“Sigurna kuća” Marine Vujčić: Intimna drama koja razbija zidove šutnje o obiteljskom nasilju

Predstava, koju su koncipirale dramaturginja Jelena Kovačić i redateljica Anica Tomić, premijerno će zaigrati ovog petka na velikoj sceni Gavelle, a njezina poruka već odzvanja zagrebačkim trgovima kroz snažne performanse. Razgovarali smo s Jelenom Kovačić o procesu stvaranja ove predstave, njezinoj dugogodišnjoj suradnji s Anicom Tomić, značaju javnih performansa i očekivanjima od projekta koji se usuđuje progovoriti o onome o čemu društvo najradije šuti. Ovaj ekskluzivni intervju donosi portal Grazia.hr.

Lada Lončar: Žrtva, počiniteljica ili oboje?

U središtu romana Sigurna kuća nalazi se Lada Lončar – nježna majka djevojčice, supruga uglednog sveučilišnog profesora, ali i žena koja je počinila ubojstvo i sada služi kaznu u zatvoru. Tko je zapravo Lada Lončar? Kako je izgledao njezin život iza prividno savršenih zidova obiteljskog doma? Roman Marine Vujčić neumoljivo secira slojeve rodno uvjetovanog nasilja, razotkrivajući ne samo mehanizme zlostavljanja, već i društveni kontekst koji ga omogućuje – osjećaj srama, propitkivanje žrtve i sustav koji često okrivljuje one koji traže pomoć.

Prije nešto više od mjesec dana, zagrebački trgovi postali su pozornica snažnih performansa inspiriranih romanom. Na glavnom trgu pojavile su se ženske siluete obavijene plahtama – bestjelesne, bezlične, simbolično utišane. Nedugo zatim, na Cvjetnom trgu, žene su ležale na podu, a četiri uzastopna performansa poslala su jasnu poruku: obiteljsko nasilje nije privatna stvar, već društveni problem koji zahtijeva kolektivnu odgovornost. Ovi performansi, osmišljeni pod redateljskom palicom Anice Tomić, nisu samo uvod u predstavu, već i poziv na buđenje svijesti.

Od stranica romana do kazališne scene

Kako je započeo put Sigurne kuće od romana do kazališne adaptacije? „Anica i ja pročitale smo roman prije njegova objavljivanja. Marina nam ga je poslala dok je još bio u prijelomu, sa željom da ga upravo mi postavimo na scenu. Koristim svaku priliku da joj zahvalim na tom povjerenju i podršci koja traje od početka“, otkriva Jelena Kovačić. Roman, koji je nedavno doživio treće izdanje, privukao je ogromnu pažnju čitatelja. „To me ispunjava optimizmom. Što više ljudi pročita Sigurnu kuću, to je veća šansa za dublje razumijevanje rodno uvjetovanog nasilja“, kaže Kovačić.

Adaptacija romana bila je izazovna zadaća. „Tema je izuzetno kompleksna i društveno osjetljiva. Dugo smo promišljale kako kazališno pristupiti i romanu i problematici. Odlučile smo se za trodijelnu strukturu: lecture performance koji uvodi feminističku umjetnost i kontekst nasilja nad ženama, intimnu priču o odnosu glavnih likova koja prati roman, te završni performans“, objašnjava dramaturginja. Uvodni dio, inspiriran radovima umjetnica poput Artemisie Gentileschi, Nan Goldin, Emme Sulkovicz i Sue Williams, postavlja okvir koji pokazuje da nasilje nije izolirani incident, već dio šireg društveno-političkog sustava. „Anica je u režiju unijela svoj performativni pristup, inspiriran njezinim iskustvom performerice, što je cijeloj predstavi dalo jedinstvenu snagu“, dodaje Kovačić.

Duboko ukorijenjeni narativi i osjećaj krivnje

Roman Sigurna kuća ne bavi se samo nasiljem, već i složenim emocijama poput krivnje, samopercepcije i društvenih očekivanja, posebice u hrvatskom kontekstu. Kako su Jelena i Anica pristupile ovim slojevitim temama? „Marinin roman precizno detektira faze zlostavljačkog odnosa. Bilo je izazovno prenijeti tu postupnost u dramsku formu, ali trudile smo se sačuvati mehanizam zlostavljačke zamke u koju svatko može upasti“, kaže Kovačić. U procesu su uvedeni novi likovi i situacije, a probe su donijele nova rješenja koja su dodatno obogatila adaptaciju. „Fokus je na susretu s onima koji su doživjeli nasilje, preživjeli ga ili, nažalost, nisu. Ansambl zajedno s publikom iznosi priču, a njihov angažman je ključan“, naglašava ona.

