadaju svakom djetetu.

Posebno mjesto u toj priči ima podrška drugih ljudi. Tijekom dugotrajnog liječenja dijete ne prolazi samo kroz fizički zahtjevan proces. Mijenjaju se njegova svakodnevica, odnosi s vršnjacima i osjećaj sigurnosti. Roditelji, članovi obitelji, liječnici, medicinske sestre, prijatelji i druge osobe iz djetetova okruženja tada postaju dio njegova emocionalnog iskustva. Podrška u takvim okolnostima može biti razgovor, prisutnost, razumijevanje ili jednostavno mogućnost da dijete bez objašnjavanja kaže da se boji, da je ljuto ili da mu je teško.

Upravo zato ljubav i podrška u „Cvijetu emocija“ nisu predstavljene kao apstraktni pojmovi. One pripadaju konkretnom iskustvu autorice koja je tijekom bolesti ovisila o ljudima oko sebe i koja danas vlastita iskustva prenosi drugoj djeci. U tom odnosu između osobnog iskustva i književne priče nalazi se posebnost ove slikovnice.

Nada također zauzima svoje mjesto, ali ne kao poricanje straha ili težine bolesti. U priči koja proizlazi iz iskustva liječenja nada postoji zajedno s drugim osjećajima. Ona ne znači da dijete mora uvijek biti pozitivno, raspoloženo ili hrabro. Dijete može imati loš dan, može se bojati i može biti tužno. „Cvijet emocija“ ostavlja prostor upravo takvim osjećajima, bez potrebe da ih se prikrije optimističnim porukama.

To je posebno osjetljivo kada se govori o djeci koja prolaze teško liječenje. Od njih se često očekuje hrabrost, iako su istodobno suočena sa situacijama koje bi bile teške i odrasloj osobi. Antonijina priča omogućuje drukčiji pristup. Hrabrost ne mora značiti odsutnost straha. Snaga ne mora značiti da osoba nikada ne pokazuje slabost. Mogućnost da se osjećaj prepozna i izgovori može biti jednako vrijedna kao i pokušaj da ga se prevlada.

Autorica time vlastitu životnu priču ne pretvara u priču o bolesti kao jedinoj odrednici osobe. U središtu ostaje čovjek i njegov unutarnji svijet. Bolest je okolnost iz koje je dio tih iskustava proizašao, ali slikovnica govori o osjećajima koji se nastavljaju mijenjati i nakon završetka pojedinih faza liječenja.

„Cvijet emocija“ može poslužiti i odraslima kao početak razgovora s djetetom. Umjesto izravnog pitanja o tome čega se boji ili zašto je tužno, odrasla osoba može s djetetom razgovarati o priči, likovima i njihovim osjećajima. Dijete tada samo odlučuje koliko će vlastitog iskustva povezati s pročitanim. Slikovnica na taj način može postati posrednik između osjećaja koji postoji i riječi koju je teško pronaći.

Antonija Vuletić svojim pisanjem polazi od nečega što dobro poznaje. Iza „Cvijeta emocija“ stoji iskustvo djevojke koja je prošla dugogodišnju borbu s malignom bolešću i koja je vlastite osjećaje odlučila pretočiti u književni oblik namijenjen drugima. Upravo zbog toga knjigu treba čitati prije svega kao osobnu priču o emocionalnom iskustvu, a tek potom kao priču povezanu s bolešću.

U njezinu središtu nisu dijagnoza, terapija ni medicinski postupci. U središtu je pitanje kako se dijete osjeća dok prolazi kroz ono što mu se događa i ima li uz sebe nekoga s kim o tome može razgovarati. „Cvijet emocija“ Antonijin je odgovor na to pitanje, oblikovan kroz iskustvo, priču i osjećaje koje djeca mogu prepoznati i onda kada njihove životne okolnosti nisu iste kao njezine.

slikovnica

druge vijesti