Ako ovo ne uspije, problem je ozbiljan: Roman koji je čekao svoje vrijeme, glumica koja ne griješi i platforma koja često radi probleme
Postoje projekti koji već u najavi zvuče kao sigurna karta za uspjeh, ali postoje i oni rjeđi, intrigantniji, koji djeluju kao sudar različitih svjetova – književnog, glumačkog i produkcijskog – i upravo u toj napetosti kriju svoj potencijal. Serija The Corrections pripada ovoj drugoj kategoriji. Jer kada se u istoj rečenici nađu ime jedne od najvećih glumica današnjice, roman koji se desetljećima smatra referentnom točkom suvremene američke književnosti i platforma koja oblikuje način na koji gledamo serije, tada očekivanja prirodno rastu izvan uobičajenih okvira.
U središtu svega nalazi se priča o obitelji, ali ne o bilo kakvoj obitelji, nego o onoj koja nosi sve ono što obiteljski odnosi mogu biti – i utočište i izvor dubokih pukotina. Upravo takvu priču napisao je Jonathan Franzen početkom dvijetisućitih, u romanu koji nije samo osvojio nagrade, nego i status gotovo nezaobilaznog štiva za razumijevanje modernog američkog društva. Korekcije nisu roman brzog ritma niti jednostavnih rješenja; to je tekst koji traži strpljenje i pažnju, ali zauzvrat pruža slojevitu sliku emocionalnih lomova, razočaranja i pokušaja pomirenja koji često dolaze prekasno.
Obitelj Lambert, oko koje se sve vrti, na prvi pogled djeluje kao tipična američka obitelj srednje klase, no već nakon nekoliko stranica postaje jasno da je riječ o duboko narušenim odnosima. Otac, obilježen bolešću koja postupno briše njegove sposobnosti i dostojanstvo, postaje tiho središte oko kojeg se sve raspada. Majka, opsjednuta idejom reda i slike koju ostavlja prema van, pokušava zadržati kontrolu nad nečim što joj neumitno izmiče. Djeca, rasuta između vlastitih ambicija, neuspjeha i emocionalnih rana, vraćaju se u obiteljski prostor s osjećajem dužnosti, ali i otpora.
Upravo ta emocionalna kompleksnost čini ovaj roman izazovnim za ekranizaciju. Nije riječ o priči koja se oslanja na spektakl ili nagle obrate, nego o suptilnim promjenama u odnosima, o pogledima, tišinama i neizgovorenim riječima. Zato izbor glumačke postave postaje ključan, a angažman Meryl Streep djeluje kao jasan znak da se projektu pristupa s ozbiljnošću kakvu takav materijal zahtijeva. Njezina sposobnost da utjelovi likove koji istodobno izazivaju empatiju i nelagodu mogla bi biti presudna za uspjeh ove adaptacije.
S druge strane, Netflix kao produkcijska kuća i distributer donosi dimenziju koja nadilazi samu umjetničku ambiciju. U svijetu u kojem sadržaj nastaje i nestaje brže nego ikad prije, upravo ovakvi projekti imaju priliku postati globalni fenomeni, dostupni publici koja inače možda nikada ne bi posegnula za Franzenovim romanom. To je i najveća snaga, ali i potencijalna zamka – kako zadržati kompleksnost izvornika, a istovremeno ga učiniti pristupačnim širokom gledateljstvu.
Zanimljivo je da ovo nije prvi pokušaj da se Korekcije prenesu na ekran. Tijekom godina projekt je više puta bio na korak do realizacije, uz impresivna glumačka imena i ugledne autore, ali svaki put bi nešto stalo na put konačnoj izvedbi. Upravo ta povijest neuspjelih pokušaja dodatno pojačava dojam da se sada nalazimo pred svojevrsnim „trećim činom“ – onim u kojem bi priča napokon trebala pronaći svoj vizualni oblik.
U kontekstu današnje televizijske produkcije, koja često naginje pojednostavljivanju i brzini, The Corrections ima priliku ponuditi nešto drukčije: sporiju, promišljeniju naraciju koja ne podilazi gledatelju, nego od njega traži angažman. Ako uspije zadržati tu ravnotežu između vjernosti izvorniku i zahtjeva medija, serija bi mogla postati referentna točka za buduće adaptacije književnih djela.
Na kraju, ostaje pitanje koje se nameće samo od sebe: može li ovakav projekt zaista ispuniti visoka očekivanja koja ga prate od samog početka? Odgovor zasad ne postoji, ali jedno je sigurno – rijetko kada su svi preduvjeti za nešto veliko bili ovako jasno posloženi. I upravo zato, ako ovaj put stvari ne uspiju, problem više neće biti u materijalu, nego u njegovoj izvedbi.
