Predstava o kojoj će se pričati: „LUBENICA” je stigla na kazališne daske i otvara pitanja od kojih često okrećemo pogled
U Gradskom kazalištu Zorin dom u Karlovcu 7. studenoga 2026. godine premijerno je izvedena predstava „LUBENICA”, autorski i redateljski projekt Boruta Šeparovića, nastao u koprodukciji umjetničkog kolektiva MONTAŽSTROJ i Gradskog kazališta Zorin dom. Predstava se bavi odnosom suvremenog društva prema nasilju nad palestinskim stanovništvom, načinima na koje mediji oblikuju percepciju ratnih stradanja te pitanjem osobne odgovornosti pojedinca koji svakodnevno prati prizore razaranja, ali pritom nastavlja živjeti u okolnostima koje su od tih događaja fizički udaljene.
Polazište predstave iskustvo je generacije kojoj su društvene mreže postale jedan od glavnih izvora informacija o svijetu. Vijesti o bombardiranjima, civilnim žrtvama i humanitarnoj katastrofi pojavljuju se među sadržajima posvećenima zabavi, glazbi, putovanjima i svakodnevnim aktivnostima. Takvo istodobno izlaganje različitim sadržajima otvara pitanje koliko učestalo promatranje nasilja mijenja odnos prema tuđoj patnji i u kojem trenutku početna uznemirenost prerasta u osjećaj nemoći. Šeparović pritom razmatra i granice javnog iskazivanja solidarnosti, osobito kada se ono svodi na dijeljenje objava, potpisivanje internetskih peticija ili promjenu potrošačkih navika, bez jasnog odgovora na pitanje kakve posljedice takvi postupci imaju.
Predstava je oblikovana kao postdramsko kazališno djelo u dva dijela, pri čemu se klasična dramska struktura zamjenjuje povezivanjem različitih izvedbenih postupaka, dokumentarnih izvora i audiovizualnih sadržaja. U prvom dijelu koriste se prepoznatljivi formati popularne kulture, uključujući pub-kviz, zamišljeni nastup na Eurosongu i komunikaciju karakterističnu za društvene mreže. Njihovim postavljanjem u kazališni prostor izvođači istražuju kako se u hrvatskom društvu govori o Palestini, na temelju kojih informacija nastaju politički stavovi i koliko na razumijevanje sukoba utječu prethodna uvjerenja, povijesna iskustva i medijski prikazi.
U tom se dijelu predstave razmatraju stereotipi o Arapima i muslimanima, različiti oblici dehumanizacije te strah od optužbi za antisemitizam koji može utjecati na spremnost pojedinaca da javno govore o postupcima izraelske države i njezine vojske. Hrvatski društveni kontekst pritom se pojavljuje kroz političke podjele, obiteljska sjećanja i iskustva rata, koja utječu na načine prepoznavanja i tumačenja stradanja drugih naroda. Umjesto prikazivanja jedinstvenog društvenog stava, predstava otvara prostor različitim reakcijama, od poistovjećivanja sa žrtvama do povlačenja iz rasprave i izbjegavanja političkog izjašnjavanja.
Drugi dio predstave mijenja izvedbeni pristup i usmjerava se na dokumentarnu rekonstrukciju zločina koji su pripadnici izraelske vojske počinili 1949. godine na vojnom položaju Nirim. Rekonstrukcija se temelji na istraživačkom članku izraelskih novinara Aviva Lavieja i Moshea Goralija, objavljenom 29. listopada 2003. godine u dnevnom listu Haaretz pod naslovom „Smatrao sam shodnim ukloniti je sa svijeta”. Korištenjem povijesne dokumentacije predstava povezuje suvremeno nasilje s ranijim događajima iz povijesti izraelsko-palestinskog sukoba. Pritom se ne zadržava na iznošenju povijesnih činjenica, nego istražuje kako se nasilje bilježi, rekonstruira i predstavlja publici te na koji način dokumentarni materijal može postati dio kazališne izvedbe.
