Zagrebačka premijera SOLARIS DVA donosi hibridnu scensku viziju između prošlosti, projekcije i umjetne inteligencije
Nakon pulske premijere, autorski projekt SOLARIS DVA, nastao u koprodukciji Montažstroja i Istarsko narodno kazalište – Gradsko kazalište Pula, sinoć je doživio i svoju zagrebačku premijeru u Zagrebačko kazalište mladih, gdje će se ponovno izvesti i sutra, 25. veljače 2026. godine u 20 sati. Time se ovaj ambiciozni i višeslojni projekt upisuje u kazališni život metropole kao događaj koji istodobno propituje suvremenost i priziva snažnu kulturnu memoriju.
Predstava se nadovezuje na kultni roman Solaris poljskog pisca Stanisław Lem te na istoimeni film redatelja Andrej Tarkovski, ali pritom ne ostaje u okvirima adaptacije, nego otvara vlastiti interpretativni prostor u kojem se teme drugosti, identiteta i samospoznaje razrađuju kroz motiv “gostiju” – povrataka koji ne nude razrješenje, nego služe kao uznemirujuće i nemilosrdno ogledalo. U ovoj suvremenoj reinterpretaciji Solaris više nije udaljeni planet obavijen tajanstvenim oceanom, nego sveprisutna digitalna infrastruktura koja oblikuje našu svakodnevicu: algoritamski „ocean“ koji posreduje percepciju, filtrira iskustva i neprestano rekonstruira naše navike, želje i strahove. Ono što nam se iz tog sustava vraća sablasno je blisko i uvjerljivo, ali istodobno pomaknuto, iskrivljeno i često pogrešno, čime se briše granica između autentičnog i proizvedenog.
Šeparović u predstavu uvodi pojam „kazališnog šava“, naglašavajući razliku između digitalnog ekrana koji teži besprijekornoj glatkoći i kazališta koje ne može, niti želi, u potpunosti sakriti tragove vlastite konstrukcije. Kazalište ostaje prostor u kojem su spoj tijela, slike i tehnologije vidljivi, opipljivi i ranjivi, a upravo se u tom šavu, u trenutku kada kopija odaje pukotinu u vlastitoj iluziji savršenstva, otvaraju ključna pitanja našega vremena: tko ima pravo na original, što znači identitet u svijetu beskonačne reprodukcije i možemo li uopće zaboraviti u stvarnosti koja sve bilježi, arhivira i neumorno vraća?
Struktura predstave oblikovana je kao slojeviti susret arhivske razine, žive izvedbe i generativne razine, uključujući umjetnu inteligenciju i deepfake tehnologiju. Prepoznatljiva filmska slika prevodi se u scensku radnju, a potom se razlaže u digitalni oblak podataka, stvarajući dinamičan odnos između prošlosti i sadašnjosti, između zabilježenog i trenutačnog. Likovi pritom nisu samo nositelji fabule, nego kompleksni konstrukti koji egzistiraju na granici dokumenta i izvedbe.
Nastavite čitati nakon oglasa
U središtu toga sudara nalazi se Hari, koju tumači Rea Bušić, kao figura ljubavi, gubitka i nemogućnosti konačnog oproštaja. Njezina se scenska prisutnost oblikuje kao hibrid: lice koje gledamo na projekcijama nastaje pretapanjem lica izvođačice s licem glumice Natalija Bondarčuk iz Tarkovskijeva filma, čime se brišu granice između filmske memorije i kazališne sadašnjosti. Kris Kelvin, u interpretaciji Matije Čigira, ulazi u dijalog s vlastitom filmskom prošlošću, dok Nikola Nedić kao dr. Snaut i Sven Medvešek kao dr. Sartorius grade napetu intelektualnu i emotivnu dinamiku prostora. Frano Mašković kao dr. Gibarian i Vedran Živolić kao Henri Berton pojavljuju se kao video i AI prisutnosti, dodatno proširujući polje izvedbe izvan fizičke pozornice.
Nastavite čitati nakon oglasa
Posebnu dimenziju napetosti unosi robotski pas Unitree Go2 AIR, koji nije tek tehnološki dodatak, nego ravnopravni scenski akter. Njegova prisutnost postavlja pitanje granica empatije i otvara prostor za promišljanje o tome koliko brzo ljudski pogled počinje pripisivati emocije i namjere mehanizmu sastavljenom od metala, senzora i koda, te koliko je naša potreba za odnosom snažnija od svijesti o umjetnosti tog bića.
