Premijera predstave Mala povijest nejednakosti redatelja Miloša Lolića u Zagrebačkom kazalištu mladih
U zagrebačkom kazalištu mladih 22. ožujka 2025. nas očekuje premijera predstave Mala povijest nejednakosti, u režiji Miloša Lolića, nastale po motivima grafičkog romana Kapital & Ideologija Claire Alet i Benjamina Adama.
U Zagrebačkom kazalištu mladih 22. ožujka2025. nas očekuje premijera predstave Mala povijest nejednakosti, u režiji Miloša Lolića, nastale po motivimagrafičkog romana Kapital & Ideologija Claire Alet i Benjamina Adama.
O čemu se radi u predstavi Mala povijest nejednakosti?
Radnja prati Gillesa, Europljanina, bijelaca i rentijera, iznimno uznemirenog viješću da će francuski parlament izglasati zakon o porezu na dohodak, koji će bogatije pojedince oporezivati više no ostalo stanovništvo. Hoće li progresivni porez uzdrmati Gillesovu poziciju „vladara svijeta“? Može li, uostalom, porez utjecati na pravedniju preraspodjelu bogatstva? Je li moguće nadići kolonijalnu prošlost upisanu u same temelje klasnih razlika u Europi? Kako su nedavne mjere štednje u eurozoni dodatno produbile jaz između različitih društvenih skupina?
Mala povijest nejednakosti, novi projekt redatelja Miloša Lolića, pruža nam kaleidoskopski pregled sudbina osam generacija jedne privilegirane obitelji. Nastala prema motivima grafičkog romana Kapital i ideologija, ova predstava nastoji mapirati ključne događaje koji su definirali politički, ekonomski i intimni odnos prema ideji vlasništva, usput bivajući neobveznom sagom o odsutnosti grižnje savjesti.
U predstavi glume Katarina Bistrović Darvaš, Dado Ćosić, Iva Kraljević, Danijel Ljuboja, Milica Manojlović, Frano Mašković, Mia Melcher, Tina Orlandini, Ivan Pašalić, Barbara Prpić, Anđela Ramljak, Mateo Videk, Vedran Živolić, Rok Juričić, Nancy Abdel Sakhi i Valentine Olanrewaju Okoli.
Tko je redatelj Miloš Lolić, koji prvi put režira u Hrvatskoj
Miloš Lolić – prvi put režira u Hrvatskoj, a u Zagrebačkom kazalištu mladih postavit će premijerno Malu povijest nejednakosti, po motivima grafičkog romana Claire Alet & Benjamin Adam: KAPITAL & IDEOLOGIJA.
Lolić je istaknuti srpski kazališni redatelj, rođen 1979. u Beogradu. Studirao je kazališnu i radio-režiju na Univerzitetu umetnosti u Beogradu, a karijeru je započeo 2002. režirajući na različitim pozornicama u Srbiji, te se afirmirao i u europskom kazališnom prostoru, uključujući Austriju, Njemačku, Švicarsku i Sloveniju.
Rad mu je obilježen značajnim priznanjima. Godine 2009. osvojio je BITEF nagradu za režiju predstave Sanjari Roberta Musila u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu. Njegova beogradska produkcija Bog je DJ Falka Richtera 2011. pozvana je na značajni festival Radikal Jung u Münchenu. Lolić je 2012. dobio i prestižnu Nestroy nagradu kao najbolji novi redatelj za režiju predstave Magic Afternoon Wolfganga Bauera, Volkstheater, Beč.
Godine 2023. nagrađen je Sterijinom nagradom i nagradom Bojan Stupica za režiju predstave Yankee Rose Slobodana Obradovića u Beogradskom dramskom pozorištu.
