Rođena Mostarka, Miranda Lončar životni je i obrazovni put gradila izvan sredine iz koje potječe. Preddiplomski studij završila je na Sveučilištu Kent u Canterburyju u Velikoj Britaniji, a potom je na Sveučilištu u Sieni u Italiji završila diplomski studij semiotike, discipline koja proučava znakove, značenja i načine na koje ljudi međusobno komuniciraju. Govori engleski, talijanski i francuski jezik, dok svoj hercegovački identitet rado koristi kao dio komičarskog nastupa. U njezinu predstavljanju publici nema mnogo prostora za uljepšavanje biografije. Naprotiv, vlastito podrijetlo i stereotipe koji ga prate pretvara u materijal za šalu, uključujući predrasude o Hercegovcima, njihovu odnosu prema novcu, politici i društvenom položaju. Takav pristup omogućuje joj da o osjetljivim društvenim temama govori iz perspektive osobe koja i sama pripada skupini koju izvrgava ruglu.
Njezino obrazovanje i komičarski izraz na prvi pogled pripadaju različitim svjetovima. Akademski interes za jezik, znakove i značenja podrazumijeva pažljivo promatranje komunikacije, dok stand-up zahtijeva sposobnost da se složena misao pretvori u nekoliko rečenica koje će publika odmah razumjeti. Lončar na pozornici koristi svakodnevni govor, uključujući psovke, seksualne aluzije i otvorene komentare o intimnim odnosima. Takav jezik ne pokušava prilagoditi očekivanjima da žena u javnosti mora govoriti odmjerenije ili pristojnije od muškarca. Upravo su njezin način izražavanja i teme kojima se bavi među razlozima zbog kojih izaziva različite reakcije publike.
U najavi svojeg nastupa navodi i komentare koje dobiva na društvenim mrežama, među kojima su optužbe da previše psuje, da stalno govori o seksu ili da je tipična Mostarka. Umjesto da takve primjedbe prešuti, uključuje ih u vlastito predstavljanje. Time pokazuje kakva očekivanja dio publike ima od komičarki, osobito kada otvoreno govore o seksualnosti, partnerskim odnosima i vlastitim životnim izborima. Njezin komičarski pristup ne temelji se na nastojanju da se svima svidi. Ona računa na to da će neke teme izazvati nelagodu, a pojedine šale podijeliti publiku, što je sastavni dio stand-up nastupa koji se bave privatnim iskustvima i društvenim predrasudama.
Iako se u najavi zagrebačkog gostovanja ističe činjenica da će biti prva žena koja izvodi stand-up u Scenoteci, Lončar ne smatra da postoji posebna ženska i muška stand-up komedija. Prema njezinu shvaćanju, razlika proizlazi iz osobnosti izvođača, njegova iskustva, načina razmišljanja i sposobnosti da pronađe humor u određenoj situaciji. Komičari i komičarke prolaze isti postupak stvaranja materijala, tijekom kojega se pojedina šala isprobava pred publikom, mijenja i postupno usavršava. Posebno ističe činjenicu da su publiku na mnogim stand-up večerima, osobito u ugostiteljskim prostorima, tradicionalno većinom činili muškarci. U takvim okolnostima komičarka mora pronaći način da njezina priča dopre i do ljudi koji možda nemaju neposredno iskustvo situacija o kojima govori.
Lončar stand-up doživljava kao umjetnost koja nastaje u izravnom odnosu s publikom. Za razliku od kazališne monokomedije, u kojoj glumac najčešće izvodi unaprijed napisani tekst oblikovan uz pomoć redatelja i drugih kazališnih suradnika, stand-up materijal razvija se tijekom nastupa. Komičar može pripremiti temu, početnu konstrukciju šale i njezin završetak, ali tek reakcija publike otkriva funkcionira li zamišljena dosjetka. Ponekad je potrebno promijeniti samo jednu riječ, a ponekad odbaciti cijeli dio nastupa. Lončar pritom ne smatra da je jedan žanr umjetnički vredniji od drugoga. Razlika je u načinu nastanka i izvođenja, pri čemu stand-up ostavlja više prostora za neposrednu reakciju, improvizaciju i prilagodbu atmosferi u dvorani.