Zvukovni sloj predstave razvija se u dijalogu s glazbom iz Tarkovskijeva filma, koju potpisuju Eduard Artemjev i Johann Sebastian Bach, uz autorske intervencije Montažstroja i AI obradu. Time se stvara atmosfera koja istodobno priziva nostalgiju i proizvodi nelagodu, kao da i samo sjećanje zvuči poznato, ali više nikada nije potpuno isto.
Dramaturgiju potpisuje Filip Rutić, vizualni i tehnološki identitet oblikuje Konrad Mulvaj, scenografiju Filip Triplat, kostime Desanka Janković, oblikovanje svjetla Anton Modrušan, a scenski pokret Roberta Milevoj. Njihova suradnja rezultira estetski zaokruženim i konceptualno preciznim kazališnim iskustvom koje spaja analogno i digitalno, prisutno i arhivirano, intimno i tehnološki posredovano.
Nastavite čitati nakon oglasa
Gostovanje u ZKM-u nastavlja kontinuitet suradnje između zagrebačkog i pulskog kazališta, ali i potvrđuje trajnu prisutnost Montažstroja na toj sceni. Zagrebačka publika dobila je priliku uroniti u „digitalni ocean“ iz neposredne blizine, u prostoru gdje se istina i laž ne mjere rezolucijom slike, nego se uvijek iznova vraćaju tijelu izvođača, dahu publike i neponovljivom vremenu same izvedbe.
Nova sezona Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu potvrđuje jasno usmjerenje prema snažnijem međunarodnom povezivanju, umjetničkoj razmjeni i sustavnom pozicioniranju nacionalne kazališne kuće unutar suvremenoga europskog kulturnog prostora. Međunarodna suradnja pritom nije tek dodatak redovitom programu, nego jedan od važnih razvojnih pravaca kojim HNK u Zagrebu istodobno zagrebačkoj publici približava relevantna europska kazališna ostvarenja te vlastite umjetnike i produkcije predstavlja izvan hrvatskih granica.
Festival svjetskog kazališta ove godine u Zagrebačkom kazalištu mladih otvara se 12. rujna predstavom The Making of Berlin, autorskim projektom belgijskog kazališnog kolektiva Berlin i NTGent u režiji Yvesa Degrysea. Predstava donosi složenu priču o povijesti, sjećanju i mehanizmima kojima se stvarnost pretvara u priču, a kroz neobičan susret s čovjekom koji tvrdi da je svjedočio jednom od posljednjih poglavlja povijesti Berlina otvara pitanje koliko se istina može promijeniti kada je promatramo kroz vrijeme, osobno sjećanje i potrebu da događajima damo smisao.
Na današnji dan, prije trideset i jednu godinu, 7. kolovoza 1995., na Petrovačkoj cesti između Bosanskog Petrovca i Ključa dogodio se jedan od najtragičnijih događaja koji se vežu uz završnicu ratova na prostoru bivše Jugoslavije. Tijekom zračnog napada na izbjegličku kolonu koja se kretala prema Bosni i Hercegovini poginulo je deset civila, među kojima je bilo četvero djece, dok je više osoba ranjeno. Među najmlađim žrtvama bili su jedanaestogodišnja Nevenka Rajić i njezin devetogodišnji brat Žarko Rajić iz Donjeg Lapca, čije su smrti tijekom desetljeća postale simbol stradanja djece u ratnim okolnostima i podsjetnik na činjenicu da upravo oni koji u ratovima nemaju nikakvu odgovornost nerijetko plaćaju njihovu najveću cijenu.
Goran Bogdan tijekom posljednjih je godina izgradio status jednog od najuspješnijih i međunarodno najprepoznatljivijih hrvatskih glumaca, ostvarivši zapažene uloge u domaćim i inozemnim filmskim i televizijskim projektima koji su njegov talent predstavili publici daleko izvan granica Hrvatske, dok je svojim interpretacijama slojevitih i emocionalno zahtjevnih likova potvrdio glumačku širinu zbog koje ga redovito angažiraju ugledni redatelji europske kinematografije.
Dok publika na pozornici najčešće vidi tek završni rezultat umjetničkog rada, ono što se događa iza kulisa često ostaje skriveno. Upravo taj nevidljivi svijet – isprepleten prijateljstvima, sukobima, odlascima, ljubavima i zajedničkim uspomenama – u središtu je nove predstave „Kazalište“, autorskog projekta jednog od najcjenjenijih europskih dramatičara i redatelja Pascala Ramberta, koja će svoju premijeru doživjeti 21. srpnja u sklopu festivala Riječke ljetne noći.
