Kazalište više nije samo scena: Dubravka Vrgoč pretvara cijeli grad u pozornicu!

Kada je preuzela riječki HNK Zajc, donijela je pristup koji spaja tradiciju i suvremenost na način koji publiku potiče na promišljanje. Njezina filozofija kazališta temelji se na ideji da umjetnost mora biti dostupna, relevantna i emocionalno snažna. Vizija koju donosi usmjerena je na povezivanje grada, zajednice i publike kroz lokalne narative. Svaka predstava, kako tvrdi, mora biti prostor dijaloga i introspektivnog putovanja, ne samo za gledatelje, nego i za umjetnike. Dubravka Vrgoč primjenjuje iskustva s Festivala svjetskog kazališta u programiranju repertoara, tražeći predstave koje istovremeno educiraju i oduševljavaju. Njezin pristup kazalištu ističe važnost izbora predstava koje nisu kompromise, već odražavaju vrhunske standarde i inovativnost. Od prvih mjeseci u Rijeci, fokusirala se na povećanje publike i povezivanje s lokalnom zajednicom, slušajući njihove želje i očekivanja.

PROČITAJTE: Deni Sanković za HELLO!: – Severina kao Euridika, a ja kao Orfej – možda baš u suvremenom mjuziklu

Za nju kazalište nije samo scena, već cijeli grad u kojem građani postaju protagonisti priče koju kazalište svakodnevno gradi. U riječkom kontekstu želi razviti kazalište koje će biti medijski i kulturno prepoznatljivo, konkurirajući velikim nacionalnim centrima. U svakom projektu nastoji integrirati emotivne i univerzalne teme koje gledatelji lako prepoznaju i u kojima se mogu pronaći. Njena vizija uključuje revitalizaciju klasičnih djela i njihovo reinterpretiranje suvremenim kazališnim jezikom. Dubravka ističe kako kazalište treba pružiti prostor za eksperiment, istraživanje i izražavanje novih formi. Kroz interakciju s publikom nastoji oblikovati program koji je istovremeno inovativan i blizak lokalnoj zajednici. Svakim projektom nastoji učvrstiti status riječkog kazališta kao prestižnog mjesta kulture s europskim dometom.

PROČITAJTE: Miran Kurspahić za HELLO! – Ako država ne brani kulturu, preostaje nam samoorganizacija i naoružavanje – jer umjetnost je zadnja crta obrane slobode

Njezina strategija kombinira očuvanje kulturne tradicije i promicanje novih umjetničkih vrijednosti. Vrgoč vjeruje da kazalište može transformirati svakodnevicu gledatelja i ponuditi emocionalno utočište. Od samog dolaska u Rijeku fokusira se na praktične korake – financijsku stabilnost, konsolidaciju ansambla i jačanje publike. Njezina energija i odlučnost pokazuju kako vizija i profesionalnost mogu redefinirati ulogu kazališta u životu grada. U Rijeci gradi kazalište koje je otvoreno, relevantno i povezano sa zajednicom, istovremeno se oslanjajući na bogatu tradiciju i europsku perspektivu.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Kako biste opisali puls i energiju projekta Festivala svjetskog kazališta danas – u smislu života, vibracije i kulturne dinamike?

O međunarodnom kazališnom festivalu Ivica Buljan i ja započeli smo razmišljati još krajem 90-ih godina kada je hrvatsko kazalište bilježilo veliku krizu. Bilo je to u vrijeme ratnih godina kada smo svi mi, pa i naš teatar, bili izolirani od ostatka svijeta. U takvom getoiziranom prostoru nismo se imali s kime usporediti, kazalište nam je bilo na margini i nikome, ni umjetnicima niti gledateljima, zanimljivo. Zato smo učinili sve što je bilo u našoj moći da uz pomoć Ureda za kulturu Grada Zagreba osnujemo festival koji će nam ponuditi uvid u trendove europskog i svjetskog kazališta, a na taj način i naš teatar pozicionirati, odnosno učiniti vidljivim u europskom i svjetskom kazališnom prostoru. Od samog početka Festival je bio okupljalište kazališnih umjetnika i „znatiželjne“ publike koji su unosili snažnu energiju i pozitivne vibraciju u sva festivalska događanja. Već u svom prvom izdanju 2003. godine, bio je festival na kojem je bilo važnije vidjeti, nego pokazati se. I danas je još uvijek tako, Festival nudi efikasan i kratak pogled u onaj dio svjetskog kazališnog programa koji je trenutačno najživotniji i u kulturološkom smislu najdinamičniji.

