ZKM otvara sezonu predstavom o vremenu, odlascima i sjećanju: “Max, Mischa i ofenziva Tet” postaje kazališni događaj godine

Harstadov roman, a sada i Buljanova predstava, ne govori samo o pojedincu, već o čitavom svijetu u pokretu. O migracijama, nostalgiji i prijateljstvima koja se protežu kroz kontinente. O kazalištu koje više nije samo prostor izvedbe, već način postojanja. U tom kontekstu “Max, Mischa i ofenziva Tet” postaje nešto više od adaptacije – on je kazališni esej o vremenu i pripadnosti.

Kazalište kao sjećanje koje diše

Buljanovo čitanje romana prati suvremeni europski trend pretvaranja velikih romana u scensku formu. Kao što je Van Hove stvorio kazališnu verziju romana A Little Life, a Gosselin, Mitchell i Complicité istražili granice između proze i scene, tako i ZKM ovom predstavom otvara prostor gdje riječ postaje pokret, a svjetlo preuzima ulogu pripovjedača.

Predstava “Max, Mischa i ofenziva Tet” u ZKM-u okuplja snažan ansambl u kojem se isprepliću glasovi, sjećanja i likovi koji tvore kolektivnu priču o odlasku i povratku. Ugo Korani utjelovljuje Maxa, Hrvojka Begović Mishu, dok Lucija Šerbedžija, Frano Mašković i Rakan Rushaidat grade emocionalni okvir predstave. Glumački ansambl, u kojem su i Nataša Dangubić, Dado Ćosić, Vedran Živolić, Milica Manojlović i Rok Juričić, funkcionira kao jedno tijelo koje diše u ritmu Harstadove proze.

Scenograf Aleksandar Denić stvara svijet između galerije i stanice, dok kostimografkinja Ana Savić Gecan odijeva likove u slojeve vremena, prostora i identiteta. Glazba Darka Rundeka, koja povezuje zvukove autoceste, aviona i dvorane, postaje suptilni vodič kroz emocije, gotovo poput drugog lika.

Buljan je već ranije pokazao kako zna scenski prenijeti literarni ritam, no u “Maxu, Mischi i ofenzivi Tet” dotiče se onoga što nazivamo kontinuitetom života. Njegov teatar ne rekonstruira roman, već ga preobražava u iskustvo koje se živi zajedno s publikom. Harstadov epski realizam, humor i melankolija u ZKM-u pronalaze novo tijelo – ono glumca, ansambla, gledališta.

Predstava je, u tom smislu, i hommage moći kazališta da upija složenost svijeta i da je iznova ispriča kroz glasove koji pripadaju sadašnjosti. ZKM se ovim naslovom ne priklanja trendu nego ga preispituje, potvrđujući da kazalište i dalje ima snagu stvarati kontinente osjećaja u vremenu koje se ubrzano fragmentira.