Kad Darko Rundek susretne Johana Harstada: Predstava u ZKM-u koja pretvara potragu za domom u kazališni roman
U zagrebačkom ZKM-u sinoć je premijerno izvedena predstava „Max, Mischa i ofenziva Tet“, kazališna adaptacija kultnog romana norveškog autora Johana Harstada u režiji Ivice Buljana. Taj roman, koji je diljem Europe postao sinonim za introspektivni pogled na izbjeglištvo, umjetnost i nostalgiju, na pozornici je ZKM-a pretvoren u suptilnu, emocionalno gustu predstavu koja ne prenosi tekst, nego ga preobražava. U njoj kazalište nije tek pozornica, nego prostor prelaženja granica – onih geografskih, emotivnih i umjetničkih.
Ugo Korani kao Max i Hrvojka Begović kao Mischa nose ovu slojevitu priču o migracijama, prijateljstvu i gubitku doma. Njihova su sjećanja u stalnom dijalogu s glazbom Darka Rundeka, koja ne ilustrira prizore, nego diše zajedno s njima – kroz zvukove autoceste, dvorane i backstagea spajajući Ameriku i Europu, stvarnost i san. Sve to odvija se u ritmu koji dramaturg Vid Hribar gradi poput partiture – dugih linija života, presječenih kratkim dokumentarnim bljeskovima.
Kazalište koje čuva sjećanja
Predstava „Max, Mischa i ofenziva Tet“ u ZKM-u ne donosi samo adaptaciju Harstadova romana, nego i nastavak Buljanove opsesije kazalištem kao mjestom zajedničkog sjećanja. U njegovu čitanju teatar je arhiv osjećaja, kolektivnih i osobnih migracija, prostor u kojem se gubi razlika između glumca i uloge, stvarnosti i sjećanja. Publika nije promatrač nego svjedok tog prelaženja – onog trenutka kad se pitanje o povratku kući pretvara u pitanje o tome što je dom danas.
Vizualno i zvučno precizna, predstava nosi i prepoznatljivu Buljanovu poetiku dugog kadra, otvorenog prostora i izloženog tijela. Scenograf Aleksandar Denić stvara svijet koji se neprestano mijenja, kao da je u stalnom tranzitu, dok kostimi Ane Savić Gecan i svjetlo Dalibora Fugošića pojačavaju osjećaj pomaknutosti između stvarnog i prisjećanja. U tom među-prostoru, između Amerike i Norveške, Vijetnama i Zagreba, glumci ZKM-a oblikuju kazalište koje se ne boji širine, trajanja ni tišine.
„Max, Mischa i ofenziva Tet“ u ZKM-u postavlja pitanje koje ostaje i nakon što svjetla pozornice utihnu: koliko odsustvo može trajati prije nego što povratak izgubi smisao?
U Zagrebačkom kazalištu mladih jučer je održano novo izdanje tribine Čitanje kazališta autora i voditelja Srđana Sandića, koje je ovoga puta bilo posvećeno jednoj od najiščekivanijih drama aktualne kazališne sezone – ACID/KISELINA Tene Štivičić.
Ususret premijeri predstave, Srđan Sandić razgovara s psihologinjom Lidijom Arambašić i spisateljicom Ivanom Bodrožić o moći, etici i kreativnim procesima u suvremenom kazalištu.
U prepunom Knapu, atmosfera je bila gotovo opipljiva. Smijeh, emocija i aplauz ispunili su prostor dok je Nexstage teatar službeno započeo svoju kazališnu priču premijerom predstave “Ljudina” – i publika je već na prvoj izvedbi pokazala da je riječ o pravom hitu.
Postoji nešto gotovo nestvarno u trenutku kada se uoči blagdana upale svjetla pozornice, a Zagreb nakratko postane kulisa najljepše božićne priče. Orašar, balet koji generacijama budi nostalgiju, toplinu i onu posebnu iskru djetinjstva, ove godine dobiva novo, raskošno ruho – i to jedno od najveličanstvenijih koje smo ikada vidjeli na domaćoj sceni.
Sinoć je HNK Ivana pl. Zajca bio ispunjen onom posebnom, gotovo električnom tišinom koja vlada nekoliko trenutaka prije velikog umjetničkog događaja. A kada se zastor napokon podigao, riječku je publiku dočekao svijet koji se nije samo gledao – nego i osjećao. Premijerna izvedba „Venezuele“, jedne od najznačajnijih koreografija vizionarskog Ohada Naharina, opravdala je svako očekivanje i više od toga. Ovacije koje su ispunile kazalište trajale su minutama, kao spontani i iskreni odgovor na djelo koje je publiku istovremeno razoružalo i oduševilo.
U svijetu gdje se granice između pokreta, glazbe i osjećaja brišu, na scenu riječkog HNK-a Ivana pl. Zajca dolazi jedno od najintrigantnijih suvremenih plesnih djela – „Venezuela“, koreografski dragulj svjetski slavnog izraelskog umjetnika Ohada Naharina.
U svijetu mode, gdje se vizije mijenjaju brže nego se ispisuju trendovski manifesti, odlazak darija vitalea iz versacea u manje od godinu dana djeluje poput munje koja nakratko rasiječe nebo pa nestane, ostavljajući za sobom više pitanja nego odgovora. Njegov kratki mandat pretvorio se u fantastično zgusnutu priču o ambiciji, industrijskim tektonskim poremećajima, estetskim sudarima i suptilnim političkim turbulencijama koje rijetko dospiju na površinu. A ipak, svaki detalj otkriva novu perspektivu o tome kako se velika modna kuća nosi s vlastitom prošlošću i budućnošću, pogotovo u trenutku kad promjena vlasništva neminovno pomiče sve unutarnje kotačiće.
Američka voditeljica otvoreno podržala zakon koji će zabraniti korištenje društvenih mreža mladima do 16 godina i poručila da taj potez štiti djecu od ovisnosti, pornografije i gubitka socijalnih vještina.