Njezin novi zagrebački nastup „A mogu i bez njega“ nastao je iz materijala koji je razvijala tijekom osamnaest godina bavljenja komedijom. Naslov se odnosi na partnerske odnose, ali istodobno otvara pitanje koliko čovjekova sreća ovisi o drugoj osobi. Lončar ga objašnjava jednostavnom rečenicom: „Pa mogu i bez njega, ali ne moram.“ U toj formulaciji sadržana je osnovna ideja predstave, prema kojoj sposobnost samostalnog života ne isključuje želju za ljubavlju, bliskošću i zajedništvom. Riječ je o odnosu između osobne neovisnosti i emocionalnih potreba, koji se tijekom života mijenja zajedno s iskustvima, očekivanjima i godinama.
U pedesetoj godini života Lončar ima dovoljno osobnih iskustava da o ljubavnim odnosima govori iz nekoliko različitih perspektiva. Tijekom godina bila je slobodna, zaljubljena, ostavljena i udana, a svako od tih razdoblja donijelo je drukčiji pogled na partnerske odnose. Njezin show zato nije ograničen na jednu ljubavnu priču niti prati jedinstvenu radnju. Sastavljen je od komičarskih opažanja koja povezuju potragu za partnerom, razočaranja, brak, tuđe razvode i pokušaje da se nakon neuspjele veze ponovno uspostavi emocionalna ravnoteža. Posebno mjesto zauzimaju iskustva upoznavanja partnera u dvadesetim, tridesetim i četrdesetim godinama, kada se mijenjaju očekivanja od veze, ali i način na koji ljudi procjenjuju vlastite mogućnosti i želje.
Lončar otvoreno priznaje da u trenucima ljubavnih razočaranja nije bila osobito smiješna. Svoja tadašnja stanja opisuje kao tragična, ali upravo su iz osjećaja boli i osobne neadekvatnosti nastajale neke od njezinih najboljih komičarskih ideja. Vremenski odmak omogućio joj je da situacije koje su nekoć bile neugodne ili bolne sagleda iz drukčije perspektive. Ono što je u trenutku događaja izgledalo kao osobni neuspjeh kasnije je moglo postati priča u kojoj će drugi prepoznati vlastito iskustvo. Njezina komedija zato ne polazi od pretpostavke da su ljubavni problemi sami po sebi zabavni, nego od mogućnosti da se u ljudskom ponašanju tijekom takvih situacija pronađu apsurd, pretjerivanje i proturječja.
U predstavi se bavi i muškim egom, ženskim strpljenjem te načinima na koje ljudi opravdavaju vlastito ponašanje u vezama. Posebno su zahvalne situacije u kojima osoba tvrdi da je potpuno zadovoljna samačkim životom, a istodobno neprestano provjerava je li joj se netko javio. Takva proturječja postaju još vidljivija u vremenu društvenih mreža i aplikacija za komunikaciju, kada je moguće prekinuti odnos jednim pritiskom na zaslon, ali se mnogo teže osloboditi potrebe za provjeravanjem što druga osoba radi. Blokiranje i odblokiranje bivših partnera, čekanje poruka i praćenje nečije internetske aktivnosti dio su suvremenih ljubavnih navika koje Lončar uključuje u svoj komičarski pogled na odnose.
Jedna od tema njezina nastupa jest i razlika između stvarnog partnerskog života i slike koju ljudi stvaraju o sebi na društvenim mrežama. Dok se javno predstavljaju kao sretni, samostalni i emocionalno stabilni, privatno mogu prolaziti kroz ljubomoru, nesigurnost ili razočaranje. Lončar se zanima upravo za takve situacije, u kojima se ljudsko ponašanje udaljava od slike koju osoba želi ostaviti o sebi. Pritom se ne postavlja u položaj nekoga tko drugima dijeli savjete o ljubavi. Vlastita iskustva koristi kao dokaz da ni sama nije uvijek donosila razumne odluke i da godine ne jamče otpornost na emocionalne pogreške.