Performansi na trgovima: Umjetnost kao čin suočavanja

Javni performansi na zagrebačkim trgovima naišli su na različite reakcije – od ganutosti i podrške do indiferentnosti, pa čak i bijesa. „Anica je željela izaći iz kazališne dvorane jer je obiteljsko nasilje društveni problem. Performansi su bili čin prisutnosti i intervencije u javnom prostoru, inspirirani radovima umjetnica koje tematiziramo u predstavi“, objašnjava Kovačić. Reakcije publike bile su raznolike: „Bilo je podrške, ali i šokantne količine negativnih komentara na internetu, punih bijesa i mržnje. Mnogi su problem sveli na dnevno-političke podjele, što je poražavajuće. No vjerujem da je to glas manjine, samo trenutačno najglasnije.“

Suradnja s aktivistima i stručnjacima

U pripremi predstave, tim se oslonio na stručnjake i aktiviste. „Obje smo članice inicijative #spasime, što je za mene bilo ključno iskustvo. U procesu su nam pomogle aktivistkinje Sanja Sarnavka i Lana Bobić, psihologinja Senka Sekulić te Ivan Blažević iz Fonda za žene. Bilo je važno da ansambl čuje njihove priče i iskustva“, kaže Kovačić. Ova suradnja naglasila je da je borba protiv nasilja zajednički napor žena i muškaraca.

Jelena Kovačić i Anica Tomić surađuju već 25 godina, a njihova dinamika temelji se na međusobnom razumijevanju i dijalogu. „Kazalište je kolektivna umjetnost. Naša suradnja je razmjena ideja, ali i očuvanje individualnosti. Dobro se poznajemo, profesionalno i ljudski, i naš dijalog je uvijek iskren“, otkriva Kovačić. Ovaj projekt samo je nastavak njihova zajedničkog umjetničkog puta, koji uvijek teži propitkivanju društvenih normi.

Kako doprijeti do onih koji ne vide problem?

Predstava Sigurna kuća suočava nas s neugodnom istinom: nasilje je prisutno svuda, čak i među onima koji izgledaju osjetljivi na temu. „Lik zlostavljača u romanu je sveučilišni profesor koji ide u kazalište. Vjerujem da bi došao i na našu predstavu, uvjeren da ne radi ništa loše“, kaže Kovačić. Nedavni intervju s Daliborom Matanićem na portalu Gloria.hr pokazao je kako se nasilje relativizira. „Kad urednica nazove nasilje ‘neprimjerenim ponašanjem’ ili zlostavljač svoju ispriku počne s ‘ako sam…’, jasno je da je nasilje dio društvenog ugovora koji normalizira zlostavljanje“, upozorava ona.

Kovačić citira slogan feminističkog pokreta: „Privatno je uvijek političko.“ „Ne postoji granica između privatnog i javnog. Društveni kontekst omogućava nasilje, propitkuje žrtve i amnestira zlostavljače. Zatvaranje nasilja u četiri zida upravo je ono što ga uzrokuje“, tvrdi ona. Predstava Sigurna kuća želi razbiti taj zid šutnje, pozivajući publiku na promišljanje i djelovanje.

Umjetnost kao prostor slobode

U vrijeme kada se umjetnost često suočava s pokušajima cenzure, Kovačić podsjeća na njezinu ulogu: „Umjetnost je mjesto slobode, ne podobnosti. Ona propituje, otvara prostore i uključuje. Pokušaji njezina ograničavanja dovode u pitanje kritičko mišljenje, koje je osnova napretka.“ Upravo to čini Sigurna kuća – otvara dijalog, suočava nas s neugodnim istinama i poziva na promjenu.

Predstava Sigurna kuća više je od kazališnog događaja – to je poziv na promišljanje, empatiju i akciju. Premijera u Gavelli ovog petka obećava snažan doživljaj koji će, nadamo se, potaknuti razgovore daleko izvan zidova kazališta. Jer, kao što kaže Jelena Kovačić, borba protiv nasilja zajednički je napor – i počinje s nama.