Britanski glumac Patrick Stewart, koji je preminuo 28. listopada 2026. godine u 86. godini života, iza sebe je ostavio više od šest desetljeća dugu karijeru tijekom koje je ostvario neke od najpoznatijih uloga u povijesti znanstvenofantastičnog filma i televizije. Publika diljem svijeta najviše ga pamti kao kapetana Jean-Luca Picarda iz „Zvjezdanih staza” i profesora Charlesa Xaviera iz filmskog serijala „X-Men”, no njegov glumački put započeo je mnogo prije nego što je postao holivudska zvijezda. Stewart je godinama nastupao u britanskim kazalištima, glumio u Shakespeareovim dramama i televizijskim produkcijama, a međunarodnu popularnost stekao je tek u drugoj polovici četrdesetih godina života. Tijekom karijere sudjelovao je u filmovima koji su ostvarili stotine milijuna dolara zarade, a njegove najpoznatije uloge ostale su povezane s filmskim i televizijskim serijalima koji su se razvijali desetljećima.
Animirani film za cijelu obitelj u Hrvatskoj je pogledalo više od 31 tisuće gledatelja, a nakon uspjeha na međunarodnim tržištima sljedećeg mjeseca stiže i u grčka kina
U zagrebačkom CineStaru Branimir Mingle Mall sinoć je u četiri prepune dvorane održana svečana premijera filma Posljednji rimski bog, povijesnog spektakla redatelja, scenarista i producenta Božidara Domagoja Burića o rimskom caru Dioklecijanu. Premijera je okupila filmsku ekipu, brojne glumce i uzvanike iz kulturnog, javnog i društvenog života, koji su među prvima pogledali jedan od produkcijski najambicioznijih projekata Hrvatske radiotelevizije. Među uzvanicima bili su redatelj filma Božidar Domagoj Burić i glumci Amar Bukvić, Nataša Janjić Medančić, Slavko Sobin i Marko Cindrić, koji uz Krešimira Mikića i Dragana Despota čine glumačku postavu filma. Premijeri su nazočili i Anja Šovagović-Despot, Ksenija Pajić, Robert Kurbaša, Luka Nižetić, Mladen Badovinac, Bojana Gregorić Vejzović i brojna druga poznata imena. Među uzvanicima su bili i ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek te novi glavni ravnatelj HRT-a Dražen Miočić.
Film „Vjetre, pričaj sa mnom“ srpskog redatelja Stefana Đorđevića osvojio je tri nagrade na drugom izdanju Adriatic Film & TV Awards, održanom 24. listopada u Porto Montenegru u Tivtu. Đorđevićevo ostvarenje proglašeno je najboljim filmom i najboljim debitantskim filmom, a autor je nagrađen i za režiju. Među dobitnicima su švedska glumica Noomi Rapace, srpski glumac Andrija Kuzmanović, mladi makedonski glumac Arif Jakup i hrvatska redateljica i scenaristica Hana Jušić. U televizijskim kategorijama sva tri priznanja pripala su bosanskohercegovačkoj seriji „Kotlina“ i njezinim glumcima, dok je hrvatska komedija „Svadba“ Igora Šeregija dobila novouvedenu nagradu za izuzetan uspjeh u kinodistribuciji.
Drugo izdanje Adriatic Film & TV Awards, nagrada koje okupljaju filmske i televizijske profesionalce iz cijele regije, službeno je otvoreno u petak, 23. listopada, na Žičari Kotor–Lovćen u Crnoj Gori. Na otvorenju su se okupili nominirani autori i glumci, predstavnici filmske industrije, organizatori i partneri događaja, dok je središnji dio programa rezerviran za svečanu dodjelu nagrada koja će se održati u subotu, 24. listopada, u Porto Montenegru u Tivtu. Ovogodišnje izdanje traje do 25. listopada, a u središtu pozornosti nalaze se filmovi i televizijske serije koji su obilježili proteklu produkcijsku sezonu u zemljama regije.
Serija Slow Horses prati skupinu agenata britanske obavještajne službe MI5 koji su nakon profesionalnih pogrešaka završili u Slough Houseu, odjelu namijenjenom agentima koji su pali u nemilost svojih nadređenih.
