Zagrebačka obitelj na rubu raspada osvojila ZKM: ‘Nikaragva’ nasmijala publiku tamo gdje najviše boli

Hribar obitelj ne promatra kao sigurno mjesto u koje se čovjek uvijek može vratiti, nego kao složen prostor u kojem se tijekom godina talože ljubav, zamjeranje, navike, neizgovorene optužbe, razočaranja i sjećanja koja različiti članovi iste obitelji pamte na potpuno različite načine. Njegovi likovi mnogo govore, ali njihov razgovor rijetko vodi stvarnom razumijevanju. Rečenice postaju način obrane, napada, izbjegavanja i prikrivanja, a humor se pojavljuje upravo ondje gdje bi se mogla očekivati nelagoda ili tuga. Smijeh zato ne prekida ozbiljnost situacije, nego iz nje proizlazi. Gledatelj se može nasmijati nečemu što je istodobno okrutno, prepoznatljivo ili bolno, a upravo takvi trenuci stvaraju posebnu napetost između publike i likova na pozornici.

Predstava nalikuje neobičnom obiteljskom afterpartyju koji traje nakon što je ono glavno već završilo. Nitko još nije otišao, svjetla su još upaljena i razgovor traje, ali osjećaj završetka već je prisutan. Članovi obitelji ostaju zarobljeni u prostoru u kojem više ne mogu jednostavno nastaviti po starom, a istodobno nemaju snage ili volje napraviti odlučan korak prema nečemu novom. Prošlost ih neprestano vraća starim odnosima i ranama, dok budućnost djeluje nepoznato i zastrašujuće. Između ta dva vremena ostaje sadašnjost ispunjena razgovorima koji povremeno djeluju sasvim svakodnevno, a zatim iznenada otkrivaju koliko se toga godinama prešućivalo.

U središtu drame nije jedan veliki događaj koji je uništio obitelj. Raspad se događa kroz sitnice, kroz način na koji ljudi razgovaraju jedni s drugima, kroz ono što namjerno prešućuju, kroz stare obrasce ponašanja i kroz nemogućnost da se zaista čuju. Hribar ne pokušava ponuditi jednostavnog krivca. Članovi obitelji istodobno mogu biti povrijeđeni i sposobni povrijediti druge, mogu željeti bliskost i u sljedećem trenutku je odbiti, mogu govoriti o ljubavi dok svojim ponašanjem pokazuju koliko su se međusobno udaljili. Takvi odnosi predstavu udaljavaju od sentimentalnog prikaza obitelji i približavaju je iskustvu u kojem ljubav sama po sebi nije dovoljna da bi zajednica opstala.

Posebno mjesto u tekstu zauzima pitanje sreće. Hribar kao da kroz ponašanje svojih likova pokušava pronaći onu malu, teško odredivu stvar zbog koje bi zajednički život ipak mogao imati smisla. Odgovor pritom ne nudi lako. Likovi tragaju za zadovoljstvom u vlastitim uspomenama, odnosima, očekivanjima i predodžbama o tome kako je njihov život trebao izgledati, ali između zamišljenog života i stvarnosti ostaje velik prostor. Upravo se u tom prostoru gomilaju njihove frustracije. Sreća se pojavljuje kao nešto o čemu se može govoriti i za čim se može tragati, ali što se ne može jednostavno proizvesti odlukom da će obitelj ponovno biti skladna.

Takav tekst od glumačkog ansambla traži preciznu igru jer njegovi odnosi ne počivaju samo na izgovorenim rečenicama. Katarina Bistrović Darvaš, Filip Nola, Sreten Mokrović, Adrian Pezdirc, Petra Svrtan i Ivan Jurković nose svijet predstave kroz različite generacije, karaktere i obiteljske pozicije. Njihovi likovi dijele istu prostoriju i zajedničku povijest, ali svatko iz nje izvlači vlastitu verziju istine. Napetost se zato stvara i u pauzama, pogledima, promjenama tona, fizičkoj udaljenosti među likovima i reakcijama na riječi drugih. U obitelji u kojoj se toliko toga dogodilo prije početka same predstave svaki razgovor na pozornici nosi teret onoga što gledatelj tek postupno otkriva.

Režija Patrika Sečena polazi upravo od tog zatvorenog obiteljskog prostora i odnosa koji se pred publikom polako razotkrivaju. Dnevna soba nije samo mjesto radnje nego prostor dugotrajnog zajedničkog života, prostor u kojem su se godinama ponavljali isti rituali, svađe, šutnje i pokušaji pomirenja. Likovi se u njemu poznaju toliko dobro da često unaprijed znaju kako će drugi reagirati, ali ih to znanje ne približava. Naprotiv, poznavanje tuđih slabosti može postati vrlo precizno oružje. Jedna rečenica dovoljna je da otvori staru svađu, jedan komentar može vratiti potisnutu uspomenu, a naizgled bezazlena šala može otkriti duboku netrpeljivost.