Postoje predstave koje publiku zabavljaju, postoje one koje izazivaju divljenje zbog estetske ljepote, a postoje i one rijetke, istinski važne izvedbe koje nas ne puštaju da ostanemo isti. Upravo takvo kazališno iskustvo donosi predstava Kad ne čuješ tu rijeku, novi projekt Doma kulture Kristalna kocka vedrine i Gradskog kazališta Sisak, nastao u koprodukciji s umjetničkom organizacijom Arterarij, koja na obali Kupe ne donosi samo umjetničku izvedbu, nego i dirljiv podsjetnik da iza svake statistike, svake naslovnice i svake prirodne katastrofe postoje ljudi čije se priče nastavljaju mnogo dulje nego što traje medijska pozornost.
Više od dvadeset godina Festival svjetskog kazališta u Zagrebu prikazuje predstave koje artikuliraju stanje europske izvedbene misli i uspostavlja zajednički dijalog između domaće publike i suvremenog autorskog kazališta. Predstave s ovogodišnjeg izdanja Festivala dijele zajednički impuls istraživanja što znači biti tijelo u povijesti, u pamćenju, u rodu, između generacija.
U Velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog ponovno se otvara prostor u kojem se glazba ne doživljava samo kao izvedba, nego kao pažljivo oblikovan svijet u koji publika ulazi već pri samom ulasku u dvoranu. Nakon prošlogodišnjeg rasprodanog izdanja, “Disney koncert: tamo gdje snovi postaju stvarnost” vraća se 12. i 13. rujna u 19 sati, s ambicijom da iskustvo podigne na još višu razinu i da poznate melodije pretvori u zajedničko emocionalno putovanje kroz sjećanja, djetinjstvo i maštu.
Bivša plivačica i supruga influencera i poduzetnika Sandija Pege nedavno je postala majka drugog djeteta, a sada je pokazala kako izgleda njezin povratak treninzima i održavanju forme.
Manikura se danas često promatra kroz prizmu estetike, trendova i aktualnih boja, no pravi izbor noktiju zapravo počinje puno prije pitanja o tome je li određena nijansa trenutno popularna, jer savršena manikura nije nužno ona koja izgleda najbolje na fotografiji, nego ona koja se prirodno uklapa u način na koji živimo, radimo, putujemo, treniramo i svakodnevno koristimo ruke. Duljina, oblik, završni efekt, način izrade i zahtjevnost održavanja trebali bi biti prilagođeni osobi koja manikuru nosi, njezinim navikama, prirodnom noktu i željenom rezultatu.
Nova školska godina uvijek donosi osjećaj novog početka, bez obzira na to vraćamo li se u poznate školske klupe, krećemo u novu školsku godinu ili započinjemo studentsko poglavlje koje sa sobom donosi drukčiji ritam, nove obaveze i nove izazove. Upravo je zato povratak u školu mnogo više od samog povratka svakodnevnim obavezama, jer označava trenutak kada ponovno slažemo svoj ritam, susrećemo poznata lica, vraćamo se treninzima, dogovaramo druženja i polako prihvaćamo sve ono što donosi nova sezona.
Nova školska godina uvijek donosi osjećaj novog početka, bilo da se nakon ljetne pauze vraćamo u poznate školske klupe, krećemo na fakultet ili jednostavno ulazimo u novu sezonu s potrebom da osvježimo svakodnevni stil. Povratak u školu odavno više nije samo pitanje rasporeda, novih udžbenika i prvog dana nastave, nego i trenutak u kojem se ponovno slaže vlastita svakodnevica, upoznaju novi ljudi, stvaraju nove uspomene i traže načini da osobni stil dobije novo lice. Upravo zato Back to School sezona postaje prilika da se početak nove školske godine obilježi komadima koji nisu samo praktični, nego i dovoljno upečatljivi da postanu dio osobnog stila.
Postoje modne revije koje predstavljaju novu kolekciju i postoje one koje pokušavaju izgraditi cjelovit autorski svijet, a predstavljanje kolekcije SILENCE dizajnerice Amine Hasanbegović na Mamuli pripada upravo ovoj drugoj skupini jer je njezina vrijednost manje u klasičnom predstavljanju odjevnih komada, a više u načinu na koji su moda, arhitektura, priroda, tehnologija i povijest jednog prostora povezani u jedinstvenu kreativnu cjelinu. Revija održana 24. kolovoza 2026. na otoku Mamula u Crnoj Gori postavljena je u ambijent koji sam po sebi nosi snažan vizualni i povijesni identitet, zbog čega kolekcija nije djelovala kao sadržaj naknadno smješten u atraktivan prostor, nego kao projekt koji je iz konkretnog prostora izrastao i s njim uspostavio neposredan odnos.