Koji je ključni princip ili strategija koji festival “živi” – njegov identitet i način funkcioniranja – nakon toliko godina?

Svih tih godina nastojali smo, prvenstveno, ne ulaziti niti u kakve kompromise što je ponekad bilo iznimno teško, računajući na sve manje financijske potpore. Inzistirali smo na umjetnicima i teatrima koji su u određenom vremenu u svjetskom kazališnom kontekstu imali najveću reputaciju, a koji nikada do tada nisu gostovali u Hrvatskoj. U svemu tome vodili smo se isključivo visokom umjetničkom kvalitetom izvedbi i parametrima prijema kod kritike i publike na europskim i svjetskim pozornicama. Dovodili smo, dakako koliko smo mogli, doista „the best off“, predstave i umjetnike koji su ispisivali smjerove svjetskog teatra. Većina umjetnika su već bili zvijezde, no neki su tek postali zvijezdama na što smo isto ponosni. Uspjeli smo tijekom dva desetljeća u Zagrebu predstaviti one važne predstave koje su, ako se tako može reći, uzimale mjeru svjetskom kazalištu, a našoj publici omogućavale ne samo uvid u kazališnu produkciju svjetskih metropola, već i osjećaj zajedničke pripadnosti tom kulturnom krugu.

U kojoj mjeri smatrate da Festival i dalje reagira na suvremene izazove kazališta; što mu donosi ova godina u programskom i organizacijskom smislu?

Festival izravno reagira na suvremene izazove kazališta, nastojeći ih približiti našoj publici, odnosno našem kazalištu. U tom kontekstu u Zagreb ove jeseni dovodimo četiri iznimno atraktivne predstave koja svaka na svoj način uvodi u teatar neke nove forme te drugačije sadržaje. Ono što im je zajedničko da nas, usprkos katastrofičnom vremenu koje živimo, vode u intimna, emocionalna putovanja otkrivajući univerzalne teme kao što su ljubav, žudnja, zanos, sreća, strah, pričajući priče u kojima se s lakoćom prepoznajemo. „Lacrima“ francuske redateljica i sadašnje ravnateljice Nacionalnog kazališta u Strasbourgu Caroline Guile Nguyen ulazi u svijet visoke mode kako bi povezujući film TV sapunice, ples, teatar i politiku odgovorila kazališnim inovacijama na izazove naše svakodnevice. „Sans tambour“ pariškog kazališta Bouffes du Nord spaja glazbu i arhitekturu kako bi na humorističan način predstavio na pozornici raspad svijeta, ali i njegovu čudesnu otpornost u tom raspadu. U predstavi „Heritage“ belgijski kazališni autor Cedric Eeckhout izvodi na pozornicu svoju majku kako bi joj izgovorio sve ono što joj tijekom života nije uspio reći, dok se rado viđen festivalski gost Pippo Delbono u predstavi „Buđenje“ pita kako ponovno započeti kada je svijet stao?

Što je Festival svjetskog kazališta donio zagrebačkoj publici ove posljednje sezone, unatoč izazovima?

Ponudio joj je uvid u smjernice novih kazališnih istraživanja koje ne repetiraju već istrošene narative. To su modeli koje ne možemo vidjeti na pozornicama stabilnih repertoarnih teatara, a koji imaju snagu iskoraka i rizika u etabliranim zonama svjetskog kazališta. S dozom rizika te samim tim i hrabrosti, autori predstava koje smo proteklih godina mogli vidjeti na Festivalu vjeruju u teatar koji pomiče granice, teatar koji pronalazi način da se odupre traumama naše svakodnevice i pruža gledateljima neku vrstu utočišta. Mnoge predstave iz proteklih sezona vodile su gledatelje kroz emotivna putovanja, locirajući mjesta naših vlastitih slabosti tamo gdje su se donedavno na promovirale najčešće velike i važne teme. Već dugo teatar ne može mijenjati svijet, ali pojedinačno ljudima koji u njega vjeruju i koji ga prate može, barem nakratko, transformirati svijet u bolje mjesto. 

