Sinoć je ususret praizvedbi teksta Ivora Martinića „Sin, majka i otac sjede za stolom i dugo šute“, u foyeu Zagrebačkog kazališta mladih održana tribina Čitanje kazališta, a ujedno i promocija knjige dviju drama Ivora Martinića u izdanju nakladničke kuće Fraktura.
Osim drame „Sin, majka i otac sjede za stolom i dugo šute“ čija nas praizvedba očekuje večeras, knjiga sadržava i tekst jedne od najdugovječnijih, najgledanijih i najnagrađivanijih predstava na repertoaru ZKM-a – „Dobro je dok umiremo po redu“, koja je 2019. godine također u režiji Aleksandra Švabića premijerno izvedena u ZKM-u.
Uz Ivora Martinića, na tribini su govorili i dramaturg nove ZKM-ove predstave Marin Lisjak, Matko Botić, teatrolog, dramaturg i glazbenik te Bojana Radović kritičarka Večernjeg lista. Razgovor je moderirao Srđan Sandić.
Iako u naslovu drame „Sin, majka i otac sjede za stolom i dugo šute“ njih troje sjede za stolom i dugo šute, u drami će sve izgovoriti. Za tim stolom postavit će se teška pitanja s još težim odgovorima i sva će se međusobna zamjeranja, povrede i neoprostivosti na njega iznijeti. Dok njihovu malom nukleusu prijeti nuklearna katastrofa koja samo naizgled dolazi izvana, ova će obitelj – kao i mnoge druge, naše – proždirati samu sebe. To se događa i obitelji iz drame „Dobro je dok umiremo po redu“, na drugi način i iz drugih razloga. Ova se obitelj već raspala, ali njezini bivši članovi ne prestaju zbog toga biti nečija majka, otac ili sin. Iako najstariji član obitelji umire po prirodnom redu, mnoga su razočaranja i male smrti na ovaj ili onaj način dokrajčile i preživjele.
U dijalozima Ivora Martinića riječi ne služe samo tome da prikažu dramski konflikt, nego i sve ono prešućeno što iza tog konflikta stoji. Drama se zapravo događa u međuprostoru onoga što njegovi junaci žele i onoga što su dobili, a to je onaj međuprostor u kojemu svi, u svojim pojedinačnim životima i dramama, neprestano živimo.
