Zagrebačka premijera SOLARIS DVA donosi hibridnu scensku viziju između prošlosti, projekcije i umjetne inteligencije
Nakon pulske premijere, autorski projekt SOLARIS DVA, nastao u koprodukciji Montažstroja i Istarsko narodno kazalište – Gradsko kazalište Pula, sinoć je doživio i svoju zagrebačku premijeru u Zagrebačko kazalište mladih, gdje će se ponovno izvesti i sutra, 25. veljače 2026. godine u 20 sati. Time se ovaj ambiciozni i višeslojni projekt upisuje u kazališni život metropole kao događaj koji istodobno propituje suvremenost i priziva snažnu kulturnu memoriju.
Predstava se nadovezuje na kultni roman Solaris poljskog pisca Stanisław Lem te na istoimeni film redatelja Andrej Tarkovski, ali pritom ne ostaje u okvirima adaptacije, nego otvara vlastiti interpretativni prostor u kojem se teme drugosti, identiteta i samospoznaje razrađuju kroz motiv “gostiju” – povrataka koji ne nude razrješenje, nego služe kao uznemirujuće i nemilosrdno ogledalo. U ovoj suvremenoj reinterpretaciji Solaris više nije udaljeni planet obavijen tajanstvenim oceanom, nego sveprisutna digitalna infrastruktura koja oblikuje našu svakodnevicu: algoritamski „ocean“ koji posreduje percepciju, filtrira iskustva i neprestano rekonstruira naše navike, želje i strahove. Ono što nam se iz tog sustava vraća sablasno je blisko i uvjerljivo, ali istodobno pomaknuto, iskrivljeno i često pogrešno, čime se briše granica između autentičnog i proizvedenog.
Šeparović u predstavu uvodi pojam „kazališnog šava“, naglašavajući razliku između digitalnog ekrana koji teži besprijekornoj glatkoći i kazališta koje ne može, niti želi, u potpunosti sakriti tragove vlastite konstrukcije. Kazalište ostaje prostor u kojem su spoj tijela, slike i tehnologije vidljivi, opipljivi i ranjivi, a upravo se u tom šavu, u trenutku kada kopija odaje pukotinu u vlastitoj iluziji savršenstva, otvaraju ključna pitanja našega vremena: tko ima pravo na original, što znači identitet u svijetu beskonačne reprodukcije i možemo li uopće zaboraviti u stvarnosti koja sve bilježi, arhivira i neumorno vraća?
Struktura predstave oblikovana je kao slojeviti susret arhivske razine, žive izvedbe i generativne razine, uključujući umjetnu inteligenciju i deepfake tehnologiju. Prepoznatljiva filmska slika prevodi se u scensku radnju, a potom se razlaže u digitalni oblak podataka, stvarajući dinamičan odnos između prošlosti i sadašnjosti, između zabilježenog i trenutačnog. Likovi pritom nisu samo nositelji fabule, nego kompleksni konstrukti koji egzistiraju na granici dokumenta i izvedbe.
Nastavite čitati nakon oglasa
U središtu toga sudara nalazi se Hari, koju tumači Rea Bušić, kao figura ljubavi, gubitka i nemogućnosti konačnog oproštaja. Njezina se scenska prisutnost oblikuje kao hibrid: lice koje gledamo na projekcijama nastaje pretapanjem lica izvođačice s licem glumice Natalija Bondarčuk iz Tarkovskijeva filma, čime se brišu granice između filmske memorije i kazališne sadašnjosti. Kris Kelvin, u interpretaciji Matije Čigira, ulazi u dijalog s vlastitom filmskom prošlošću, dok Nikola Nedić kao dr. Snaut i Sven Medvešek kao dr. Sartorius grade napetu intelektualnu i emotivnu dinamiku prostora. Frano Mašković kao dr. Gibarian i Vedran Živolić kao Henri Berton pojavljuju se kao video i AI prisutnosti, dodatno proširujući polje izvedbe izvan fizičke pozornice.