U rekonstrukciji se koristi kamera koja uživo prati scensku radnju, približava pojedine detalje i usmjerava pozornost gledatelja prema određenim dijelovima događaja. Takav postupak omogućuje usporedno promatranje onoga što se odvija na pozornici i onoga što se prikazuje na ekranu. Odabirom kadra pojedini elementi postaju vidljiviji, dok drugi ostaju izvan prikaza, čime se otvara pitanje načina na koji audiovizualni mediji oblikuju razumijevanje stvarnih događaja. Nakon dokumentarne rekonstrukcije prizori iz prvog dijela predstave dobivaju dodatni kontekst jer se sadržaji povezani sa zabavom i svakodnevnim životom promatraju u odnosu na povijesno nasilje i njegovo predstavljanje u javnosti.
Šeparovićev pristup proizlazi iz kazališne prakse umjetničkog kolektiva MONTAŽSTROJ, čiji se rad temelji na povezivanju izvedbenih umjetnosti, društvenih pitanja i različitih medijskih formata. U predstavi „LUBENICA” takav se pristup očituje kroz korištenje glazbe, videoprojekcija, dokumentarnih materijala i tehnologija generativne umjetne inteligencije. Tehnološka sredstva uključena su u oblikovanje zvuka i vizualnog sadržaja, a video se tijekom izvedbe koristi i za neposredno praćenje scenskih događaja. Produkcija tako kombinira unaprijed pripremljene materijale s elementima koji nastaju ili se oblikuju tijekom same izvedbe.
Autor i redatelj objašnjava da ga je na stvaranje predstave potaknulo pitanje kako nastaviti profesionalno djelovati dok svakodnevno prati izvještaje o stradanju palestinskog stanovništva, koje opisuje kao genocid. Njegovo polazište nije uvjerenje da kazališna predstava može neposredno promijeniti političke okolnosti, nego mogućnost da se kroz zajedničko gledanje i suočavanje s dokumentiranim događajima prekine uobičajeni način konzumiranja informacija. Posebno se bavi pojavom postupnog privikavanja na uznemirujuće sadržaje, kada se početna reakcija na nasilje ponavlja toliko često da više ne dovodi do promjene ponašanja. U takvim okolnostima, prema njegovu tumačenju, osjećaj nemoći može prerasti u cinizam i uvjerenje da pojedinačni postupci nemaju stvarnog učinka.
Naslov predstave povezan je sa simbolikom lubenice, čije crvena, zelena, bijela i crna boja odgovaraju bojama palestinske zastave. Lubenica se tijekom vremena ustalila kao prepoznatljiv vizualni simbol palestinskog identiteta i solidarnosti s palestinskim narodom, a njezin se prikaz osobito proširio u digitalnoj komunikaciji. U predstavi se taj politički simbol povezuje s njegovim svakodnevnim značenjem hrane, ljeta i zajedničkog druženja. Na taj se način naslov uklapa u središnju temu djela, odnosno istodobno postojanje osobnog života i svijesti o nasilju koje se odvija izvan neposrednog okruženja pojedinca.
U predstavi nastupa devetero glumaca, Petra Cicvarić, Andro Damiš, Dora Dimić Rakar, Jakov Jozić, Nino Pavleković, Nina Spasović, Bernard Tomić, Asja Vidović i Andrija Žunac. Dramaturgiju potpisuju Filip Rutić i Ivana Vuković, dok je Šeparović, uz režiju, autor scenografije. Kostimografiju je oblikovala Desanka Janković, za scenski pokret angažirana je Roberta Milevoj, a oblikovanje svjetla potpisuje Anton Modrušan. Glazbeni dio, uključujući autorske songove, izbor glazbe i zvučnu obradu uz primjenu generativne umjetne inteligencije, realizirao je MONTAŽSTROJ. Video, multimediju i programiranje povezano s umjetnom inteligencijom potpisuju Konrad Mulvaj i AI, dok je Mulvaj zadužen i za upravljanje videom i dronom tijekom izvedbe. U multimedijskoj realizaciji sudjelovao je Dario Stojčević, a u istraživanju scenskog pokreta Martina Tomić, Anna Javoran i Jana Božić.
Premijera predstave održana je u sklopu kazališne sezone 2026./2027. Gradskog kazališta Zorin dom, u kojoj je najavljeno pet premijernih naslova s posebnim naglaskom na koprodukcijske projekte. Suradnja s MONTAŽSTROJEM predstavljena je kao prva zajednička koprodukcija dviju umjetničkih organizacija, a predstava je ujedno otvorila premijerni program nove sezone. Pretpremijera je održana 6. studenoga, dok su ulaznice za pretpremijernu i premijernu izvedbu bile rasprodane prije njihova održavanja. Sljedeća izvedba zakazana je za petak, 20. studenoga 2026. godine, u 20 sati u Gradskom kazalištu Zorin dom u Karlovcu.
