Predstava o obitelji koja se ne predaje: Zašto je ‘Uloga moje porodice u svjetskoj revoluciji’ kazališni hit veljače

Roman Bore Ćosića, jednog od najvažnijih autora postjugoslavenskog kulturnog prostora, prvi je put objavljen 1969. godine, kada je i nagrađen prestižnom NIN-ovom nagradom. Riječ je o djelu koje je obilježilo generacije čitatelja svojom originalnom poetikom, suptilnim humorom i nenametljivom, ali snažnom društvenom kritikom.

U središtu romana, a sada i kazališne adaptacije, nalazi se obitelj koja se, suočena s neimaštinom, društvenim lomovima i povijesnim turbulencijama, oslanja na humor, solidarnost i međusobno razumijevanje kao temeljne strategije opstanka. Likovi Mame, Dede, Tate, Ujaka, Tetki i malog Bore, kroz niz svakodnevnih situacija i desetljeća promjena, prerastaju u univerzalnu metaforu obitelji kao zajednice koja opstaje zahvaljujući bliskosti i zajedništvu, neovisno o vremenu i okolnostima.

Roman je ispričan iz perspektive djeteta koje svijet odraslih promatra fragmentarno, kroz niz kratkih, gotovo filmskih prizora. Upravo ta dječja perspektiva, lišena potpunog razumijevanja političkih i društvenih mehanizama, omogućuje snažnu emocionalnu i satiričnu dimenziju priče. „Danas revolucije više ne znače isto što i nekad. Moć je u rukama korporacija i banaka, a obitelj možda ostaje posljednje mjesto u kojem ljudi nisu svedeni na brojke. Predstava govori o poštenom i jednostavnom životu kao vrijednosti koja polako nestaje“, istaknula je redateljica Ksenija Marinković.

U predstavi glume Dušan Gojić, Daria Knez Rukavina / Anamarija Jurišić Osmeričić, Marko Cindrić, Dean Cigo Krivačić, Sara Stanić i Matija Čigir. Publiku očekuje emotivna, duhovita i izrazito aktualna priča koja obitelj prikazuje kao posljednji prostor otpora, bliskosti i smisla u svijetu neprestane promjene.

Dramaturginja Kristina Kegljen, suosnivačica FAKin Teatra koji vodi sa Sarom Stanić, proces rada na predstavi opisuje kao niz improvizacija, logističkih izazova i kolektivnog entuzijazma. Od ranih odlazaka na Hrelić u potrazi za rekvizitima, preko prijevoza doniranog namještaja i neplaniranih scenografskih peripetija, do fizički zahtjevnih i ponekad kaotičnih situacija – sve je, kako ističe, bilo dio stvaranja kazališnog svijeta koji je na kraju u potpunosti zaživio na sceni.

Iza tog zajedničkog truda, improvizacija i upornosti, nastala je predstava koja s lakoćom komunicira s publikom – šarmantna, duhovito satirična i emocionalno precizna. Uloga moje porodice u svjetskoj revoluciji u kazališnoj verziji potvrđuje da su intimne, obiteljske priče često najsnažniji komentar društva, ali i podsjetnik na vrijednosti koje, unatoč svemu, još uvijek vrijedi braniti.