U karijeri je režirao brojne zapažene predstave na renomiranim europskim scenama: Volkstheater München „Krvava svadba“ Federika Garsije Lorke i „Roberto Zucco“ Bernara-Marija Koltesa; njegov prvi rad u Maxim Gorki Theater u Berlinu bila je dokufikcionalna stereo-drama „The Night of Gavrilo Princip“, prikazana 2014. u okviru festivala Europe 14|14, zatim u istom kazalištu režira predstavu „Mania“ po Euripidovim „Bakhama“; u bečkom Burgtheateru režira „Party Time“ Harolda Pintera; u Volkstheateru u Beču „Prve dame“ Wernera Schwaba i „Rechnitz“ Elfriede Jelinek, te mjuzikl „Lazarus“ Davida Bowiea; „Hinkemann“ Ernsta Tollera u koprodukciji Düsseldorfer Schauspielhausa i Salzburger Festspiela; „Kvartet“ Heinera Müllera u Schauspiel Frankfurt; a u Theateru Basel „Idomenej“ Rolanda Schimmelpfenniga i „Lizistrata, drugi dio“ Sibylle Berg; itd.
Danas je Miloš Lolić priznat kao jedan od vodećih redatelja svoje generacije, s karijerom koja spaja jugoslavensko kazališno naslijeđe s europskim umjetničkim tendencijama. Lolićev rad karakterizira duboko promišljanje, hrabri redateljski postupci i sposobnost da kroz kazalište postavi važna društvena i egzistencijalna pitanja, čime značajno obogaćuje suvremenu kazališnu scenu.
U Zagrebačkom kazalištu mladih jučer je održano novo izdanje tribine Čitanje kazališta autora i voditelja Srđana Sandića, koje je ovoga puta bilo posvećeno jednoj od najiščekivanijih drama aktualne kazališne sezone – ACID/KISELINA Tene Štivičić.
Ususret premijeri predstave, Srđan Sandić razgovara s psihologinjom Lidijom Arambašić i spisateljicom Ivanom Bodrožić o moći, etici i kreativnim procesima u suvremenom kazalištu.
U prepunom Knapu, atmosfera je bila gotovo opipljiva. Smijeh, emocija i aplauz ispunili su prostor dok je Nexstage teatar službeno započeo svoju kazališnu priču premijerom predstave “Ljudina” – i publika je već na prvoj izvedbi pokazala da je riječ o pravom hitu.
Postoji nešto gotovo nestvarno u trenutku kada se uoči blagdana upale svjetla pozornice, a Zagreb nakratko postane kulisa najljepše božićne priče. Orašar, balet koji generacijama budi nostalgiju, toplinu i onu posebnu iskru djetinjstva, ove godine dobiva novo, raskošno ruho – i to jedno od najveličanstvenijih koje smo ikada vidjeli na domaćoj sceni.
Sinoć je HNK Ivana pl. Zajca bio ispunjen onom posebnom, gotovo električnom tišinom koja vlada nekoliko trenutaka prije velikog umjetničkog događaja. A kada se zastor napokon podigao, riječku je publiku dočekao svijet koji se nije samo gledao – nego i osjećao. Premijerna izvedba „Venezuele“, jedne od najznačajnijih koreografija vizionarskog Ohada Naharina, opravdala je svako očekivanje i više od toga. Ovacije koje su ispunile kazalište trajale su minutama, kao spontani i iskreni odgovor na djelo koje je publiku istovremeno razoružalo i oduševilo.
U svijetu gdje se granice između pokreta, glazbe i osjećaja brišu, na scenu riječkog HNK-a Ivana pl. Zajca dolazi jedno od najintrigantnijih suvremenih plesnih djela – „Venezuela“, koreografski dragulj svjetski slavnog izraelskog umjetnika Ohada Naharina.
Britanski PR stručnjak tvrdi da su Harryjeve šale i medijski nastupi postali neučinkoviti te znak gubitka identiteta nakon odlaska iz kraljevske obitelji.
Glumac otkriva kako je politički govor o Tibetu doveo do dvadesetogodišnje zabrane prisustvovanja Oscaru i zašto nikada nije požalio što ga je izrekao.