Postoje filmovi koje pamtimo po rečenicama, glazbi, likovima i prizorima koji nas u trenutku vrate u djetinjstvo. Neke smo prvi put gledali u školskim klupama, druge smo otkrili na televiziji, a pojedini su desetljećima ostali dio obiteljskih razgovora i zajedničkih uspomena. Iako su nastali u sasvim drukčijem vremenu, mnogi od njih i danas imaju publiku, a prilika da ih ponovno pogledamo na velikom platnu posebno je zanimljiva onima koji ih poznaju samo s malih ekrana. Upravo takvu priliku donosi ovogodišnje obilježavanje Svjetskog dana audiovizualne baštine, tijekom kojeg će se od 22. do 27. listopada u 38 kina diljem Hrvatske održavati besplatne projekcije domaćih filmskih klasika.
Pisanje poezije u kontekstu muške emocionalne ekspresije sve se češće promatra kao prostor u kojem se razgrađuju dugotrajni kulturni obrasci šutnje, emocionalne suzdržanosti i društveno uvjetovane ideje o tome što znači biti „jak“, pri čemu se snaga tradicionalno pogrešno poistovjećivala s potiskivanjem osjećaja, umjesto s njihovim razumijevanjem i svjesnim izražavanjem. U suvremenom psihološkom i kulturnom diskursu poezija se tako ne pojavljuje samo kao književna forma, nego i kao alat introspekcije, samoregulacije i kreativne obrade unutarnjih stanja, osobito kod muškaraca koji su odrastali u okruženjima u kojima emocionalna artikulacija nije bila poticana ili je bila doživljavana kao slabost.
U suvremenom društvu, u kojem se granice između fizičkog i digitalnog prostora sve brže brišu, terapijski pristupi mentalnom zdravlju doživljavaju duboku transformaciju, a među najintrigantnijim i najperspektivnijim inovacijama ističu se tehnologije proširene stvarnosti (AR) i virtualne stvarnosti (VR). Njihova primjena u području mentalnog zdravlja, osobito kada je riječ o muškoj populaciji, otvara sasvim novu dimenziju razumijevanja stresa, anksioznosti i emocionalne regulacije, ali i redefinira načine na koje se uopće pristupa psihološkoj podršci u 21. stoljeću. Važno je pritom naglasiti da svaka primjena ovakvih terapijskih pristupa mora biti shvaćena isključivo kao komplementarna medicinskim postupcima, te da je uvijek i isključivo obavezna konzultacija, pregled i procjena kod doktora i u bolnici ili drugoj ovlaštenoj zdravstvenoj ustanovi prije bilo kakvog uključivanja u terapijske protokole.
U vremenu koje neumoljivo diktira brzinu, učinkovitost i površnost, čin brijanja gotovo je neprimjetno sveden na rutinski zadatak, lišen pažnje, značenja i osobnog doživljaja. Ipak, iza tog svakodnevnog pokreta, koji mnogi obavljaju mehanički i bez razmišljanja, skriva se potencijal za nešto mnogo dublje i suptilnije — prostor introspekcije, ritual koji nadilazi fizičku potrebu i prelazi u sferu svjesnog postojanja. Umjetnost ritualnog brijanja nije tek povratak tradiciji, nego svjesna odluka da se vlastitom tijelu, vremenu i umu pristupi s pažnjom kakvu rijetko njegujemo u suvremenom životu.
U suvremenom životu, koji je obilježen ubrzanim ritmom, stalnom izloženošću informacijama i gotovo neprekidnom potrebom za reakcijom, sve se češće javlja potreba za praksama koje ne služe produktivnosti, nego unutarnjem smirenju, promatranju i povratku sebi. U tom se kontekstu fotografija, i to ne kao tehnički ili profesionalni alat, nego kao osobni, gotovo intimni ritual, sve snažnije pozicionira kao oblik introspektivnog samoproučavanja. Ona pritom prestaje biti samo sredstvo bilježenja stvarnosti i postaje prostor susreta s vlastitim mislima, emocijama i unutarnjim stanjem, pri čemu objektiv kamere ne funkcionira kao distanca od svijeta, nego kao suptilan most prema vlastitom unutarnjem iskustvu.
Razvoj nosivih tehnologija u posljednjem desetljeću otvorio je sasvim novo poglavlje u području muškog zdravlja, osobito kada je riječ o preventivnoj medicini i ranom otkrivanju promjena na prostati, organu koji je zbog svoje anatomske pozicije i osjetljivosti često izložen kasnom dijagnosticiranju, pri čemu je važno odmah naglasiti da se sve što se u nastavku opisuje odnosi na tehnološke sustave potpore i praćenja koji ne mogu zamijeniti pregled kod doktora, nego isključivo služe kao pomoćni alati u svakodnevnom praćenju stanja organizma.