Nastavite čitati nakon oglasa
Posebnu dimenziju napetosti unosi robotski pas Unitree Go2 AIR, koji nije tek tehnološki dodatak, nego ravnopravni scenski akter. Njegova prisutnost postavlja pitanje granica empatije i otvara prostor za promišljanje o tome koliko brzo ljudski pogled počinje pripisivati emocije i namjere mehanizmu sastavljenom od metala, senzora i koda, te koliko je naša potreba za odnosom snažnija od svijesti o umjetnosti tog bića.
Zvukovni sloj predstave razvija se u dijalogu s glazbom iz Tarkovskijeva filma, koju potpisuju Eduard Artemjev i Johann Sebastian Bach, uz autorske intervencije Montažstroja i AI obradu. Time se stvara atmosfera koja istodobno priziva nostalgiju i proizvodi nelagodu, kao da i samo sjećanje zvuči poznato, ali više nikada nije potpuno isto.
Dramaturgiju potpisuje Filip Rutić, vizualni i tehnološki identitet oblikuje Konrad Mulvaj, scenografiju Filip Triplat, kostime Desanka Janković, oblikovanje svjetla Anton Modrušan, a scenski pokret Roberta Milevoj. Njihova suradnja rezultira estetski zaokruženim i konceptualno preciznim kazališnim iskustvom koje spaja analogno i digitalno, prisutno i arhivirano, intimno i tehnološki posredovano.
Nastavite čitati nakon oglasa
Gostovanje u ZKM-u nastavlja kontinuitet suradnje između zagrebačkog i pulskog kazališta, ali i potvrđuje trajnu prisutnost Montažstroja na toj sceni. Zagrebačka publika dobila je priliku uroniti u „digitalni ocean“ iz neposredne blizine, u prostoru gdje se istina i laž ne mjere rezolucijom slike, nego se uvijek iznova vraćaju tijelu izvođača, dahu publike i neponovljivom vremenu same izvedbe.
Ususret stotom rođendanu zagrebačkog radija, RadioTeatar na Voćarskoj 71 otvara vrata četvrte sezone posebnog ciklusa pod nazivom Radio Voćarska, u kojem se spajaju kazalište, zvuk, glazba i zajedničko druženje u jedinstvenom ambijentu proljetnog grada. Ovaj program, koji se proteže kroz predstave, zvučne šetnje, koncerte, radionice, dvorišni radio i susrete svih generacija, još jednom potvrđuje kako kultura i zajedništvo mogu živjeti u svakom kutku Šalate, dok povijest radija odzvanja u svakoj noti i svakom šuštaju papira.
U večeri koja obećava tišinu između tonova jednako snažnu kao i samu glazbu, pozornica Satiričkog kazališta Kerempuh ponovno će postati mjesto susreta poezije, emocije i glazbene suptilnosti, onakve kakvu je stvarao neponovljivi Leonard Cohen, čije riječi i danas odzvanjaju jednako snažno kao i u vremenu kada su prvi put izgovorene.
U vremenu u kojem se kazališne pozornice često okreću sigurnim, provjerenim naslovima, povratak jedne od najveličanstvenijih opera uopće djeluje gotovo poput tihog, ali snažnog kulturnog potresa – onog koji ne dolazi naglo, već se godinama iščekuje i naposljetku dogodi s puninom značenja. Upravo takav trenutak dočekat će Rijeka početkom travnja, kada će se na pozornicu Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca, nakon dugih trideset i dvije godine izbivanja, vratiti monumentalna Puccinijeva „Turandot“, djelo koje istodobno pripada povijesti, ali i neumorno govori suvremenosti.
Miran Kurspahić pripada krugu suvremenih kazališnih autora koji vlastiti umjetnički identitet oblikuju na sjecištu različitih izvedbenih i autorskih praksi, pri čemu se njegov rad ne iscrpljuje u samoj režiji, nego se širi prema pisanju, glumi i konceptualnom oblikovanju predstava koje nastaju kao rezultat promišljenog, ali otvorenog i procesualnog rada. Njegov kazališni rukopis odlikuje se dinamičnim spojem ironije, društvene osjetljivosti i sklonosti prema žanrovskom miješanju, pa se u njegovim predstavama često prepoznaje istodobna prisutnost humora i nelagode, lakoće i dubine, kao i stalna težnja da se publiku ne zadrži na površini zabave, nego je uvuče u prostor preispitivanja vlastitih stavova i navika.