Kako ocjenjujete evoluciju Festivala od 2003. do danas, što mislite da ga čini trajnim i relevantnim?

Festival se mijenjao na način na koji su se mijenjali sadržaji i forme predstava koje su se na njemu izvodile. S druge strane, njegova forma ostala je ista – prikazati ono što je relevantno u europskom i svjetskom kazalištu, ono što mu ispisuje smjerove i ostaje zapamćeno i onda kada se te predstave više ne izvode. I možda upravo zato možemo govoriti o njegovoj trajnosti, jer nije mijenjao modele, nije se priklanjao nekim pomodnim trendovima koji brzo prolaze i još se brže zaborave, nije nastojao biti iz sezone u sezone drugačiji, naprotiv prezentacijski načini ostali su isti, drugi su samo bili umjetnici i predstave.

Koje su ključne inovacije ili promjene u pristupu koje ste uveli zadnjih godina i koje mu daju novi oblik i sadržaj?

Kao što sam rekla, u formi nije bilo inovacija. Možda se samo nažalost smanjio broj predstava, od onog broja koji smo imali na početku, zbog smanjenih sredstava za Festival i povećanih troškova. Prije dvije godine Festival se nije održao, no kontinuitet se nastavio prošle godine, a puna gledališta i oduševljenje publike svjedočilo je kako je te godine Festival itekako nedostajao Zagrepčanima. Nove sadržaje mu daju isključivo izvedbe, a mi se trudimo da oni svake godine budu i novi i drugačiji.

Kako ste doživjeli promjenu atmosfere i konteksta pri prijelazu iz HNK Zagreb u riječko kazalište?

To su dva različita HNK-a, dva različita grada i dva različita promišljanja kazališta. Ne možete recimo imati isti koncept pristupa kazalištu u Oslu i Madridu, jer nije isto kulturološko okružje tih dvaju teatara, a niti isti kontekst. Svakako mi je bila uzbudljiva i izazovna promjena atmosfere i konteksta. Zato sam i izabrala Rijeku i riječko kazalište, jer me inspiriraju za neku novu priču koju želim ispričati s umjetnicima, priču o njihovom gradu, ali i o ovom specifičnom trenutku u kojem živimo.

Što Vas je osobito inspiriralo pri osmišljavanju Vašeg riječkog programa i vizije za HNK Zajc?

Upravo promišljanje kazališta iz perspektive Grada i nešto šire iz perspektive Mediterana. Danas je Mediteran gotovo „crna rupa“, prostor ratova, migracija, siromaštva i raznih nevolja, a negdje na samom civilizacijskom početku bio je mjesto gdje je nastao teatar, književnost, filozofija i umjetnost. Treba ga iznova vratiti ishodištu, reinterpretirajući njegovu ulogu i njegov značaj s pomoću umjetnosti, učiniti ga vidljivim na zemljovidima kulturalnog napretka i osigurati mu izdvojenu poziciju kao stalni prostor susreta i umjetničkih dodira. Što se samog modela tiče, u današnjim rasporedima ujedinjene Europe nacionalno kazalište mora biti prvo među prvima, ali sada već s nekim drugim vrijednostima koje prije svega moraju biti estetske, a ne isključivo prosvjetiteljski nacionalne. Tragajući za novim kazališnim formama, što je cilj koji si danas, što se teatra tiče, zadaje cijela Europa, riječko Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca, ispunjavajući prije svega kulturne potrebe vlastite sredine, treba ponuditi Europi nove modele i forme kazališnog iskaza te time hrvatsku kulturu u kontekstu nacionalnog promovirati u europskom kulturnom prostoru. Uz očuvanje tradicije kao okosnice regionalnog i nacionalnog identiteta, riječko bi kazalište trebao tradiciju ispričati svom gradu jezikom naše suvremenost te bi se tako predstavilo u europskom kontekstu kao prestižno mjesto kulture u kojem se u tradicionalni kazališni izričaj interpretira kroz govor suvremenosti.

