Predstava o obitelji koju dobivamo i onoj koju sami biramo stiže u Zagreb. Evo zašto je vrijedi pogledati

Nakon otvorenja 23. izdanja Festivala svjetskog kazališta, zagrebački program nastavlja se u srijedu, 16. rujna, u Zagrebačkom plesnom centru predstavom OBITELJ belgijsko-nizozemskog autora Louisa Janssensa. Riječ je o poetskom i dokumentarističkom kazališnom radu koji polazi od obitelji kao iskustva poznatog svakom čovjeku, ali pritom ne pokušava ponuditi jednu definiciju obiteljskog odnosa. Umjesto toga, Janssens kroz osobne priče izvođača istražuje što ljude povezuje, na koji način nastaje osjećaj pripadnosti te može li se obitelj pronaći i izgraditi među ljudima koji nisu povezani krvnim srodstvom.

Ovogodišnji Festival svjetskog kazališta otvoren je u subotu u Zagrebačkom kazalištu mladih predstavom THE MAKING OF BERLIN, nastalom u produkciji belgijskog kolektiva Berlin i NTGent, u režiji Yvesa Degrysea. Predstava, izgrađena oko priče o koncertu koji se nikada nije dogodio, publiku uvodi u prostor u kojem se dokumentarna građa susreće s fikcijom, a granica između stvarnog događaja, rekonstruiranog sjećanja i kazališne intervencije postupno postaje sve manje pouzdana. Takvim je početkom otvoren festivalski program koji do 26. rujna u Zagreb dovodi autore i predstave prisutne na europskoj suvremenoj izvedbenoj sceni.

Nakon Degryseova rada festivalski se fokus premješta prema intimnijem prostoru obiteljskih odnosa. OBITELJ polazi od jednostavnog pitanja koje se tijekom izvedbe širi u niz osobnih i društvenih tema: što zapravo podrazumijevamo kada nekoga nazivamo svojom obitelji? Biološko srodstvo predstavlja tek jedan od mogućih odgovora. Janssensa zanimaju odnosi koji nastaju izborom, zajedničkim iskustvom, potrebom za bliskošću i spremnošću ljudi da jedni drugima pruže sigurnost, podršku i osjećaj pripadanja.

Na pozornici se susreće petero ljudi različitih generacija i životnih iskustava. Louis Janssens predstavu potpisuje zajedno s Peterom Seynaeveom, a uz njih nastupaju Maureen Teeuwen, Mourad Baaiz i Francis Geeraert. Izvođači pred publiku ne izlaze kao izmišljeni dramski likovi iza kojih skrivaju vlastite identitete, nego kao oni sami. Govore, prisjećaju se, postavljaju pitanja, slušaju jedni druge i pokušavaju pronaći zajednički prostor unutar iskustava koja nisu ista. Upravo iz tih susreta postupno nastaje odnos koji počinje nalikovati obiteljskom.

Takva izvedbena situacija omogućuje Janssensu da temu obitelji promatra bez unaprijed zadanog modela. Obitelj u predstavi nije predstavljena kao stabilna i nepromjenjiva struktura, nego kao odnos koji se neprestano pregovara između pojedinca i drugih ljudi. U tom prostoru postoje bliskost i sigurnost, ali i odsutnost, očekivanja, nesporazumi, razlike među generacijama i potreba da čovjek bude prihvaćen. Osobna iskustva izvođača zato nisu izdvojene ispovijesti, već materijal iz kojeg se gradi zajednička izvedba.

Janssens se pritom bavi razlikom između obitelji koju čovjek dobiva rođenjem i obitelji koju tijekom života može pronaći ili sam stvoriti. Tradicionalna predodžba obitelji, utemeljena prvenstveno na krvnom srodstvu, susreće se s iskustvom prijateljstava, partnerskih odnosa i drugih oblika bliskosti koji u životu pojedinca mogu preuzeti jednako snažnu ulogu. Predstava ne pokušava utvrditi koji je od tih modela ispravan. Njezino polazište jest sama ljudska potreba da negdje pripadamo i da postoje ljudi pred kojima možemo biti prepoznati bez potrebe da vlastiti život neprestano objašnjavamo.

Dok izvođači razmjenjuju vlastite priče, njihovi se odnosi pred publikom postupno mijenjaju. Ono što u početku izgleda kao skup pojedinaca različitih godina, biografija i iskustava počinje dobivati obilježja zajednice. Granica između izvođačkog kolektiva i privremeno stvorene obitelji postaje sve manje jasna, pa se naslov predstave tijekom izvedbe prestaje odnositi isključivo na obitelji o kojima izvođači govore i počinje obuhvaćati odnos koji stvaraju na samoj pozornici.