Miranda Lončar pripada generaciji stand-up komičara koja je svoju karijeru gradila u vrijeme kada se ovaj oblik komedije u Hrvatskoj tek počinjao ozbiljnije razvijati. Osamnaest godina nastupanja donijelo joj je iskustvo različitih pozornica, publike i životnih situacija koje danas pretvara u komičarski materijal. Njezin humor često polazi od osobnih iskustava, ljubavnih razočaranja, muško-ženskih odnosa i svakodnevnih proturječja, a prepoznatljiv je po izravnom govoru, ironiji i spremnosti da se našali na vlastiti račun. U petak, 20. studenoga, zagrebačkoj publici predstavit će svoj samostalni stand-up show „A mogu i bez njega“ u Scenoteci, kazališnom prostoru u Draškovićevoj ulici koji je nastao preuređenjem nekadašnje Scene Vidra. Njezin nastup najavljen je kao prvi ženski stand-up program na toj pozornici otkako prostor djeluje pod novim imenom.
U Gradskom kazalištu Zorin dom u Karlovcu 7. studenoga premijerno će biti izvedena predstava LUBENICA, novi autorski projekt Boruta Šeparovića, nastao u suradnji umjetničkog kolektiva MONTAŽSTROJ i Zorin doma. Predstava se bavi izraelskim razaranjem Gaze, stradanjem palestinskog stanovništva i načinom na koji se vijesti o ratu uklapaju u svakodnevni život ljudi koji nasilje promatraju iz sigurnosti vlastitih domova.
Lada Bonacci će 22. listopada u 20 sati u zagrebačkom Histrionskom domu pedeseti put izvesti svoju autorsku predstavu „Ostatak života“, monodramu koja je tijekom gotovo dvije godine igranja pronašla publiku diljem Hrvatske. Jubilarna izvedba donosi i mali zaokret u životu predstave jer će u prvi plan izaći Gospođa Nitko i Ništa, lik koji je nastao na pozornici, a s vremenom je dobio vlastiti glas i prostor izvan kazališta.
Praizvedba drame Nikaragva mladog hrvatskog autora Vida Adama Hribara, u režiji Patrika Sečena, pred publikom Zagrebačkog kazališta mladih otvorila je prostor jedne zagrebačke obitelji koja izvana još uvijek zadržava poznati oblik zajednice, iako su se odnosi među njezinim članovima već počeli raspadati. U toj dnevnoj sobi ljudi još sjede jedni pokraj drugih, razgovaraju, prisjećaju se, dobacuju jedni drugima i pokušavaju održati privid svakodnevice, ali njihove riječi sve teže uspijevaju prikriti ono što se među njima dogodilo. Obitelj formalno postoji, njezini članovi još dijele prostor i zajedničku prošlost, ali bliskost koja bi ih trebala povezivati gotovo je nestala. Upravo iz tog raskoraka između vanjskog dojma normalnosti i unutarnjeg raspada nastaje svijet Nikaragve, istodobno melankoličan, neugodan, groteskan i vrlo duhovit.
Kino Valli u sezoni 2026./2027. ponovno donosi publici u Puli izravne prijenose predstava s pozornice njujorške Metropolitan Opere, čime se nakon prethodnih sezona nastavlja program koji omogućuje praćenje velikih opernih produkcija istodobno s njihovim izvođenjem u New Yorku. Pula će pritom biti jedini grad u Hrvatskoj u kojem će se tijekom ove sezone u kinu uživo prikazivati odabrani naslovi iz programa The Met: Live in HD, dok će dio repertoara biti prikazan u repriznim terminima.
Francuska koreografkinja čija je prva grupna predstava postala međunarodni fenomen na daskama HNK2 istražuje ženstvenost, identitet, očekivanja i pobunu.
Na pozornicu Zagrebačkog kazališta mladih 22. i 23. rujna stiže BREL, nova predstava Anne Terese De Keersmaeker i plesača i koreografa Solala Mariottea, inspirirana opusom legendarnog belgijskog šansonjera Jacquesa Brela. Umjetnici pripadaju različitim generacijama i imaju različite pristupe koreografiji i plesu, a u svom prvom zajedničkom radu istražuju kako danas pristupiti Brelovim pjesmama, njegovoj snažnoj scenskoj prisutnosti i temama koje, iako nastale prije više desetljeća, i dalje otvaraju pitanja o odnosima, društvu, nasilju i promjenama.
