Karlo Štefanek razotkriva iluziju povezanosti: Izložba koja će vas natjerati da preispitate vlastiti digitalni život

Izložba Cheers! So she goes, koja se otvara 31. ožujka 2026. u Galeriji Miroslav Kraljević, donosi zaokruženi presjek Štefanekove recentne produkcije, ali i ambiciozno postavljen konceptualni okvir unutar kojeg se propituje sama narav komunikacije u digitalnom dobu. Već na razini postava jasno je da galerijski prostor više ne funkcionira kao neutralna bijela kocka, već kao aktivni sudionik narativa – transformiran u hibridni ambijent koji istodobno priziva fizičku bliskost i njezinu nemogućnost.

Polazeći od svakodnevnih iskustava komunikacije na društvenim mrežama, Štefanek otvara pitanje paradoksa suvremenog povezivanja: dok su digitalne platforme dizajnirane kao infrastrukture umrežavanja, one istovremeno proizvode sve izraženiji osjećaj izoliranosti. U tom se raskoraku, kako ga interpretira kustos Leopold Rupnik, razotkriva temeljna napetost između stalne dostupnosti i stvarne odsutnosti.

Kafić kao ne-mjesto i digitalno sučelje

Središnji rad izložbe, instalacija Café Nonplace (2026.), konceptualno se naslanja na teoriju Marc Augé i njegov pojam ne-mjesta – prostora tranzita lišenih identiteta, povijesti i odnosa. Međutim, Štefanek taj pojam prevodi u lokalni, balkanski kontekst kafića, mjesta koje je tradicionalno sinonim za sporost, razgovor i društvenu bliskost.

U njegovoj interpretaciji, taj isti kafić postaje simulacija digitalnog prostora: stolovi i stolice raspoređeni su kao u svakodnevnom ambijentu, no komunikacija se odvija posredovano, putem ekrana koji prikazuju umjetnika u različitim okruženjima – od prirodnih krajolika do urbanih scena i studijskih simulacija. Unatoč stalnoj promjeni pozadine, stav ostaje isti: sjedenje za stolom, kao univerzalni znak potencijalnog susreta koji se, međutim, nikada ne realizira.

Time prostor prestaje biti mjesto susreta i postaje sučelje – fragmentirano, odgođeno i uvijek nedovršeno, poput beskonačnog scrollanja koje definira digitalno iskustvo.

Performans kao posredovana prisutnost

U performansu Just Ask (Prijatna kafica) (2026.) Štefanek dodatno radikalizira ideju odsutne prisutnosti. Umjesto fizičkog dolaska na otvorenje, umjetnik se publici obraća putem TikTok prijenosa iz svog studija u Amsterdamu, preuzimajući anonimni identitet i pozivajući publiku na interakciju kroz chat.

Ovdje komunikacija gubi neposrednost i pretvara se u niz znakova – komentara, emoji reakcija i kratkih tekstualnih intervencija – koje, iako sugeriraju dijalog, zadržavaju distanciju karakterističnu za mrežne prostore. Prisustvo umjetnika tako postaje performativni konstrukt, a publika sudionik komunikacijskog sustava koji istovremeno uključuje i udaljava.

Video-instalacija Cheers! So she goes (2026.) polazi od naizgled banalne geste mirror selfieja, no razvija je u kompleksnu vizualnu meditaciju o identitetu u digitalnom okruženju. Korištenjem umjetne inteligencije, Štefanek generira niz varijacija iste slike koje se neprestano vraćaju u početnu točku, stvarajući zatvorenu petlju samoreferencijalnosti.

U tom beskonačnom kruženju, identitet prestaje biti stabilna kategorija i pretvara se u niz iteracija – uvijek sličnih, ali nikada identičnih. Tekstualni sloj rada, sastavljen od fragmenata internetskog slenga i svakodnevnih razgovora, dodatno naglašava ritam digitalnog govora koji se odvija između spontanosti i automatizma.

Zvučni rad Archie, don’t cry (2026.) uvodi još jednu dimenziju Štefanekova istraživanja: odnos između intime i anonimnosti. Sastavljen od fragmenata TikTok videa prikupljenih tijekom beskonačnog scrollanja, rad postupno formira narativ koji se otkriva kao pismo prekida upućeno entitetu umjetne inteligencije.

Ono što je u tom procesu osobito intrigantno jest činjenica da emocionalni sadržaj proizlazi iz glasova potpunih stranaca, čiji su izvorni konteksti uklonjeni. Intimnost se, paradoksalno, gradi iz anonimnosti, dok se autentičnost fragmentira i redistribuira kroz algoritamske obrasce.

Umjetnička praksa između gradova i identiteta

Biografski put Karla Štefaneka dodatno osvjetljava tematske preokupacije njegova rada. Preseljenje u Amsterdam u ranoj dobi označilo je početak formiranja njegove umjetničke metodologije, koja se kontinuirano razvija kroz seriju Self-titled (2022. –) – projekt koji objedinjuje vizualne i performativne elemente u istraživanju promjenjivih predodžbi o sebstvu.

Njegova prisutnost na međunarodnoj sceni – Stedelijk Museum, La Biennale di Venezia, Museum of Contemporary Art Zagreb, brojni festivali i galerije diljem Europe i svijeta – svjedoči o umjetniku koji svoju praksu ne promatra lokalno, već kao dio šire, globalne mreže umjetničkih i društvenih odnosa.

Živeći i radeći između Zagreba, Amsterdama i New Yorka, Štefanek vlastiti život pretvara u produžetak svojih umjetničkih interesa: prostor stalnog kretanja, pregovaranja identiteta i redefiniranja prisutnosti.

Mapa suvremene usamljenosti

Izložba Cheers! So she goes ne nudi jednostavne odgovore niti nostalgične povratke “stvarnoj” komunikaciji. Umjesto toga, ona precizno mapira stanje u kojem se nalazimo – stanje u kojem su granice između privatnog i javnog, stvarnog i virtualnog, ljudskog i algoritamskog sve porozniji.

U tom procesu digitalni prostori, nekoć zamišljeni kao mjesta oslobođenja i eksperimenta, sve se češće razotkrivaju kao sustavi koji oblikuju, usmjeravaju i nadziru naše interakcije. Štefanekova umjetnost upravo u tom raskoraku pronalazi svoj najjači izraz: kao tiha, ali prodorna refleksija svijeta u kojem je komunikacija sveprisutna, a susret sve rjeđi.

U konačnici, njegov rad ne govori samo o tehnologiji, već o čovjeku – o potrebi za bliskošću koja se, unatoč svim dostupnim kanalima, i dalje pokazuje kao jedno od najteže ostvarivih iskustava suvremenosti.