Tihomir Stanić pokazao što znači živjeti književnost: Njegova „Na Drini ćuprija“ nije predstava, nego iskustvo
Zagreb je prošli vikend na trenutak disao ritmom Višegrada. U foajeu Hrvatskog narodnog kazališta, gdje svjetlo uvijek pada mekše nego drugdje, Tihomir Stanić izveo je monodramu „Na Drini ćuprija“ – kazališni događaj koji se ne gleda, nego doživljava. Publika je gledala glumca koji ne glumi, nego živi. Riječi Ive Andrića u njegovoj interpretaciji postaju žive strukture koje pulsiraju u prostoru, pretvarajući svaku rečenicu u most između vremena, ljudi i emocija. Upravo zato izvedba „Na Drini ćuprija“ nije bila samo kazalište – bila je razgovor između prošlosti i sadašnjosti, onako kako ga može voditi samo glumac koji razumije tišinu jednako duboko kao i riječ.
U Stanićevu tumačenju Andrić nije daleka legenda, nego prisutna svijest koja diše zajedno s publikom. Glumac, koji je ovom djelu posvetio dva desetljeća života, izgovara tekst kao da nastaje pred našim očima. Njegov glas prelazi iz šapta u ispovijest, iz pripovijesti u prisjećanje, iz emocije u smirenost. Sve što izgovori nosi težinu čovjeka koji razumije prolaznost, ali i njezinu ljepotu. „Na Drini ćuprija“ u njegovoj izvedbi postaje živa tvar koja se mijenja svakim pokretom i svakom stankom.
Bez glazbe, bez scenografije, bez ičega što bi moglo odvući pažnju, Stanićev nastup otkriva snagu same riječi. Publika je sjedila gotovo u tišini, ali to nije bila tišina dosade, nego ona rijetka i dragocjena tišina koja nastaje kad čovjek zna da svjedoči nečemu istinitom. Riječi su postajale slike, emocije su prolazile poput svjetla preko lica, a prostor HNK-a pretvarao se u most na Drini – mjesto susreta povijesti i sadašnjosti.
Kada je izgovorio posljednju rečenicu, publika je na trenutak ostala nepomična, kao da se nitko ne usuđuje prvi prekinuti tu čaroliju ravnoteže. Tek tada, kad su ruke progovorile pljeskom, bilo je jasno da su svi u dvorani svjedočili nečemu što nadilazi kazalište.
U Zagrebačkom kazalištu mladih jučer je održano novo izdanje tribine Čitanje kazališta autora i voditelja Srđana Sandića, koje je ovoga puta bilo posvećeno jednoj od najiščekivanijih drama aktualne kazališne sezone – ACID/KISELINA Tene Štivičić.
Ususret premijeri predstave, Srđan Sandić razgovara s psihologinjom Lidijom Arambašić i spisateljicom Ivanom Bodrožić o moći, etici i kreativnim procesima u suvremenom kazalištu.
U prepunom Knapu, atmosfera je bila gotovo opipljiva. Smijeh, emocija i aplauz ispunili su prostor dok je Nexstage teatar službeno započeo svoju kazališnu priču premijerom predstave “Ljudina” – i publika je već na prvoj izvedbi pokazala da je riječ o pravom hitu.
Postoji nešto gotovo nestvarno u trenutku kada se uoči blagdana upale svjetla pozornice, a Zagreb nakratko postane kulisa najljepše božićne priče. Orašar, balet koji generacijama budi nostalgiju, toplinu i onu posebnu iskru djetinjstva, ove godine dobiva novo, raskošno ruho – i to jedno od najveličanstvenijih koje smo ikada vidjeli na domaćoj sceni.
Sinoć je HNK Ivana pl. Zajca bio ispunjen onom posebnom, gotovo električnom tišinom koja vlada nekoliko trenutaka prije velikog umjetničkog događaja. A kada se zastor napokon podigao, riječku je publiku dočekao svijet koji se nije samo gledao – nego i osjećao. Premijerna izvedba „Venezuele“, jedne od najznačajnijih koreografija vizionarskog Ohada Naharina, opravdala je svako očekivanje i više od toga. Ovacije koje su ispunile kazalište trajale su minutama, kao spontani i iskreni odgovor na djelo koje je publiku istovremeno razoružalo i oduševilo.
U svijetu gdje se granice između pokreta, glazbe i osjećaja brišu, na scenu riječkog HNK-a Ivana pl. Zajca dolazi jedno od najintrigantnijih suvremenih plesnih djela – „Venezuela“, koreografski dragulj svjetski slavnog izraelskog umjetnika Ohada Naharina.
Britanski PR stručnjak tvrdi da su Harryjeve šale i medijski nastupi postali neučinkoviti te znak gubitka identiteta nakon odlaska iz kraljevske obitelji.
Glumac otkriva kako je politički govor o Tibetu doveo do dvadesetogodišnje zabrane prisustvovanja Oscaru i zašto nikada nije požalio što ga je izrekao.