Na koji način ste primijenili iskustva iz Festivala svjetskog kazališta u novom kontekstu riječkog kazališta?

Na Festivalu je uvijek bilo iznimno važno tijekom svih godina prepoznati one predstave i umjetnike koji će zagrebačka publika  prihvatiti i zavoljeti. Odaziv i odjek Festivala svjedoči o tome da smo u tome bili uspješni. Isti model kreiranja ideje festivalskog programa, primjenjujem na kreiranje repertoara kazališta. U ovom slučaju razmišljam mnogo o tome što bi bilo prikladno za riječku publiku, što bi im bilo zanimljivo i zbog čega bi došli u kazalište. Prvih šest mjeseci tijekom kojih se povećao broj gledatelja, govori o tome da sam u ovoj prvoj fazi uspjela pogoditi njihova očekivanja.

Kako ste doživjeli podršku i očekivanja riječke zajednice nakon imenovanja?

Bilo je nekih kontroverzija na samom početku koje su dolazile iz određenih riječkih krugova, ali kako sam ja borac, to me nije pokolebalo. Većinom sam doživjela podršku od svih ansambala u kojima su sjajni umjetnici, ali i od običnih građana koje sam sretala u autobusima, na ulici, na plažama… Oni su mi prilazili i govorili o svojim iskustvima s riječkim kazalištem, o tome što bi oni voljeli u teatru gledati, ali i o tome što oni očekuju od kazališta. Pomno sam to slušala i želja mi je odgovoriti njihovim očekivanjima.

Što smatrate svojim prioritetom u vođenju riječkog HNK – u čemu vidite najveću hitnost?

Hitnost je bila prvenstveno u sređivanju financijske situacije i podmirivanju dugova, kako bi kazalište moglo normalno funkcionirati, bez straha od ovrha i blokada. Potom konsolidiranje ansambala i povećanje broja publike na čemu intenzivno radimo. Već sada nam se broj pretplatnika bitno povećava, a očekujemo još veći rast. Što snažnije pozicioniranje kazališta u rasporedima grada iz perspektive gledatelja vidim kao prioritet ili već hitnost, kako se uzme.

Kako zamišljate balans između tradicije i suvremenosti u riječkom kazalištu pod Vašim vodstvom?

Mislim da u svakom kazalištu pa i u riječkom repertoar mora biti u balansu između tradicije i suvremenosti. Jer kazalište kao što je riječko, uz kazalište za djecu, jedino u Gradu mora zadovoljiti senzibilitete najrazličitije publike, publike različitih generacija, različitih ukusa i afiniteta. S druge strane, tako veliko nacionalno kazalište ne smije zanemariti tradiciju i treba u svom programu svakako predstavljati klasike, ali je dužno promovirati i suvremene tekstove. Osobno mi je najzanimljivije kada se klasici reinterpretiraju na pozornici suvremenim kazališnim jezikom.

Imate li ambiciju da HNK Rijeka postane kulturni i medijski epicentar sličan zagrebačkoj sceni? Ako da, na koji način?

Naravno da imam, zato sam i došla u Rijeku. Već duže vrijeme govorim kako provincija nije i ne može biti geografski pojam. Tako i kulturni i medijski epicentar ne mora biti nužno neki glavni grad. Europska praksa pokazuje upravo suprotno; neki od donedavno marginaliziranih europskih gradova postali su Europske prijestolnice kulture. Rijeka je i sama u jednom trenutku nosila titulu Europske prijestolnice kulture, ali je COVID-19 taj razvoj zaustavio. Mislim da je vrijeme da se svi veliki potencijali iskoriste i da Rijeka dokaže da je ponovno spremna za tu, u ovom slučaju neformalnu, titulu.

Koji konkretni koraci ili formati bi, po Vašem mišljenju, mogli potaknuti medijski odjek i prisutnost riječkog kazališta na nacionalnoj razini?

