Ako još niste pogledali ‘Ostatak života’, sada imate dobar razlog: Stiže posebna 50. izvedba
Lada Bonacci će 22. listopada u 20 sati u zagrebačkom Histrionskom domu pedeseti put izvesti svoju autorsku predstavu „Ostatak života“, monodramu koja je tijekom gotovo dvije godine igranja pronašla publiku diljem Hrvatske. Jubilarna izvedba donosi i mali zaokret u životu predstave jer će u prvi plan izaći Gospođa Nitko i Ništa, lik koji je nastao na pozornici, a s vremenom je dobio vlastiti glas i prostor izvan kazališta.
Pedeset izvedbi za nezavisnu autorsku predstavu rezultat je koji se ne podrazumijeva. „Ostatak života“ nije nastao kao dio repertoara velikog kazališta niti iza njega stoji institucionalna produkcija s vlastitom infrastrukturom. Lada Bonacci predstavu je napisala i režirala, a tijekom gotovo dvije godine s njom je gostovala pred publikom u različitim dijelovima Hrvatske. Predstava je u međuvremenu dobila i strukovno priznanje pa je Bonacci na 3. Zadarskom festivalu monodrame osvojila nagradu Teodora Vigato za najbolju žensku izvedbu.
Polazište predstave vrlo je konkretno i autobiografsko. Bonacci je u četrdesetoj godini odlučila upisati autoškolu. Situacija koja bi se mogla svesti na nekoliko mjeseci predavanja, vožnje i izlazak na ispit postala je materijal za priču o puno većim pitanjima. Učenje vožnje otvorilo je prostor za razmišljanje o godinama, odlukama koje odgađamo, vlastitim pogreškama i očekivanjima koja s vremenom počinjemo postavljati sami sebi. Autoškola tako u predstavi nije tek mjesto na kojem se uče prometna pravila. Ona postaje prostor u kojem odrasla osoba ponovno mora prihvatiti da nešto ne zna, da može pogriješiti i da će možda morati pokušati više puta.
„Ostatak života“ spaja monodramu s elementima stand-upa, klaunerije i slapsticka. Bonacci vlastito iskustvo ne pretvara u ozbiljnu ispovijest, nego ga gradi kroz humor i situacije koje su dovoljno svakodnevne da ih publika može prepoznati. Strah od pogreške, nelagoda zbog neuspjeha i pitanje je li za neku promjenu već prekasno pojavljuju se kroz priču žene koja pokušava položiti vozački ispit. Upravo u toj kombinaciji običnog događaja i životnih dvojbi nastaje svijet predstave.
Iz tog svijeta izašla je i Gospođa Nitko i Ništa. Lik se postupno odvojio od same izvedbe i počeo živjeti izvan pozornice. Na društvenim mrežama pojavljuje se kroz „Savjete za Ostatak života“, u kojima komentira svakodnevne situacije svojim humorom i logikom. Do pedesete izvedbe stigla je i do nove funkcije. Postaje glasnogovornica predstave, dok se njezina autorica simbolično povlači korak unatrag i prepušta joj komunikaciju s javnošću.
Gospođa Nitko i Ništa govori iz pozicije osobe koja nema gotove odgovore. Njezina priča sastavljena je od životnih kriza, pogrešnih odluka, pokušaja promjene i trenutaka u kojima postaje jasno koliko se odrasli ljudi često samo prave da točno znaju što rade. Među tim iskustvima nalazi se i vozački ispit, dovoljno običan da ga mnogi dožive kao rutinsku obavezu, ali dovoljno neugodan da brzo otkrije strah od procjene, neuspjeha i ponavljanja.
Takav je lik mogao ostati samo dio kazališne večeri, ali publika ga je počela susretati i nakon izlaska iz dvorane. Društvene mreže omogućile su mu nastavak života između izvedbi, a „Savjeti za Ostatak života“ proširili su prostor u kojem Gospođa Nitko i Ništa postoji. Uoči pedesete izvedbe taj se odnos dodatno okreće pa više nije samo riječ o liku koji Lada Bonacci igra na pozornici. Lik sada, barem prema pravilima svijeta predstave, preuzima riječ i govori o predstavi umjesto svoje autorice.
