Spektakl koji briše granice: Flying Bach ponovno osvaja Lisinski i spaja klasičnu eleganciju s ritmom ulice
Kada se svjetla pozornice Lisinskog ugase, a prvi Bachovi taktovi prožmu prostor, publika zna da je očekuje nešto posebno. Flying Bach, svjetski poznata plesna senzacija iz Berlina, vraća se jača nego prije, donoseći spoj koji prkosi svakoj konvenciji. Klasična glazba i breakdance možda zvuče kao dva svijeta koja nikada ne bi mogla progovoriti istim jezikom, ali u rukama Flying Stepsa pretvaraju se u poetski dijalog pokreta i zvuka.
Ova predstava nije samo plesni spektakl. Ona je susret epoha, kultura i emocija, mjesto gdje tradicija pleše rame uz rame s urbanom energijom. Svaki pokret nosi ritam Bacha, a svaki takt odjekuje snagom tijela koje govori bez riječi. Publika ne gleda samo izvedbu, već uranja u iskustvo koje spaja strast, preciznost i čistu umjetnost pokreta.
Iza ovog neobičnog, a savršeno usklađenog spoja stoje genijalni umovi – koreograf Vartan Bassil i dirigent Christoph Hagel. Zajedno su stvorili predstavu koja pomiče granice percepcije i dokazuje da ples i glazba mogu nadmašiti vrijeme. Flying Bach je više od showa; to je pulsirajuće putovanje kroz povijest, ritam i emociju.
Svjetski mediji već su ga proglasili čudom suvremenog scenskog izraza, a hrvatska publika ponovno ima priliku osjetiti tu čaroliju uživo. Lisinski će nakratko postati epicentar umjetničke eksplozije u kojoj se Bachove fuge pretvaraju u pokret, a pokret u priču o slobodi, snazi i neustrašivoj kreativnosti.
Flying Bach nije samo ples – to je dokaz da umjetnost nikada ne prestaje disati, već se stalno iznova rađa, svaki put kad je netko odluči vidjeti drugačijim očima.
U Zagrebačkom kazalištu mladih jučer je održano novo izdanje tribine Čitanje kazališta autora i voditelja Srđana Sandića, koje je ovoga puta bilo posvećeno jednoj od najiščekivanijih drama aktualne kazališne sezone – ACID/KISELINA Tene Štivičić.
Ususret premijeri predstave, Srđan Sandić razgovara s psihologinjom Lidijom Arambašić i spisateljicom Ivanom Bodrožić o moći, etici i kreativnim procesima u suvremenom kazalištu.
U prepunom Knapu, atmosfera je bila gotovo opipljiva. Smijeh, emocija i aplauz ispunili su prostor dok je Nexstage teatar službeno započeo svoju kazališnu priču premijerom predstave “Ljudina” – i publika je već na prvoj izvedbi pokazala da je riječ o pravom hitu.
Postoji nešto gotovo nestvarno u trenutku kada se uoči blagdana upale svjetla pozornice, a Zagreb nakratko postane kulisa najljepše božićne priče. Orašar, balet koji generacijama budi nostalgiju, toplinu i onu posebnu iskru djetinjstva, ove godine dobiva novo, raskošno ruho – i to jedno od najveličanstvenijih koje smo ikada vidjeli na domaćoj sceni.
Sinoć je HNK Ivana pl. Zajca bio ispunjen onom posebnom, gotovo električnom tišinom koja vlada nekoliko trenutaka prije velikog umjetničkog događaja. A kada se zastor napokon podigao, riječku je publiku dočekao svijet koji se nije samo gledao – nego i osjećao. Premijerna izvedba „Venezuele“, jedne od najznačajnijih koreografija vizionarskog Ohada Naharina, opravdala je svako očekivanje i više od toga. Ovacije koje su ispunile kazalište trajale su minutama, kao spontani i iskreni odgovor na djelo koje je publiku istovremeno razoružalo i oduševilo.
U svijetu gdje se granice između pokreta, glazbe i osjećaja brišu, na scenu riječkog HNK-a Ivana pl. Zajca dolazi jedno od najintrigantnijih suvremenih plesnih djela – „Venezuela“, koreografski dragulj svjetski slavnog izraelskog umjetnika Ohada Naharina.
Britanski PR stručnjak tvrdi da su Harryjeve šale i medijski nastupi postali neučinkoviti te znak gubitka identiteta nakon odlaska iz kraljevske obitelji.
Glumac otkriva kako je politički govor o Tibetu doveo do dvadesetogodišnje zabrane prisustvovanja Oscaru i zašto nikada nije požalio što ga je izrekao.