Zagrebačka premijera SOLARIS DVA donosi hibridnu scensku viziju između prošlosti, projekcije i umjetne inteligencije
Nakon pulske premijere, autorski projekt SOLARIS DVA, nastao u koprodukciji Montažstroja i Istarsko narodno kazalište – Gradsko kazalište Pula, sinoć je doživio i svoju zagrebačku premijeru u Zagrebačko kazalište mladih, gdje će se ponovno izvesti i sutra, 25. veljače 2026. godine u 20 sati. Time se ovaj ambiciozni i višeslojni projekt upisuje u kazališni život metropole kao događaj koji istodobno propituje suvremenost i priziva snažnu kulturnu memoriju.
Predstava se nadovezuje na kultni roman Solaris poljskog pisca Stanisław Lem te na istoimeni film redatelja Andrej Tarkovski, ali pritom ne ostaje u okvirima adaptacije, nego otvara vlastiti interpretativni prostor u kojem se teme drugosti, identiteta i samospoznaje razrađuju kroz motiv “gostiju” – povrataka koji ne nude razrješenje, nego služe kao uznemirujuće i nemilosrdno ogledalo. U ovoj suvremenoj reinterpretaciji Solaris više nije udaljeni planet obavijen tajanstvenim oceanom, nego sveprisutna digitalna infrastruktura koja oblikuje našu svakodnevicu: algoritamski „ocean“ koji posreduje percepciju, filtrira iskustva i neprestano rekonstruira naše navike, želje i strahove. Ono što nam se iz tog sustava vraća sablasno je blisko i uvjerljivo, ali istodobno pomaknuto, iskrivljeno i često pogrešno, čime se briše granica između autentičnog i proizvedenog.
Šeparović u predstavu uvodi pojam „kazališnog šava“, naglašavajući razliku između digitalnog ekrana koji teži besprijekornoj glatkoći i kazališta koje ne može, niti želi, u potpunosti sakriti tragove vlastite konstrukcije. Kazalište ostaje prostor u kojem su spoj tijela, slike i tehnologije vidljivi, opipljivi i ranjivi, a upravo se u tom šavu, u trenutku kada kopija odaje pukotinu u vlastitoj iluziji savršenstva, otvaraju ključna pitanja našega vremena: tko ima pravo na original, što znači identitet u svijetu beskonačne reprodukcije i možemo li uopće zaboraviti u stvarnosti koja sve bilježi, arhivira i neumorno vraća?
Struktura predstave oblikovana je kao slojeviti susret arhivske razine, žive izvedbe i generativne razine, uključujući umjetnu inteligenciju i deepfake tehnologiju. Prepoznatljiva filmska slika prevodi se u scensku radnju, a potom se razlaže u digitalni oblak podataka, stvarajući dinamičan odnos između prošlosti i sadašnjosti, između zabilježenog i trenutačnog. Likovi pritom nisu samo nositelji fabule, nego kompleksni konstrukti koji egzistiraju na granici dokumenta i izvedbe.
Nastavite čitati nakon oglasa
U središtu toga sudara nalazi se Hari, koju tumači Rea Bušić, kao figura ljubavi, gubitka i nemogućnosti konačnog oproštaja. Njezina se scenska prisutnost oblikuje kao hibrid: lice koje gledamo na projekcijama nastaje pretapanjem lica izvođačice s licem glumice Natalija Bondarčuk iz Tarkovskijeva filma, čime se brišu granice između filmske memorije i kazališne sadašnjosti. Kris Kelvin, u interpretaciji Matije Čigira, ulazi u dijalog s vlastitom filmskom prošlošću, dok Nikola Nedić kao dr. Snaut i Sven Medvešek kao dr. Sartorius grade napetu intelektualnu i emotivnu dinamiku prostora. Frano Mašković kao dr. Gibarian i Vedran Živolić kao Henri Berton pojavljuju se kao video i AI prisutnosti, dodatno proširujući polje izvedbe izvan fizičke pozornice.
Nastavite čitati nakon oglasa
Posebnu dimenziju napetosti unosi robotski pas Unitree Go2 AIR, koji nije tek tehnološki dodatak, nego ravnopravni scenski akter. Njegova prisutnost postavlja pitanje granica empatije i otvara prostor za promišljanje o tome koliko brzo ljudski pogled počinje pripisivati emocije i namjere mehanizmu sastavljenom od metala, senzora i koda, te koliko je naša potreba za odnosom snažnija od svijesti o umjetnosti tog bića.
Zvukovni sloj predstave razvija se u dijalogu s glazbom iz Tarkovskijeva filma, koju potpisuju Eduard Artemjev i Johann Sebastian Bach, uz autorske intervencije Montažstroja i AI obradu. Time se stvara atmosfera koja istodobno priziva nostalgiju i proizvodi nelagodu, kao da i samo sjećanje zvuči poznato, ali više nikada nije potpuno isto.
Dramaturgiju potpisuje Filip Rutić, vizualni i tehnološki identitet oblikuje Konrad Mulvaj, scenografiju Filip Triplat, kostime Desanka Janković, oblikovanje svjetla Anton Modrušan, a scenski pokret Roberta Milevoj. Njihova suradnja rezultira estetski zaokruženim i konceptualno preciznim kazališnim iskustvom koje spaja analogno i digitalno, prisutno i arhivirano, intimno i tehnološki posredovano.
Nastavite čitati nakon oglasa
Gostovanje u ZKM-u nastavlja kontinuitet suradnje između zagrebačkog i pulskog kazališta, ali i potvrđuje trajnu prisutnost Montažstroja na toj sceni. Zagrebačka publika dobila je priliku uroniti u „digitalni ocean“ iz neposredne blizine, u prostoru gdje se istina i laž ne mjere rezolucijom slike, nego se uvijek iznova vraćaju tijelu izvođača, dahu publike i neponovljivom vremenu same izvedbe.