Obitelj koju dobivamo i ona koju sami pronalazimo: hvaljena predstava Louisa Janssensa govori o pripadanju, bliskosti i odnosima koji nastaju izvan tradicionalnih obiteljskih okvira.
U suvremenoj estetici scenskog nastupa i fotografskog izraza granica između „prirodnog“ i „dotjeranog“ postaje sve fluidnija, gotovo neuhvatljiva, a upravo se u tom prostoru između vidi najviše kreativne zrelosti i profesionalne promišljenosti. Kombinacija brade i make-upa, nekoć rezervirana isključivo za kazališne ili filmske maske, danas je postala sofisticiran alat izgradnje vizualnog identiteta koji ne mora nužno biti prepoznat kao umjetno oblikovan, nego kao produžetak osobnosti, karaktera i narativa koji osoba želi komunicirati, bilo pred kamerom, bilo na pozornici.
U suvremenom društvenom kontekstu, u kojem se identitet mladih muškaraca oblikuje pod snažnim utjecajem digitalnih medija, ubrzanog načina života i često kontradiktornih poruka o tome što znači „biti muškarac“, sve se jasnije ističe potreba za strukturiranim i promišljenim oblicima mentorstva koji nadilaze tradicionalne okvire odgoja i obrazovanja. Mentorstvo mladim muškarcima kroz zdrav život i emocionalnu edukaciju ne predstavlja tek dodatni oblik podrške, nego se sve više prepoznaje kao ključan društveni alat koji može dugoročno utjecati na mentalno zdravlje, kvalitetu odnosa, radne navike i općenitu životnu stabilnost novih generacija.
U suvremenom načinu života, u kojem su brzina, učinkovitost i stalna dostupnost postali gotovo podrazumijevani standard, sve je manje prostora za tišinu, introspekciju i svjesno prepoznavanje vlastitih emocionalnih procesa. U takvom kontekstu praksa vođenja dnevnika zahvalnosti, osobito u muškoj populaciji, sve češće izlazi iz okvira alternativnih wellness navika i ulazi u prostor ozbiljno shvaćenih alata mentalne higijene, emocionalne stabilnosti i psihološke otpornosti. Iako se na prvi pogled može činiti jednostavnom i gotovo intimno privatnom navikom, dnevnik zahvalnosti u stvarnosti predstavlja strukturiranu metodu rada na sebi koja ima duboke posljedice na način na koji pojedinac interpretira vlastiti život, odnose i unutarnje stanje.
U suvremenom svijetu, u kojemu se od muškaraca često očekuje čvrstina, emocionalna otpornost i sposobnost samopouzdanog nošenja s izazovima svakodnevnog života, introspektivna snaga postaje rijetko prepoznata, a još rjeđe njegovana kvaliteta. Pisanje dnevnika, iako se tradicionalno percipira kao intimna, gotovo ženstvena praksa, zapravo predstavlja moćan alat za razvoj emocionalne otpornosti, samosvijesti i unutarnje ravnoteže kod muškaraca, te pruža prostor u kojem se misli, osjećaji i životni događaji mogu razložiti, istražiti i reinterpretirati.
Kim Kardashian ponovno se našla u središtu velike internetske kontroverze, ovoga puta zbog adventskog kalendara svojeg modnog brenda SKIMS, čiji je sadržaj izazvao val nezadovoljstva, ismijavanja i rasprava o tome koliko su kupci spremni platiti za proizvode koji nose ime poznate osobe. Kalendar predstavljen uoči božićnih blagdana 2026. godine prodavao se po cijeni od 148 američkih dolara, dok je na europskom tržištu njegova cijena dosezala 188 eura. Iako se radilo o proizvodu namijenjenom ljubiteljima modnih dodataka, reakcije su se promijenile čim su prvi kupci počeli objavljivati snimke otvaranja njegovih pretinaca. Ono što je trebalo biti blagdansko iznenađenje pretvorilo se u jedan od najkomentiranijih proizvoda na društvenim mrežama početkom studenoga, a kritike su se uglavnom odnosile na sadržaj koji mnogima nije opravdavao visoku cijenu.