Iza tog razigranog poteza nalazi se priča koja je od početka vezana uz pitanje što čovjek radi s vremenom koje mu je ostalo. Naslov „Ostatak života“ pritom se može čitati sasvim doslovno. Nakon četrdesete život nije završen niti je popis stvari koje je trebalo napraviti zauvijek zaključen. Može se upisati autoškola, krenuti ispočetka, pogriješiti pred drugima i ponovno pokušati. Promjena ne mora izgledati veliko da bi osobi koja je prolazi bila teška, neugodna ili smiješna.
Pedeseta izvedba zato stiže nakon puta koji je započeo jednom osobnom odlukom, nastavio se pisanjem i režiranjem predstave, a zatim doveo do desetaka susreta s publikom. Ono što je krenulo od iskustva žene koja u četrdesetoj sjeda u automobil kao početnica preraslo je u kazališnu priču koja već gotovo dvije godine putuje Hrvatskom. U međuvremenu je dobila nagradu, pedeset izvedbi i lik koji je odlučio izaći iz predstave i sam se obratiti javnosti.
Jubilarni „Ostatak života“ bit će izveden 22. listopada u 20 sati u Histrionskom domu u Zagrebu, a ulaznice za pedesetu izvedbu već su u prodaji.
U Gradskom kazalištu Zorin dom u Karlovcu 7. studenoga 2026. godine premijerno je izvedena predstava „LUBENICA”, autorski i redateljski projekt Boruta Šeparovića, nastao u koprodukciji umjetničkog kolektiva MONTAŽSTROJ i Gradskog kazališta Zorin dom. Predstava se bavi odnosom suvremenog društva prema nasilju nad palestinskim stanovništvom, načinima na koje mediji oblikuju percepciju ratnih stradanja te pitanjem osobne odgovornosti pojedinca koji svakodnevno prati prizore razaranja, ali pritom nastavlja živjeti u okolnostima koje su od tih događaja fizički udaljene.
Miranda Lončar pripada generaciji stand-up komičara koja je svoju karijeru gradila u vrijeme kada se ovaj oblik komedije u Hrvatskoj tek počinjao ozbiljnije razvijati. Osamnaest godina nastupanja donijelo joj je iskustvo različitih pozornica, publike i životnih situacija koje danas pretvara u komičarski materijal. Njezin humor često polazi od osobnih iskustava, ljubavnih razočaranja, muško-ženskih odnosa i svakodnevnih proturječja, a prepoznatljiv je po izravnom govoru, ironiji i spremnosti da se našali na vlastiti račun. U petak, 20. studenoga, zagrebačkoj publici predstavit će svoj samostalni stand-up show „A mogu i bez njega“ u Scenoteci, kazališnom prostoru u Draškovićevoj ulici koji je nastao preuređenjem nekadašnje Scene Vidra. Njezin nastup najavljen je kao prvi ženski stand-up program na toj pozornici otkako prostor djeluje pod novim imenom.
U Gradskom kazalištu Zorin dom u Karlovcu 7. studenoga premijerno će biti izvedena predstava LUBENICA, novi autorski projekt Boruta Šeparovića, nastao u suradnji umjetničkog kolektiva MONTAŽSTROJ i Zorin doma. Predstava se bavi izraelskim razaranjem Gaze, stradanjem palestinskog stanovništva i načinom na koji se vijesti o ratu uklapaju u svakodnevni život ljudi koji nasilje promatraju iz sigurnosti vlastitih domova.
Praizvedba drame Nikaragva mladog hrvatskog autora Vida Adama Hribara, u režiji Patrika Sečena, pred publikom Zagrebačkog kazališta mladih otvorila je prostor jedne zagrebačke obitelji koja izvana još uvijek zadržava poznati oblik zajednice, iako su se odnosi među njezinim članovima već počeli raspadati. U toj dnevnoj sobi ljudi još sjede jedni pokraj drugih, razgovaraju, prisjećaju se, dobacuju jedni drugima i pokušavaju održati privid svakodnevice, ali njihove riječi sve teže uspijevaju prikriti ono što se među njima dogodilo. Obitelj formalno postoji, njezini članovi još dijele prostor i zajedničku prošlost, ali bliskost koja bi ih trebala povezivati gotovo je nestala. Upravo iz tog raskoraka između vanjskog dojma normalnosti i unutarnjeg raspada nastaje svijet Nikaragve, istodobno melankoličan, neugodan, groteskan i vrlo duhovit.