Dokumentaristički postupak predstavi daje neposrednost, ali OBITELJ nije koncipirana kao niz autobiografskih svjedočanstava. Osobne priče prolaze kroz precizno oblikovan kazališni okvir u kojem govor, prisutnost tijela, međusobno slušanje i tišina imaju jednaku dramaturšku funkciju. Publika ne prati klasičnu fabulu s unaprijed definiranim likovima i sukobom, nego proces približavanja ljudi koji kroz razgovor i zajedničko vrijeme pokušavaju razumjeti vlastita iskustva obitelji i iskustva drugih.

Generacijska razlika među izvođačima dodatno proširuje temu. Predodžbe o roditeljstvu, partnerstvu, odgovornosti, domu i pripadanju nisu jednake u različitim razdobljima života, kao što nisu jednake ni među ljudima različitih životnih putova. Umjesto da te razlike svodi na opće tvrdnje o generacijama, predstava ih smješta u konkretne biografije svojih izvođača. Iz pojedinačnih iskustava tako nastaju pitanja koja se mogu prepoznati daleko izvan njihovih osobnih okolnosti: koliko nas određuju odnosi u kojima smo odrasli, koje obrasce iz njih prenosimo dalje, od kojih se pokušavamo udaljiti i koga tijekom života počinjemo smatrati svojim.

Predstava je već privukla pozornost nizozemske i belgijske kazališne kritike. OBITELJ je odabrana za Het Nederlands Theater Festival 2026., dok su je Knack Focus, Etcetera i NRC uvrstili među najbolje predstave 2025. godine. Festivalsko gostovanje u Zagrebu tako domaćoj publici donosi rad koji je nakon premijernog života dobio potvrdu i kroz selekcije te godišnje izbore relevantnih kulturnih redakcija.

Nakon OBITELJI, program 23. Festivala svjetskog kazališta nastavlja se 22. i 23. rujna u Zagrebačkom kazalištu mladih predstavom BREL Anne Terese De Keersmaeker i Solala Mariottea. Polazeći od pjesama Jacquesa Brela, predstava na istoj pozornici susreće dvoje autora i izvođača različitih generacija te dva različita odnosa prema tijelu, pokretu, glazbi i izvedbi. Brelove pjesme pritom postaju materijal kroz koji se uspostavlja dijalog između iskustva jedne od najutjecajnijih europskih koreografkinja i izvođačke perspektive mlađe generacije.

Festival se 23. i 24. rujna seli i u HNK2, gdje gostuje MAMI grčko-albanskog redatelja Maria Banushija, dobitnika Srebrnog lava Venecijanskog bijenala 2026. Banushi svoj kazališni jezik gradi prvenstveno kroz sliku, tijelo, prostor i zvuk, a u ovoj se predstavi vraća obiteljskoj memoriji, ritualima žalovanja te odnosu između porijekla i identiteta. Umjesto oslanjanja na klasičnu dramsku naraciju, obiteljska iskustva prenosi kroz prizore u kojima svakodnevni predmeti, geste i tjelesna prisutnost preuzimaju ulogu nositelja sjećanja.

Završnica festivala održat će se 26. rujna u HNK2 predstavom MALDONNE francuske koreografkinje Leïle Ka. Pet izvođačica i četrdeset haljina čine izvedbeni okvir unutar kojeg se otvaraju pitanja ženskog identiteta, društvenih očekivanja, klasne pripadnosti i nasljeđa. Promjenom odjeće, pokreta i odnosa među izvođačicama predstava prati različite slike ženskosti i načine na koje se osobni identitet susreće s ulogama koje pojedincu pripisuju obitelj i društvo.

Od THE MAKING OF BERLIN, preko OBITELJI, BRELA i MAMI, do završne predstave MALDONNE, 23. Festival svjetskog kazališta okuplja autore koji koriste različite izvedbene postupke, od dokumentarnog kazališta i autobiografskog materijala do plesa, glazbe i vizualne dramaturgije. U središtu programa nalaze se konkretna ljudska iskustva vezana uz obitelj, generacije, rod, porijeklo, sjećanje i identitet, a sljedeći susret zagrebačke publike s festivalskim programom donosi OBITELJ Louisa Janssensa, u srijedu, 16. rujna, u Zagrebačkom plesnom centru.