Tihomir Stanić pokazao što znači živjeti književnost: Njegova „Na Drini ćuprija“ nije predstava, nego iskustvo
Zagreb je prošli vikend na trenutak disao ritmom Višegrada. U foajeu Hrvatskog narodnog kazališta, gdje svjetlo uvijek pada mekše nego drugdje, Tihomir Stanić izveo je monodramu „Na Drini ćuprija“ – kazališni događaj koji se ne gleda, nego doživljava. Publika je gledala glumca koji ne glumi, nego živi. Riječi Ive Andrića u njegovoj interpretaciji postaju žive strukture koje pulsiraju u prostoru, pretvarajući svaku rečenicu u most između vremena, ljudi i emocija. Upravo zato izvedba „Na Drini ćuprija“ nije bila samo kazalište – bila je razgovor između prošlosti i sadašnjosti, onako kako ga može voditi samo glumac koji razumije tišinu jednako duboko kao i riječ.
U Stanićevu tumačenju Andrić nije daleka legenda, nego prisutna svijest koja diše zajedno s publikom. Glumac, koji je ovom djelu posvetio dva desetljeća života, izgovara tekst kao da nastaje pred našim očima. Njegov glas prelazi iz šapta u ispovijest, iz pripovijesti u prisjećanje, iz emocije u smirenost. Sve što izgovori nosi težinu čovjeka koji razumije prolaznost, ali i njezinu ljepotu. „Na Drini ćuprija“ u njegovoj izvedbi postaje živa tvar koja se mijenja svakim pokretom i svakom stankom.
Bez glazbe, bez scenografije, bez ičega što bi moglo odvući pažnju, Stanićev nastup otkriva snagu same riječi. Publika je sjedila gotovo u tišini, ali to nije bila tišina dosade, nego ona rijetka i dragocjena tišina koja nastaje kad čovjek zna da svjedoči nečemu istinitom. Riječi su postajale slike, emocije su prolazile poput svjetla preko lica, a prostor HNK-a pretvarao se u most na Drini – mjesto susreta povijesti i sadašnjosti.
Kada je izgovorio posljednju rečenicu, publika je na trenutak ostala nepomična, kao da se nitko ne usuđuje prvi prekinuti tu čaroliju ravnoteže. Tek tada, kad su ruke progovorile pljeskom, bilo je jasno da su svi u dvorani svjedočili nečemu što nadilazi kazalište.
Nakon što je u proteklim godinama osvojila srca publike diljem Europe, Amerike i Azije te zabilježila nastupe na brojnim prestižnim međunarodnim festivalima i pozornicama, TEULIS Shadow Theatre donosi svoj čarobni obiteljski spektakl pred zagrebačku publiku, pružajući priliku da i hrvatski gledatelji dožive izvanrednu kombinaciju kazališne inovacije i bajkovite magije.
U prosinačkom ozračju Zagreba, kada se gradske ulice prepliću sa svjetlom blagdana i tihim očekivanjem umjetničkih susreta, Opera Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu obilježava 155. godišnjicu svoga djelovanja kao institucija koja je kroz desetljeća oblikovala kulturni identitet grada i države.
U Zagrebačkom kazalištu mladih, u petak je održana praizvedba ACID/KISELINA, Tene Štivičić, u režiji litavskog redatelja Antanasa Obcarskasa, u koprodukciji s Litavskim nacionalnim dramskim kazalištem iz Vilniusa.
Zagrebačko kazalište mladih ovog prosinca donosi praizvedbu drame ACID/Kiselina, autorice Tene Štivičić, u režiji renomiranog Antanasa Obcarskasa, litavskog redatelja koji u Zagrebu ostvaruje svoj hrvatski debi. Predstava nas vodi iza kulisa umjetničkog svijeta, otkrivajući suptilne dinamike moći, neizgovorene pritiske i odnose koji oblikuju kreativne kolektive – i ljude koji u njima sudjeluju.
U Zagrebačkom kazalištu mladih jučer je održano novo izdanje tribine Čitanje kazališta autora i voditelja Srđana Sandića, koje je ovoga puta bilo posvećeno jednoj od najiščekivanijih drama aktualne kazališne sezone – ACID/KISELINA Tene Štivičić.
Ususret premijeri predstave, Srđan Sandić razgovara s psihologinjom Lidijom Arambašić i spisateljicom Ivanom Bodrožić o moći, etici i kreativnim procesima u suvremenom kazalištu.
U prepunom Knapu, atmosfera je bila gotovo opipljiva. Smijeh, emocija i aplauz ispunili su prostor dok je Nexstage teatar službeno započeo svoju kazališnu priču premijerom predstave “Ljudina”. Publika je već na prvoj izvedbi pokazala da je riječ o pravom hitu.
U danu koji prirodno poziva na tišinu, usporavanje i povratak sebi, Matija Cvek objavio je novu pjesmu – onu koja ne traži pažnju glasno, ali je dobiva iskreno. Objavljena na Božić, pjesma Dom su ljudi (radni naziv prema poruci) donosi jednostavnu, ali duboko univerzalnu misao: dom nisu ni gradovi ni adrese, nego ljudi s kojima dijelimo život.
U Ujedinjenom Kraljevstvu utrka za vrh glazbenih ljestvica svake je godine u prosincu žešća nego u bilo kojem drugom razdoblju. Tijekom božićnog tjedna i najveće zvijezde i manje poznata imena ulažu iznimne napore kako bi s pjesmom ili albumom dosegli prvo mjesto – jer se božićni broj jedan smatra osobito prestižnim i simbolički snažnim uspjehom.
Vratimo se nakratko u veljaču. Dodjela Grammyja 2025. godine i Beyoncé koja ispisuje povijest. Ne samo da joj je napokon dodijeljena najvažnija nagrada večeri, album godine, nego je postala i prva crna žena koja je osvojila Grammy za najbolji country album – za Cowboy Carter. Nedavne promjene koje je uvela Recording Academy tu pobjedu čine još monumentalnijom: moguće je da je Beyoncé ujedno i posljednja osoba koja će ikada osvojiti tu nagradu u tom obliku.
Godinama se činilo da je Gmail adresa nešto što dobiješ jednom – i zauvijek ostaje isto. Bez obzira na to jesi li je otvorio kao tinejdžer, pod nadimkom koji danas zvuči neugodno, ili prije nego što si mogao predvidjeti koliko će Google račun postati važan dio svakodnevice.