Upravo zbog toga humor u Nikaragvi ima posebnu funkciju. On nije dodan ozbiljnoj obiteljskoj priči kako bi je učinio lakšom, nego nastaje iz načina na koji ljudi reagiraju kada više ne znaju što bi jedni s drugima. Apsurd svakodnevnih sukoba, pretjerivanje, zajedljivost, neugodne tišine i pokušaji da se ozbiljni problemi pretvore u šalu proizvode komiku koja publici može biti poznata iz vlastitih obiteljskih iskustava. Čovjek se ponekad smije upravo zato što prepoznaje situaciju koju bi u stvarnom životu najradije izbjegao.

Hribar pritom piše o obitelji bez nostalgije za nekim zamišljenim vremenom u kojem su odnosi bili jednostavni i skladni. Prošlost njegovih likova nije utočište. Ona je puna različitih interpretacija, starih zamjeranja i pokušaja da se događajima naknadno pronađe smisao. Svaki član obitelji nosi vlastitu sliku onoga što se dogodilo i vlastito objašnjenje zašto su završili upravo ondje gdje ih publika zatječe. Zato razgovor teško može završiti konačnim razrješenjem. Čak i kada se nešto izgovori otvoreno, ostaje pitanje može li istina koja je predugo čekala uopće popraviti odnos ili samo potvrditi da je odnos već nepovratno promijenjen.

U oblikovanju takvog scenskog svijeta sudjeluje cijeli autorski tim. Scenografiju potpisuje Matej Kniewald, kostimografiju Ana Mikulić, za scenski pokret zadužena je Dora Brkarić, rasvjetu i video oblikuje Igor Markić-Nikolac, dok je inspicijentica Petra Prša. Njihov rad prati režijski koncept u kojem obiteljska svakodnevica postupno dobiva drukčije značenje kako se odnosi među likovima otvaraju pred gledateljima. Prostor, tijelo, svjetlo, kostim i video postaju dio iste situacije u kojoj se poznata slika doma polako pretvara u mjesto emocionalnog zastoja.

Nikaragva ima i priču koja je započela nekoliko godina prije same praizvedbe. Zagrebačko kazalište mladih razvijalo je tekst u sklopu rezidencijalnog programa za mlade pisce Budućnost je ovdje, kroz koji novi dramski tekst ne ostaje samo na razini rukopisa nego dobiva mogućnost razvoja u neposrednom kontaktu s kazalištem. Drama je 2022. predstavljena scenskim čitanjem, a potom je nastavila put prema punoj kazališnoj produkciji i praizvedbi na pozornici ZKM-a. Takav razvoj omogućio je tekstu da prođe put od autorske ideje i prvog javnog predstavljanja do susreta s redateljem, glumcima i ostalim članovima autorskog tima.

Za Vida Adama Hribara Nikaragva predstavlja susret njegova dramskog rukopisa s velikom kazališnom produkcijom i ansamblom sastavljenim od glumaca različitih generacija. Hribar pripada mlađoj generaciji hrvatskih autora i djeluje na više umjetničkih područja, a u ovom tekstu okreće se jednom od najstarijih dramskih prostora, obitelji. Umjesto velikih vanjskih događaja zanimaju ga pukotine u svakodnevnim odnosima. Njegovi likovi ne moraju napustiti dnevnu sobu da bi se njihov svijet urušavao. Dovoljni su razgovor za stolom, stara uspomena, pogrešno izgovorena rečenica ili pitanje koje je godinama čekalo pravi trenutak.

Naslov Nikaragva dodatno unosi osjećaj udaljenosti u priču koja je izrazito bliska i lokalna. Radnja nas vodi u zagrebački dom, među ljude čiji su problemi vezani uz njihove neposredne odnose, dok sam naslov priziva mjesto geografski vrlo udaljeno od te dnevne sobe. Ta udaljenost dobro pristaje likovima koji su fizički jedni uz druge, ali emocionalno često djeluju kao da između njih postoje tisuće kilometara. Sjede u istom prostoru, dijele uspomene i obiteljske veze, a ipak ne uspijevaju pronaći jednostavan način da ponovno postanu bliski.

Predstava zato ne počiva na pitanju može li se ova obitelj vratiti na početak. Početak kojem bi se mogla vratiti možda nikada nije ni postojao u obliku u kojem ga pojedini likovi pamte. Pred publikom ostaju ljudi koji moraju živjeti s posljedicama vlastitih odluka, tuđih odluka i godina provedenih zajedno. Ponekad se vole, ponekad se jedva podnose, a najčešće se ta dva osjećaja ne mogu potpuno razdvojiti. U tome Nikaragva pronalazi materijal za komediju i za melankoliju.

Praizvedba u Zagrebačkom kazalištu mladih tako je publici donijela domaći dramski tekst koji obitelj promatra iz neposredne blizine, bez potrebe da njezine članove uljepšava ili osuđuje. Katarina Bistrović Darvaš, Filip Nola, Sreten Mokrović, Adrian Pezdirc, Petra Svrtan i Ivan Jurković pred gledatelje donose ljude koji su jedni o drugima naučili gotovo sve, osim kako ponovno razgovarati bez starih obrambenih mehanizama. Dok njihov neobični afterparty traje, postaje sve teže odrediti gledamo li posljednje trenutke jedne obitelji ili samo trenutak u kojem njezini članovi napokon više ne mogu glumiti da je sve kao prije.