Unatoč naslovu koji se može protumačiti kao izjava o odustajanju od muškaraca, „A mogu i bez njega“ nije zamišljen kao obračun s ljubavlju ili brakom. Lončar govori o mogućnosti da čovjek nakon razočaranja ponovno zavoli, bez obzira na to koliko mu je prethodno iskustvo bilo bolno. U objašnjenju predstave srce uspoređuje s mišićem koji se može oporaviti čak i nakon teške emocionalne traume. Ta usporedba pripada njezinu osobnom, metaforičkom razumijevanju ljubavnih odnosa, a ne medicinskoj tvrdnji. Za nju je važna mogućnost da osoba ponovno uspostavi povjerenje i emocionalnu bliskost, čak i kada je prethodno bila uvjerena da takvo iskustvo više ne želi ponoviti.
Posebnost Mirandina javnog predstavljanja jest i uloga njezina supruga Igora Anđelića, koji je medijima poslao najavu zagrebačkog nastupa. U poruci se našalio da njegova supruga ne zna poslati elektroničku poštu na više adresa bez stvaranja zbrke, pa je organizaciju preuzeo sam. Novinarima je pritom ponudio mogućnost da se za dodatne informacije obrate njemu, uz napomenu da je tako veća vjerojatnost da će njihov upit doista stići do Mirande. Šalu je nastavio prijetnjom da će naslov njezina showa promijeniti u „A fakat ne mogu bez njega“. Takva komunikacija zanimljivo se nadovezuje na samu temu predstave jer se naslov koji govori o mogućnosti života bez partnera već u promotivnoj poruci suočava sa svakodnevicom bračnog odnosa, podjelom obaveza i međusobnim zadirkivanjem.
Lončar i u opisivanju vlastitih svakodnevnih navika zadržava sličan odnos prema sebi. Navodi da u slobodno vrijeme pokušava sakriti mobitel od same sebe kako bi pronašla koncentraciju za čitanje književnosti. U toj se izjavi može prepoznati problem suvremenog načina života, u kojem stalna dostupnost informacija i poruka otežava dulje zadržavanje pažnje na jednoj aktivnosti. Njezina akademska naobrazba i interes za književnost pritom stoje uz komičarski govor koji se ne ustručava koristiti vulgarizme ili obrađivati seksualne teme. Lončar ne pokušava pomiriti te dvije strane svojeg identiteta niti jednu predstaviti kao ozbiljniju ili prihvatljiviju. Obje pripadaju njezinu iskustvu i načinu na koji se predstavlja publici.
Gostovanje u Scenoteci smješta njezin nastup u zagrebački kazališni prostor koji je posljednjih godina promijenio ime i organizacijsko vodstvo. Nekadašnja Scena Vidra u Draškovićevoj ulici postala je Scenoteka, a njezin program vodi tim povezan s obitelji Kerekeš, poznatom po kazališnim komedijama. U takvom programskom okruženju Lončar dolazi kao izvođačica čiji se rad temelji na osobno razvijenom stand-up materijalu. Najava njezina nastupa kao prvog ženskog stand-up showa na toj pozornici odnosi se na dosadašnji program Scenoteke, a ne na početak ženskog stand-upa u Zagrebu ili Hrvatskoj, gdje komičarke nastupaju već godinama.
Za Mirandu Lončar humor nije odvojen od životnog iskustva koje ga je proizvelo. Njezine priče o ljubavi, braku i razočaranjima nastajale su tijekom godina u kojima se mijenjala i ona sama, a njihov konačni oblik određivale su reakcije publike. Zato se iza naslova „A mogu i bez njega“ ne nalazi jednostavna tvrdnja o tome da su muškarci nepotrebni ili da je samački život bolji od partnerskog. Riječ je o komičarskom pogledu na ljudsku potrebu za ljubavlju, čak i onda kada iskustvo govori da ona može biti neugodna, iscrpljujuća i potpuno nerazumna. Lončar tu proturječnost ne pokušava razriješiti. Ona je pretvara u materijal za pozornicu, koristeći vlastite pogreške i razočaranja kao polazište za humor u kojem se mogu prepoznati ljudi različitih generacija i životnih iskustava.
