Zagrebačka publika poludjela za Macbethom Johana Simonsa!
Rekordna posjećenost i rasprodane ulaznice potvrdile su potrebu za Festivalom svjetskog kazališta, koji je ove godine završio briljantnom izvedbom Macbetha.
Nakon jednogodišnje stanke, na veliko zadovoljstvo zagrebačke publike, vratio se Festival svjetskog kazališta. U nepunih mjesec dana publika je imala je priliku pogledati četiri predstave različitih stilova, poetika i žanrova, te kroz putovanje u teatarsku raznolikost saznati što se događa u europskom kazališnom prostoru kojem i sami pripadamo. Rekordna posjećenost, činjenica da su ulaznice rasprodane tjednima prije uprizorenja, publika na stepenicama i duge spontane razmjene dojmova u foajeima tri različita zagrebačka teatra svjedoče o nužnosti, ali i nedostatku ovakvih kazališnih sadržaja i poziciji Festivala svjetskog kazališta kao jedne od najznačajnijih teatarskih manifestacija u čitavoj regiji.
Festival se održao na tri lokacije, u Gradskom dramskom kazalištu Gavella, KUC Travno i u Zagrebačkom kazalištu mladih. Prva predstava na repertoaru 21. izdanja FSK – a bila je „F**k me“, argentinske umjetnice Marine Otero. Predstavnica novog argentinskog vala, Otero je na daske Zagrebačkog kazališta mladih postavila djelo koje istražuje protok vremena i tragove koje ono ostavlja na tijelu, prelazi granice između dokumentarca i fikcije, plesa i performansa, nesreće i predstavljanja. Predstava „Medejina djeca“ najpoznatijeg predstavnika dokumentarističkog teatra Mila Raua uprizorena je u KUC-u Travno. Osam godina nakon prve predstave s djecom „Pet lakih komada“ prikazane na Festivalu svjetskog kazališta, Rau je ponovno dao glavne uloge mladim glumcima. Nakon što su u ranijoj predstavi secirali najpoznatiji belgijski slučaj pedofilije, u „Medejinoj djeci“ seciraju jednu od najpoznatijih grčkih tragedija o majci koja ubija svoju djecu iz osvete. Jedan od najzapaženijih i najbriljantnijih radova u slovenskom teatru, predstava „Solo“ hvaljene slovenske redateljice Nine Rajić Kranjac, publika je gledala u GDK Gavella. Riječ je o projektu u kojem se redateljica i glumci sreću kroz improvizaciju, ali i pokušaju redateljice da u središte stavi i prouči samu sebe pretvarajući se u subjekt problema i njegov katalizator. Polazeći od pitanja što to znači biti sam, „Solo“ otvara teme čemu kazalište, čime se ono bavi, i kako promijeniti način razmišljanja o njemu. Posljednja predstava ovogodišnjeg Festivala svjetske književnosti održana je u Zagrebačkom kazalištu mladih, a veliki je nizozemski redatelj Johan Simons hrvatskoj publici predstavio autorsko čitanje Macbetha koji je u njegovoj viziji okrutna komedija s elementima kabarea. Simons je o svom radu i predstavi „Macbeth“ uoči uprizorenja razgovarao s Dubravkom Vrgoč i Ivicom Buljanom i novinarima.
Osnivači i umjetnički ravnatelji Festivala svjetskog kazališta Vrgoč i Buljan, ne kriju zadovoljstvo: „Festivalom su dominirale dvije autorice, Marina Otero i Nina Rajić Kranjac s autofikcijskim performansima koji govore o njihovim autentičnim poetikama. Milo Rau svoj dokumentarni pristup kontaminira sa snažnim emocijama i teatralnošću, a Johan Simons demonstrirao je vrhunsku dramaturšku i režijsku kompleksnost“ izjavio je redatelj Ivica Buljan, a Dubravka Vrgoč priznala je da unatoč visokim očekivanjima nije mogla predvidjeti ovako velik interes publike o čemu svjedoče do zadnjeg mjesta ispunjene dvorane za koje su karte kupljene danima prije izvedaba. „ Takav interes govori da je Festival ovom gradu i našoj publici potreban i to ne samo kao mogućnost da se informiraju o trendovima u europskom i svjetskom teatru, već kao i mjesto identifikacije s europskim i svjetskim kulturnim prostorom. Popraćenost Festivala i sjajne reakcije zasigurno su zalog za njegovu budućnost, a nama potvrda da ono što radimo sada već 22 godine itekako ima smisla“, zaključuje Dubravka Vrgoč.