Kino Valli u sezoni 2026./2027. ponovno donosi publici u Puli izravne prijenose predstava s pozornice njujorške Metropolitan Opere, čime se nakon prethodnih sezona nastavlja program koji omogućuje praćenje velikih opernih produkcija istodobno s njihovim izvođenjem u New Yorku. Pula će pritom biti jedini grad u Hrvatskoj u kojem će se tijekom ove sezone u kinu uživo prikazivati odabrani naslovi iz programa The Met: Live in HD, dok će dio repertoara biti prikazan u repriznim terminima.
Francuska koreografkinja čija je prva grupna predstava postala međunarodni fenomen na daskama HNK2 istražuje ženstvenost, identitet, očekivanja i pobunu.
Na pozornicu Zagrebačkog kazališta mladih 22. i 23. rujna stiže BREL, nova predstava Anne Terese De Keersmaeker i plesača i koreografa Solala Mariottea, inspirirana opusom legendarnog belgijskog šansonjera Jacquesa Brela. Umjetnici pripadaju različitim generacijama i imaju različite pristupe koreografiji i plesu, a u svom prvom zajedničkom radu istražuju kako danas pristupiti Brelovim pjesmama, njegovoj snažnoj scenskoj prisutnosti i temama koje, iako nastale prije više desetljeća, i dalje otvaraju pitanja o odnosima, društvu, nasilju i promjenama.
Obitelj koju dobivamo i ona koju sami pronalazimo: hvaljena predstava Louisa Janssensa govori o pripadanju, bliskosti i odnosima koji nastaju izvan tradicionalnih obiteljskih okvira.
U suvremenom životu, koji je obilježen ubrzanim ritmom, stalnom izloženošću informacijama i gotovo neprekidnom potrebom za reakcijom, sve se češće javlja potreba za praksama koje ne služe produktivnosti, nego unutarnjem smirenju, promatranju i povratku sebi. U tom se kontekstu fotografija, i to ne kao tehnički ili profesionalni alat, nego kao osobni, gotovo intimni ritual, sve snažnije pozicionira kao oblik introspektivnog samoproučavanja. Ona pritom prestaje biti samo sredstvo bilježenja stvarnosti i postaje prostor susreta s vlastitim mislima, emocijama i unutarnjim stanjem, pri čemu objektiv kamere ne funkcionira kao distanca od svijeta, nego kao suptilan most prema vlastitom unutarnjem iskustvu.
Razvoj nosivih tehnologija u posljednjem desetljeću otvorio je sasvim novo poglavlje u području muškog zdravlja, osobito kada je riječ o preventivnoj medicini i ranom otkrivanju promjena na prostati, organu koji je zbog svoje anatomske pozicije i osjetljivosti često izložen kasnom dijagnosticiranju, pri čemu je važno odmah naglasiti da se sve što se u nastavku opisuje odnosi na tehnološke sustave potpore i praćenja koji ne mogu zamijeniti pregled kod doktora, nego isključivo služe kao pomoćni alati u svakodnevnom praćenju stanja organizma.
U suvremenom društvu, u kojem vizualni identitet često preuzima primat nad svim drugim oblicima izražavanja, nerijetko zaboravljamo koliko snažan utjecaj imaju oni suptilni, gotovo nevidljivi slojevi osobnosti koji se ne mogu fotografirati, ali se itekako mogu osjetiti. Miris, kao jedan od najdublje ukorijenjenih osjetilnih podražaja, i brkovi, kao izrazito simboličan estetski odabir, zajedno čine intrigantan spoj koji nadilazi površnu percepciju i zadire u samu srž načina na koji muškarac komunicira svoju prisutnost, karakter i samopouzdanje.
Dugo se smatralo kako je briga o izgledu područje rezervirano isključivo za žene, dok su muškarci svoju rutinu njege svodili na nekoliko osnovnih proizvoda koji su se najčešće nalazili na rubu kupaonske police i koristili tek kada bi koža počela pokazivati znakove umora, suhoće ili iritacije, no posljednjih godina odnos muškaraca prema vlastitom tijelu, koži i izgledu doživio je veliku promjenu koja nije samo estetska nego i psihološka jer suvremeni muškarac sve češće razumije kako njega nije znak taštine nego oblik osobnog poštovanja, način da uspori svakodnevni ritam i pronađe nekoliko minuta koje pripadaju samo njemu.