Uoči premijere predstave LOGOR / GOLGOTA u Zagrebačkom kazalištu mladih, u kazališnom je prostoru održana tribina Čitanje kazališta, zamišljena kao mjesto susreta kritičkog mišljenja, kazališne prakse i suvremenog društvenog konteksta. Ova je tribina bila posvećena novoj produkciji ZKM-a koja na scenu donosi zanimljivu i provokativnu dramaturšku koncepciju: dvije rane drame Miroslava Krleže, U logoru i Golgota, objedinjene su u jedinstvenu scensku cjelinu. Predstavu režira nagrađivana slovenska redateljica Nina Rajić Kranjac, autorica čiji se rad posljednjih godina sve snažnije ističe na europskoj kazališnoj sceni, osobito po smjelim interpretacijama klasičnih tekstova i izraženom društveno-kritičkom senzibilitetu.
Na kazališnu pozornicu Zagreba stiže predstava koja će publiku istodobno nasmijati do suza i natjerati na nelagodno prepoznavanje vlastitih slabosti. Nova komedija „CELO TELO TU ME BOLI“, autora i redatelja Nikola Pejaković, gostuje 12. ožujka 2026. u 21 sat u Satiričko kazalište Kerempuh, u produkciji Teatar na Brdu, donoseći večer inteligentnog humora, britke ironije i gorko-slatkih istina o vremenu u kojem živimo.
Predstava „Babin kuk gori“ koja tematizira putovanje dviju žena od Zagreba do Babina Kuka kako bi spriječile vjenčanje koje ih je emotivno uznemirilo, donosi suvremenu priču o impulsivnim odlukama i posljedicama koje one mogu imati. U središtu radnje nalaze se Katarina Sladić i Marija Jelavić, koje nakon primitka pozivnice na vjenčanje donose spontanu odluku da automobilom krenu na dug put, vjerujući da mogu promijeniti tijek događaja, no putovanje se ubrzo pretvara u kompleksan road trip ispunjen humorom, napetošću i preispitivanjem vlastitih motiva. Autori predstave inspiraciju su pronašli u motivima poznate priče o putovanju kao metafori za osobni razvoj, a lokalni kontekst Zagreba i Babina Kuka daje dodatnu autentičnost i bliskost domaćoj publici.
Povodom tridesete obljetnice svoje stand-up karijere, jedan od najprepoznatljivijih autora domaće satire, Željko Pervan, okupio je novinare na susretu koji je, u skladu s njegovim stilom, bio jednako ceremonijalan koliko i ležerno duhovit – uz tortu, kavu i razgovor koji je neprestano klizio između autobiografije i improvizirane komedije. Već u uvodu naglasio je kako je sama činjenica da se tri desetljeća bavi istim zanimanjem gotovo egzistencijalni paradoks, jer, kako je u šali rekao, čovjek bi se trebao umoriti od vlastite profesije mnogo prije nego što ona doživi jubilej. Uz karakterističnu ironiju prisjetio se i zdravstvenih epizoda koje su, prema njegovu viđenju, gotovo spriječile proslavu obljetnice, sugerirajući kako bi u tom slučaju interes javnosti bio još veći, ali bi povod bio posve drukčiji.
Naime, kao mlada bila je velika obožavateljica legendarnog benda The Beatles, a upravo joj je McCartney bio najdraži član slavne četvorke iz Liverpoola.
Kolege i suradnici redovito ga opisuju kao iznimno pristojnog, skromnog i susretljivog - osobu koja se prema svima odnosi s poštovanjem, bez obzira na status.
O razlozima povlačenja iz Hollywooda, ali i odluci o povratku, Diaz je progovorila u intervjuu za britansko izdanje magazina Hello!, gdje je otvoreno opisala kako je izgledao njezin život daleko od reflektora.
Bivši supružnici raskošno imanje, vrijedno gotovo 61 milijun dolara, kupili su u svibnju 2023., no već od srpnja 2024. pokušavaju ga prodati, nedugo prije nego što je Lopez podnijela zahtjev za razvod.
Beckham, koji je nedavno proslavio 50. rođendan, već je godinama poznat po bogatoj kolekciji tetovaža, od kojih su mnoge posvećene upravo Victoriji i njihovoj obitelji.