U svijetu u kojem suvremeni teatar svakodnevno traži nove jezike izražavanja i prostore autentičnosti, hrvatska autorica Tena Štivičić dokazala je da taj jezik ne poznaje granice. I ne samo to – njezine riječi odzvanjaju pozornicom slavnog Berliner Ensemblea, a upravo su joj one donijele jedno od najuglednijih priznanja na njemačkoj kazališnoj sceni: Nagradu Helene Weigel za kazalište 2024./2025.
U proljetnom ritmu grada, kad ulice mirišu na lipu i novi početak, zagrebački Arterarij poziva nas da zastanemo, zašutimo i poslušamo. Ne sebe, ne druge, već zidove. Zidove koji pamte. Zidove koji svjedoče. Zidove koji napokon progovaraju u kazališnoj premijeri Lijepi interijeri: Zagreb, autorskom projektu nastalom prema tekstu Monike Herceg, u režiji Romana Nikolića.
U četvrtak, 23. svibnja, na pozornicu Zagrebačkog kazališta mladih stiže jedno od najiščekivanijih kazališnih događanja sezone – premijera “Drame bez naslova” Antona Pavloviča Čehova u režiji Paola Magellija. Ova inscenacija ne samo da predstavlja novi susret publike s najranijim kazališnim tekstom velikog ruskog dramatičara, već označava i trijumfalni povratak jednog od najvažnijih europskih redatelja suvremenog teatra, čije je ime u Hrvatskoj neraskidivo povezano s nekim od najvažnijih poglavlja domaće kazališne povijesti.
Jedan od najizvođenijih baleta na svijetu, Giselle Adolphea Adama, u koreografiji Joséa Carlosa Martíneza 18. ožujka 2025. godine proslavit će svoju 200. izvedbu, a dvije posebne gala izvedbe baleta održat će se 30. travnja i 3. svibnja kada će na pozornici HNK u Zagrebu uz prvake Baleta zaplesati i prvaci milanske La Scale.
U zagrebačkom kazalištu mladih 22. ožujka 2025. nas očekuje premijera predstave Mala povijest nejednakosti, u režiji Miloša Lolića, nastale po motivima grafičkog romana Kapital & Ideologija Claire Alet i Benjamina Adama.
Kad je Severina prije više od deset godina prošetala dubrovačkim Stradunom u crnoj čipkastoj haljini dok su joj u susret dolazile časne sestre, modni svijet je zastao. Bio je to trenutak koji je podsjećao na kadar iz filma "Malena", ali bez scenarija i kamere – Severina je tada, u punoj snazi, stajala kao ikona senzualnosti i samopouzdanja, ne mareći za poglede ni pravila.
Zamislite da zakoračite u prostor i odmah osjetite nešto neuhvatljivo, ali snažno – toplinu koja vas zagrli, tišinu koja smiruje, ili možda blagu nelagodu koja vas natjera na razmišljanje. Ta prva, tihi susret između nas i prostora nije plod slučajnosti. To je emocija prostora – nevidljiva sila koja oblikuje naš doživljaj i odnose s mjestima u kojima živimo i radimo. U današnjem svijetu prepunom užurbanosti i vizualnih podražaja, ta emocionalna povezanost s prostorom postaje dragocjeni oslonac i izvor unutarnjeg mira.
Zamislite grad koji govori fotografijom. Grad koji ne skriva nesavršenosti, nego ih grli. Koji šapuće prošlost, a istovremeno diše budućnost. Ovog ljeta, upravo takav Zagreb možete doživjeti kroz objektiv Damira Fabijanića — jednog od najvažnijih hrvatskih fotografa, koji je gradske skele pretvorio u svoja izložbena platna.
