Spektakl koji briše granice: Flying Bach ponovno osvaja Lisinski i spaja klasičnu eleganciju s ritmom ulice
Kada se svjetla pozornice Lisinskog ugase, a prvi Bachovi taktovi prožmu prostor, publika zna da je očekuje nešto posebno. Flying Bach, svjetski poznata plesna senzacija iz Berlina, vraća se jača nego prije, donoseći spoj koji prkosi svakoj konvenciji. Klasična glazba i breakdance možda zvuče kao dva svijeta koja nikada ne bi mogla progovoriti istim jezikom, ali u rukama Flying Stepsa pretvaraju se u poetski dijalog pokreta i zvuka.
Ova predstava nije samo plesni spektakl. Ona je susret epoha, kultura i emocija, mjesto gdje tradicija pleše rame uz rame s urbanom energijom. Svaki pokret nosi ritam Bacha, a svaki takt odjekuje snagom tijela koje govori bez riječi. Publika ne gleda samo izvedbu, već uranja u iskustvo koje spaja strast, preciznost i čistu umjetnost pokreta.
Iza ovog neobičnog, a savršeno usklađenog spoja stoje genijalni umovi – koreograf Vartan Bassil i dirigent Christoph Hagel. Zajedno su stvorili predstavu koja pomiče granice percepcije i dokazuje da ples i glazba mogu nadmašiti vrijeme. Flying Bach je više od showa; to je pulsirajuće putovanje kroz povijest, ritam i emociju.
Svjetski mediji već su ga proglasili čudom suvremenog scenskog izraza, a hrvatska publika ponovno ima priliku osjetiti tu čaroliju uživo. Lisinski će nakratko postati epicentar umjetničke eksplozije u kojoj se Bachove fuge pretvaraju u pokret, a pokret u priču o slobodi, snazi i neustrašivoj kreativnosti.
Flying Bach nije samo ples – to je dokaz da umjetnost nikada ne prestaje disati, već se stalno iznova rađa, svaki put kad je netko odluči vidjeti drugačijim očima.
U Zagrebačkom kazalištu mladih, u petak je održana praizvedba ACID/KISELINA, Tene Štivičić, u režiji litavskog redatelja Antanasa Obcarskasa, u koprodukciji s Litavskim nacionalnim dramskim kazalištem iz Vilniusa.
Zagrebačko kazalište mladih ovog prosinca donosi praizvedbu drame ACID/Kiselina, autorice Tene Štivičić, u režiji renomiranog Antanasa Obcarskasa, litavskog redatelja koji u Zagrebu ostvaruje svoj hrvatski debi. Predstava nas vodi iza kulisa umjetničkog svijeta, otkrivajući suptilne dinamike moći, neizgovorene pritiske i odnose koji oblikuju kreativne kolektive – i ljude koji u njima sudjeluju.
U Zagrebačkom kazalištu mladih jučer je održano novo izdanje tribine Čitanje kazališta autora i voditelja Srđana Sandića, koje je ovoga puta bilo posvećeno jednoj od najiščekivanijih drama aktualne kazališne sezone – ACID/KISELINA Tene Štivičić.
Ususret premijeri predstave, Srđan Sandić razgovara s psihologinjom Lidijom Arambašić i spisateljicom Ivanom Bodrožić o moći, etici i kreativnim procesima u suvremenom kazalištu.
U prepunom Knapu, atmosfera je bila gotovo opipljiva. Smijeh, emocija i aplauz ispunili su prostor dok je Nexstage teatar službeno započeo svoju kazališnu priču premijerom predstave “Ljudina” – i publika je već na prvoj izvedbi pokazala da je riječ o pravom hitu.
Postoji nešto gotovo nestvarno u trenutku kada se uoči blagdana upale svjetla pozornice, a Zagreb nakratko postane kulisa najljepše božićne priče. Orašar, balet koji generacijama budi nostalgiju, toplinu i onu posebnu iskru djetinjstva, ove godine dobiva novo, raskošno ruho – i to jedno od najveličanstvenijih koje smo ikada gledali na domaćoj sceni.
Pop boje, blagdanski motivi i luksuzne teksture definiraju Chanel Holiday ekskluzivnu blagdansku selekciju modnih dodataka koja u prvi plan stavlja sofisticiranu interpretaciju božićne estetike. Kolekcija je osmišljena kao hommage sezoni slavlja, uz naglasak na detalje koji čine razliku.
Postoje LEGO setovi koji se slažu, izlože i s vremenom padnu u zaborav. A postoje i oni rijetki, pomno osmišljeni modeli koji nadilaze granicu igračke i postaju predmet želje, razgovora i statusa. Upravo takav je novi LEGO Icons set inspiriran serijom Stranger Things – Creel House, mračna kuća iz Hawkinsa koja u Hrvatsku stiže za svega nekoliko dana i već sada se smatra jednim od najpoželjnijih kolekcionarskih izdanja ove godine.
Eurosong je desetljećima volio sebe zamišljati kao sigurno utočište glazbe – prostor u kojem se politika zaustavlja na vratima pozornice, a reflektori obasjavaju isključivo pjesme, izvođače i obećanje zajedništva. No povijest tog natjecanja pokazuje da se stvarnost uvijek, prije ili kasnije, probije kroz scenografiju. Odluka Nema, pobjednika Eurosonga 2024., da vrati svoj trofej Europskoj radiodifuznoj uniji (EBU), nije samo osobni čin savjesti, nego i simbolički rez u tkivu natjecanja koje se već godinama bori s vlastitim proturječnostima.