Već sada primjećujem da je riječko kazalište prisutnije i vidljivije na nacionalnoj kazališnoj sceni. Prisutni smo posvuda, o nama se piše, našim umjetnicima osiguran je veći prostor u medijima i na društvenim mrežama. Sve se to može postići boljim umjetničkim rezultatima i interesom publike. Od svog dolaska organizirala sam prijevoz publike iz Zagreba u Rijeku na premijerne izvedbe sponzorskim Flixbusom što se pokazalo iznimno uspješnim. Tako da smo povezali kazališni Zagreb i Rijeku, a želja mi je da u Rijeku dovedem što više gledatelja iz okolnih gradova, pa i iz većih središta kao što su Trst i Ljubljana.

Mislite li da Rijeka može konkurirati Zagrebu medijskom vidljivošću – i koje su prednosti ili izazovi takvog pothvata?

Može, naravno. Ništa nije unaprijed zadano, treba se potruditi. Mi se itekako trudimo! Jako je važna sama ponuda, umjetnička vrijednost naših predstava, potom zanimljivost naših projekata. Mi smo ovog ljeta programom Riječkih ljetnih večeri dokazali našu vidljivost ne samo u Rijeci. Tijekom mjesec dana izveli smo 48 programa na 24 lokacije i privukli ne samo Riječane, već i turiste koji su uživali u izvedbama naših i stranih umjetnika.

Planirate li revitalizirati kultne predstave poput Karoline Riječke u novim kontekstima ili izvedbama?

Trenutno mi to nije u planu, ali zašto ne. „Karolina Riječka“ bila je amblematska riječka predstava jednog vremena. Ona je nekoliko puta premijerno izvođena u Rijeci, posljednje od tih uprizorenja bilo je prije više od 20 godina, u mandatu Mani Gotovac. Tog se mandata, pa i te predstave riječka publika još uvijek rado sjeća. „Karolina Riječka“ u nekoj novoj interpretaciji prilagođena kazališnom senzibilitetu ovoga vremena bila bi zasigurno zanimljiva.

Biste li vratili Severinu u predstavu Karolina riječka, barem epizodno, kao odavanje počasti toj predstavi, Mani Gotovac i Galianu Pahoru?

Teško mi je sada reći što bih mogla u nekoj dugoročnoj kazališnoj projekciji. Severina i sjajni Galliano Pahor ovom su se izvedbom „Karoline Riječke“ upisali u povijest suvremenoga hrvatskog kazališta. Mogao bi se napraviti neki hommage Gallianu i Mani, eventom koji bi podsjetio na ta svakako uzbudljiva riječka kazališna vremena.

Ako biste ponovno oživjeli Karolinu Riječku, kako biste je osuvremenili – senzibilitetom, formom ili dramaturgijom?

Zanimalo bi me neko suvremeno kazališno čitanje „Karoline Riječke“ i to opet u formi mjuzikla.

Je li Vam u planu neku drugu povijesnu ili lokalnu riječku legendu staviti u središte kazališnih projekata?

U planu je velika predstava o Rijeci za koju se nadam da će biti amblematska. Naime, naručila sam od desetak riječkih pisaca kratke dramske tekstove o Rijeci koje ćemo povezati u jednu ili dvije predstave i po principu Zagrebačkog pentagrama kojeg sam prije više od 10 godina producirala u Zagrebačkom kazalištu mladih u režiji Paola Magellija. Jako se veselim tom projektu i jedva čekam da pročitam tekstove pa da ih onda sastavljamo u dramsku cjelinu, a potom u predstavu koja bi trebala biti kazališno svjedočanstvo o suvremenoj Rijeci.

Kako vidite ulogu ikonografije i lokalnih narativa u osnaživanju zajednice kroz kazalište?

Jako je važno povezati zajednicu kroz njezin lokalni narativ. Kazalište je dužno ispričati one priče koje publika, u ovom slučaju stanovnici nekog grada, žele čuti i u njima se prepoznati. Kazalište nije neka apstraktna žuta zgrada u kojoj se nižu neke unaprijed zadane važne repertoarne predstave. Za mene je kazalište cijeli grad, a građani nisu samo gledatelji, već protagonisti iste priče koju kazalište s umjetnicima svakodnevno nastoji prepričati. Naš moto ove sezone je: Otvoreni i kad nismo.