Zagrebačka publika poludjela za Macbethom Johana Simonsa!
Rekordna posjećenost i rasprodane ulaznice potvrdile su potrebu za Festivalom svjetskog kazališta, koji je ove godine završio briljantnom izvedbom Macbetha.
Nakon jednogodišnje stanke, na veliko zadovoljstvo zagrebačke publike, vratio se Festival svjetskog kazališta. U nepunih mjesec dana publika je imala je priliku pogledati četiri predstave različitih stilova, poetika i žanrova, te kroz putovanje u teatarsku raznolikost saznati što se događa u europskom kazališnom prostoru kojem i sami pripadamo. Rekordna posjećenost, činjenica da su ulaznice rasprodane tjednima prije uprizorenja, publika na stepenicama i duge spontane razmjene dojmova u foajeima tri različita zagrebačka teatra svjedoče o nužnosti, ali i nedostatku ovakvih kazališnih sadržaja i poziciji Festivala svjetskog kazališta kao jedne od najznačajnijih teatarskih manifestacija u čitavoj regiji.
Festival se održao na tri lokacije, u Gradskom dramskom kazalištu Gavella, KUC Travno i u Zagrebačkom kazalištu mladih. Prva predstava na repertoaru 21. izdanja FSK – a bila je „F**k me“, argentinske umjetnice Marine Otero. Predstavnica novog argentinskog vala, Otero je na daske Zagrebačkog kazališta mladih postavila djelo koje istražuje protok vremena i tragove koje ono ostavlja na tijelu, prelazi granice između dokumentarca i fikcije, plesa i performansa, nesreće i predstavljanja. Predstava „Medejina djeca“ najpoznatijeg predstavnika dokumentarističkog teatra Mila Raua uprizorena je u KUC-u Travno. Osam godina nakon prve predstave s djecom „Pet lakih komada“ prikazane na Festivalu svjetskog kazališta, Rau je ponovno dao glavne uloge mladim glumcima. Nakon što su u ranijoj predstavi secirali najpoznatiji belgijski slučaj pedofilije, u „Medejinoj djeci“ seciraju jednu od najpoznatijih grčkih tragedija o majci koja ubija svoju djecu iz osvete. Jedan od najzapaženijih i najbriljantnijih radova u slovenskom teatru, predstava „Solo“ hvaljene slovenske redateljice Nine Rajić Kranjac, publika je gledala u GDK Gavella. Riječ je o projektu u kojem se redateljica i glumci sreću kroz improvizaciju, ali i pokušaju redateljice da u središte stavi i prouči samu sebe pretvarajući se u subjekt problema i njegov katalizator. Polazeći od pitanja što to znači biti sam, „Solo“ otvara teme čemu kazalište, čime se ono bavi, i kako promijeniti način razmišljanja o njemu. Posljednja predstava ovogodišnjeg Festivala svjetske književnosti održana je u Zagrebačkom kazalištu mladih, a veliki je nizozemski redatelj Johan Simons hrvatskoj publici predstavio autorsko čitanje Macbetha koji je u njegovoj viziji okrutna komedija s elementima kabarea. Simons je o svom radu i predstavi „Macbeth“ uoči uprizorenja razgovarao s Dubravkom Vrgoč i Ivicom Buljanom i novinarima.
Osnivači i umjetnički ravnatelji Festivala svjetskog kazališta Vrgoč i Buljan, ne kriju zadovoljstvo: „Festivalom su dominirale dvije autorice, Marina Otero i Nina Rajić Kranjac s autofikcijskim performansima koji govore o njihovim autentičnim poetikama. Milo Rau svoj dokumentarni pristup kontaminira sa snažnim emocijama i teatralnošću, a Johan Simons demonstrirao je vrhunsku dramaturšku i režijsku kompleksnost“ izjavio je redatelj Ivica Buljan, a Dubravka Vrgoč priznala je da unatoč visokim očekivanjima nije mogla predvidjeti ovako velik interes publike o čemu svjedoče do zadnjeg mjesta ispunjene dvorane za koje su karte kupljene danima prije izvedaba. „ Takav interes govori da je Festival ovom gradu i našoj publici potreban i to ne samo kao mogućnost da se informiraju o trendovima u europskom i svjetskom teatru, već kao i mjesto identifikacije s europskim i svjetskim kulturnim prostorom. Popraćenost Festivala i sjajne reakcije zasigurno su zalog za njegovu budućnost, a nama potvrda da ono što radimo sada već 22 godine itekako ima smisla“, zaključuje Dubravka Vrgoč.