Postoje kazališne predstave koje publika odgleda, otplješće i zaboravi čim izađe iz gledališta. A postoje i one druge – rijetke, neugodne, potresne i duboko uznemirujuće – koje vas prate danima nakon spuštanja zastora. Upravo takve su “Vještice iz Salema” Arthura Millera u režiji Olivera Frljića, premijerno izvedene u Zagrebačkom kazalištu mladih, predstava koja ne ostavlja prostor sigurnoj distanci između pozornice i stvarnosti.
U vremenu u kojem se autoriteti preispituju brže nego ikada prije, a komunikacija sve češće ustupa mjesto tišini, na kazališnu scenu dolazi predstava koja precizno dijagnosticira pukotine suvremenog društva. Kazališna Trupa OvoOno, u suradnji s Teatrom Exit i Goethe-Institutom, donosi premijeru monodrame Klammov rat autora Kaija Hensela, u režiji Dražena Krešića. Predstava će premijerno biti izvedena 9. svibnja u Teatru Exit, a već sada izaziva interes kao jedno od intrigantnijih kazališnih ostvarenja sezone.
Zagrebačko kazalište mladih još je jednom potvrdilo svoj međunarodni ugled i umjetničku relevantnost izvedbom predstave Acid / Kiselina, koja je proteklog vikenda premijerno predstavljena u Litvi, u prestižnom prostoru Litavskog nacionalnog dramskog kazališta u Vilniusu, gdje je ansambl gostovao dvije uzastopne večeri pred ispunjenim gledalištem i publikom koja je izvedbu nagradila dugotrajnim, iskrenim pljeskom.
Gostovanje Drame Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu u Teatru Manoel u Valetti predstavlja značajan iskorak u kontinuiranom jačanju međunarodne kulturne suradnje i potvrđuje sve snažniju prisutnost hrvatskog kazališta na europskoj sceni. Riječ je o izvedbi predstave Budi uvijek kao zmaj autora Espija Tomičića u režiji Olje Lozice, koja je 20. travnja 2026. godine izvedena pred publikom u jednom od najstarijih aktivnih kazališnih prostora u Europi, Teatru Manoel, smještenom u povijesnoj jezgri glavnog grada Malte, Valletti.
Ususret stotom rođendanu zagrebačkog radija, RadioTeatar na Voćarskoj 71 otvara vrata četvrte sezone posebnog ciklusa pod nazivom Radio Voćarska, u kojem se spajaju kazalište, zvuk, glazba i zajedničko druženje u jedinstvenom ambijentu proljetnog grada. Ovaj program, koji se proteže kroz predstave, zvučne šetnje, koncerte, radionice, dvorišni radio i susrete svih generacija, još jednom potvrđuje kako kultura i zajedništvo mogu živjeti u svakom kutku Šalate, dok povijest radija odzvanja u svakoj noti i svakom šuštaju papira.
U večeri koja obećava tišinu između tonova jednako snažnu kao i samu glazbu, pozornica Satiričkog kazališta Kerempuh ponovno će postati mjesto susreta poezije, emocije i glazbene suptilnosti, onakve kakvu je stvarao neponovljivi Leonard Cohen, čije riječi i danas odzvanjaju jednako snažno kao i u vremenu kada su prvi put izgovorene.
U vremenu u kojem se kazališne pozornice često okreću sigurnim, provjerenim naslovima, povratak jedne od najveličanstvenijih opera uopće djeluje gotovo poput tihog, ali snažnog kulturnog potresa – onog koji ne dolazi naglo, već se godinama iščekuje i naposljetku dogodi u svoj punini značenja. Upravo takav trenutak dočekat će Rijeka u prvoj polovici travnja, kada će se na pozornicu Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca, nakon duge trideset i dvije godine izbivanja, vratiti monumentalna Puccinijeva opera „Turandot“, djelo koje istodobno pripada povijesti, ali i neumorno govori suvremenosti.
Miran Kurspahić pripada krugu suvremenih kazališnih autora koji vlastiti umjetnički identitet oblikuju na sjecištu različitih izvedbenih i autorskih praksi, pri čemu se njegov rad ne iscrpljuje u samoj režiji, nego se širi prema pisanju, glumi i konceptualnom oblikovanju predstava koje nastaju kao rezultat promišljenog, ali otvorenog i procesualnog rada. Njegov kazališni rukopis odlikuje se dinamičnim spojem ironije, društvene osjetljivosti i sklonosti prema žanrovskom miješanju, pa se u njegovim predstavama često prepoznaje istodobna prisutnost humora i nelagode, lakoće i dubine, kao i stalna težnja da se publiku ne zadrži na površini zabave, nego je uvuče u prostor preispitivanja vlastitih stavova i navika.
Tijekom razgovora u emisiji voditeljica Amanda Holden spomenula je kako je princeza tijekom posjeta govorila talijanski s djecom koja su je došla pozdraviti. Williamova reakcija odmah je nasmijala publiku.
Australska pop ikona više je puta priznala da upravo njega smatra najvećom ljubavi svog života, a njihova veza i danas slovi za jednu od najikoničnijih celebrity romansi kasnih osamdesetih i početka devedesetih.
Priznala je da je preispitivanje vlastitog izgleda počelo nakon velikog gubitka kilograma, kada je izgubila čak 22 kilograma i počela drukčije gledati na svoje lice.
Na fotografiji za naslovnicu 44-godišnja Natalia pozira u kratkoj haljini koja ističe trudnički trbuh, a vijest je odmah izazvala veliko zanimanje modne i svjetske javnosti.