Nova sezona Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu potvrđuje jasno usmjerenje prema snažnijem međunarodnom povezivanju, umjetničkoj razmjeni i sustavnom pozicioniranju nacionalne kazališne kuće unutar suvremenoga europskog kulturnog prostora. Međunarodna suradnja pritom nije tek dodatak redovitom programu, nego jedan od važnih razvojnih pravaca kojim HNK u Zagrebu istodobno zagrebačkoj publici približava relevantna europska kazališna ostvarenja te vlastite umjetnike i produkcije predstavlja izvan hrvatskih granica.
Festival svjetskog kazališta ove godine u Zagrebačkom kazalištu mladih otvara se 12. rujna predstavom The Making of Berlin, autorskim projektom belgijskog kazališnog kolektiva Berlin i NTGent u režiji Yvesa Degrysea. Predstava donosi složenu priču o povijesti, sjećanju i mehanizmima kojima se stvarnost pretvara u priču, a kroz neobičan susret s čovjekom koji tvrdi da je svjedočio jednom od posljednjih poglavlja povijesti Berlina otvara pitanje koliko se istina može promijeniti kada je promatramo kroz vrijeme, osobno sjećanje i potrebu da događajima damo smisao.
Na današnji dan, prije trideset i jednu godinu, 7. kolovoza 1995., na Petrovačkoj cesti između Bosanskog Petrovca i Ključa dogodio se jedan od najtragičnijih događaja koji se vežu uz završnicu ratova na prostoru bivše Jugoslavije. Tijekom zračnog napada na izbjegličku kolonu koja se kretala prema Bosni i Hercegovini poginulo je deset civila, među kojima je bilo četvero djece, dok je više osoba ranjeno. Među najmlađim žrtvama bili su jedanaestogodišnja Nevenka Rajić i njezin devetogodišnji brat Žarko Rajić iz Donjeg Lapca, čije su smrti tijekom desetljeća postale simbol stradanja djece u ratnim okolnostima i podsjetnik na činjenicu da upravo oni koji u ratovima nemaju nikakvu odgovornost nerijetko plaćaju njihovu najveću cijenu.
Goran Bogdan tijekom posljednjih je godina izgradio status jednog od najuspješnijih i međunarodno najprepoznatljivijih hrvatskih glumaca, ostvarivši zapažene uloge u domaćim i inozemnim filmskim i televizijskim projektima koji su njegov talent predstavili publici daleko izvan granica Hrvatske, dok je svojim interpretacijama slojevitih i emocionalno zahtjevnih likova potvrdio glumačku širinu zbog koje ga redovito angažiraju ugledni redatelji europske kinematografije.
Dok publika na pozornici najčešće vidi tek završni rezultat umjetničkog rada, ono što se događa iza kulisa često ostaje skriveno. Upravo taj nevidljivi svijet – isprepleten prijateljstvima, sukobima, odlascima, ljubavima i zajedničkim uspomenama – u središtu je nove predstave „Kazalište“, autorskog projekta jednog od najcjenjenijih europskih dramatičara i redatelja Pascala Ramberta, koja će svoju premijeru doživjeti 21. srpnja u sklopu festivala Riječke ljetne noći.
Postoje predstave koje publiku zabavljaju, postoje one koje izazivaju divljenje zbog estetske ljepote, a postoje i one rijetke, istinski važne izvedbe koje nas ne puštaju da ostanemo isti. Upravo takvo kazališno iskustvo donosi predstava Kad ne čuješ tu rijeku, novi projekt Doma kulture Kristalna kocka vedrine i Gradskog kazališta Sisak, nastao u koprodukciji s umjetničkom organizacijom Arterarij, koja na obali Kupe ne donosi samo umjetničku izvedbu, nego i dirljiv podsjetnik da iza svake statistike, svake naslovnice i svake prirodne katastrofe postoje ljudi čije se priče nastavljaju mnogo dulje nego što traje medijska pozornost.
Više od dvadeset godina Festival svjetskog kazališta u Zagrebu prikazuje predstave koje artikuliraju stanje europske izvedbene misli i uspostavlja zajednički dijalog između domaće publike i suvremenog autorskog kazališta. Predstave s ovogodišnjeg izdanja Festivala dijele zajednički impuls istraživanja što znači biti tijelo u povijesti, u pamćenju, u rodu, između generacija.
U Velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog ponovno se otvara prostor u kojem se glazba ne doživljava samo kao izvedba, nego kao pažljivo oblikovan svijet u koji publika ulazi već pri samom ulasku u dvoranu. Nakon prošlogodišnjeg rasprodanog izdanja, “Disney koncert: tamo gdje snovi postaju stvarnost” vraća se 12. i 13. rujna u 19 sati, s ambicijom da iskustvo podigne na još višu razinu i da poznate melodije pretvori u zajedničko emocionalno putovanje kroz sjećanja, djetinjstvo i maštu.
Dom se danas često promatra kroz prizmu estetike, kvadrature i komada namještaja koji se pojavljuju u katalozima, na društvenim mrežama i u fotografijama savršeno uređenih interijera, pa se lako stvara dojam da je za lijep prostor potrebno mnogo novca, dizajnerski namještaj i besprijekorno usklađena paleta boja. Međutim, najprivlačniji interijeri gotovo nikada nisu oni u kojima je sve novo, skupo i pomno odabrano prema jednom katalogu, nego oni prostori u kojima se osjeća prisutnost ljudi koji u njima žive, njihove navike, uspomene, karakter i odnos prema predmetima koje su tijekom godina unosili u svoj život. Takav dom ne djeluje kao izložbeni salon, nego kao prirodan nastavak osobe koja ga nastanjuje, zbog čega njegova ljepota ne proizlazi iz savršenstva, nego iz autentičnosti.
Postoje gradovi koje nakon putovanja možemo gotovo precizno nacrtati iz sjećanja, možemo se prisjetiti njihovih trgova, mostova, ulica i pročelja, možemo rekonstruirati put kojim smo svakoga jutra išli prema središtu grada i gotovo bez razmišljanja navesti naziv hotela u kojem smo spavali, ali postoje i oni drugi gradovi, mnogo važniji za naše osobno pamćenje, kojih se ne sjećamo toliko po onome što smo u njima vidjeli koliko po onome što smo u njima osjećali.
Postoje putovanja koja pamtimo po znamenitostima, muzejima, restoranima i savršeno fotografiranim mjestima, ali postoje i ona druga, tiša i mnogo osobnija putovanja, čije najvažnije trenutke nikada nismo zapisali u bilježnicu, nismo ih označili na karti i nismo ih unaprijed zamislili kao nešto što ćemo jednoga dana prepričavati drugima.
Postoji nešto gotovo paradoksalno u načinu na koji danas pokušavamo živjeti mirnije. Kada osjetimo da smo pod stresom, kupujemo aplikaciju za meditaciju, rezerviramo vikend izvan grada, počinjemo trenirati, planiramo kvalitetnije obroke, čitamo knjige o osobnom razvoju i pokušavamo bolje organizirati vrijeme, a zatim sve te aktivnosti pažljivo raspoređujemo u kalendar koji je već toliko ispunjen da u njemu jedva ostaje mjesta za još jedan slobodan sat. Odmor je tako prestao biti suprotnost obavezama i postao još jedna obaveza, opuštanje je dobilo vlastitu metodologiju, a vrijeme provedeno bez konkretnog cilja počeli smo doživljavati gotovo kao izgubljeno vrijeme.
Postoji nešto vrlo jednostavno, gotovo nevidljivo, u načinu na koji se osjećamo iz dana u dan, a što često pokušavamo objasniti velikim stvarima, promjenama rasporeda, novim rutinama, vikendima izvan grada ili nekim dugo odgađanim odmorom, iako se naš stvarni osjećaj života najčešće oblikuje puno tiše, kroz ono što radimo gotovo automatski i bez posebnog razmišljanja. Tijelo ne poznaje naše planove, obećanja koja sami sebi dajemo ponedjeljkom ujutro ni odluke koje donosimo nakon još jednog napornog dana, nego prepoznaje obrasce koji se ponavljaju, vrijeme kada odlazimo spavati, koliko se krećemo, jesmo li cijeli dan proveli zatvoreni između četiri zida, jedemo li u miru ili između dva sastanka, pijemo li dovoljno vode, ostavljamo li prostor za predah i imamo li ljude s kojima možemo razgovarati bez osjećaja da stalno nekamo žurimo.
