Antonija je svoje najteže emocije pretočila u slikovnicu. Vrijedi upoznati njezin „Cvijet emocija“
„Cvijet emocija“ mlade autorice Antonije Vuletić slikovnica je koja govori o osjećajima iz perspektive osobe koja ih nije upoznavala samo kroz odrastanje, nego i kroz dugogodišnje iskustvo teške bolesti i liječenja. Antonija je iza sebe imala dugotrajnu borbu s malignom bolešću, a dio onoga što je tijekom tog razdoblja proživljavala pretočila je u priču o emocijama, ljubavi, strahu, snazi, podršci i nadi.
Polazište slikovnice vrlo je osobno. Teška bolest u dječjoj i mladenačkoj dobi mijenja svakodnevicu i donosi iskustva s kojima se većina vršnjaka ne susreće. Bolničko okruženje, liječenje, neizvjesnost, odvojenost od uobičajenog života i stalna prisutnost odraslih koji odlučuju o pregledima i terapijama stvaraju čitav niz osjećaja koje dijete ponekad teško može imenovati ili objasniti. Upravo se tom unutarnjem svijetu okreće „Cvijet emocija“.
Slikovnica ne pokušava govoriti o bolesti medicinskim jezikom. Njezino područje su osjećaji koji prate čovjeka kada se nađe u okolnostima koje ne može jednostavno promijeniti. Strah se pritom pojavljuje uz ljubav, nesigurnost uz podršku, a teški trenuci uz nadu. Takav pristup omogućuje da se o ozbiljnoj temi govori jezikom koji je djetetu razumljiv i blizak.
Naslov „Cvijet emocija“ već upućuje na osnovnu ideju knjige. Emocije nisu predstavljene kao nešto što treba skrivati ili dijeliti na dopuštene i nedopuštene osjećaje. One postoje istodobno, mijenjaju se i prate različite životne situacije. Dijete može osjećati strah i istodobno biti hrabro. Može biti tužno i osjećati ljubav. Može biti umorno od svega što prolazi, a ipak zadržati nadu. Takav pogled na osjećaje posebno je razumljiv kada dolazi od autorice koja je i sama prošla dugotrajan proces liječenja.
Antonijino osobno iskustvo daje slikovnici drukčiju polazišnu točku od knjige u kojoj odrasla osoba pokušava zamisliti kako se osjeća bolesno dijete. Autorica piše iz iskustva osobe koja poznaje bolest, bolnicu, liječenje i emocionalne promjene koje takve okolnosti donose. Zbog toga „Cvijet emocija“ nije zamišljen kao priručnik o bolesti, nego kao priča koja otvara prostor za razgovor o onome što dijete osjeća.
Takav razgovor može biti posebno težak upravo kod djece. Odrasli raspolažu riječima kojima mogu opisati zabrinutost, neizvjesnost, frustraciju ili strah, dok dijete često zna samo da se osjeća loše, ljutito, tužno ili prestrašeno. Književna priča i ilustracija mogu mu ponuditi jednostavniji način prepoznavanja vlastitih osjećaja. Dijete se može prepoznati u situaciji, liku, rečenici ili slici i preko nje započeti razgovor koji bi mu inače bio težak.
„Cvijet emocija“ zato se može čitati i izvan iskustva maligne bolesti. Strah, tuga, potreba za podrškom, ljubav i nada nisu vezani samo uz bolničko liječenje. Djeca ih susreću u obitelji, školi, prijateljstvima, tijekom odrastanja, nakon gubitaka i u drugim promjenama koje ne razumiju uvijek u potpunosti. Antonijino iskustvo bolesti predstavlja pozadinu iz koje je knjiga nastala, ali emocije o kojima govori pripadaju svakom djetetu.
Posebno mjesto u toj priči ima podrška drugih ljudi. Tijekom dugotrajnog liječenja dijete ne prolazi samo kroz fizički zahtjevan proces. Mijenjaju se njegova svakodnevica, odnosi s vršnjacima i osjećaj sigurnosti. Roditelji, članovi obitelji, liječnici, medicinske sestre, prijatelji i druge osobe iz djetetova okruženja tada postaju dio njegova emocionalnog iskustva. Podrška u takvim okolnostima može biti razgovor, prisutnost, razumijevanje ili jednostavno mogućnost da dijete bez objašnjavanja kaže da se boji, da je ljuto ili da mu je teško.
Upravo zato ljubav i podrška u „Cvijetu emocija“ nisu predstavljene kao apstraktni pojmovi. One pripadaju konkretnom iskustvu autorice koja je tijekom bolesti ovisila o ljudima oko sebe i koja danas vlastita iskustva prenosi drugoj djeci. U tom odnosu između osobnog iskustva i književne priče nalazi se posebnost ove slikovnice.
Nada također zauzima svoje mjesto, ali ne kao poricanje straha ili težine bolesti. U priči koja proizlazi iz iskustva liječenja nada postoji zajedno s drugim osjećajima. Ona ne znači da dijete mora uvijek biti pozitivno, raspoloženo ili hrabro. Dijete može imati loš dan, može se bojati i može biti tužno. „Cvijet emocija“ ostavlja prostor upravo takvim osjećajima, bez potrebe da ih se prikrije optimističnim porukama.
To je posebno osjetljivo kada se govori o djeci koja prolaze teško liječenje. Od njih se često očekuje hrabrost, iako su istodobno suočena sa situacijama koje bi bile teške i odrasloj osobi. Antonijina priča omogućuje drukčiji pristup. Hrabrost ne mora značiti odsutnost straha. Snaga ne mora značiti da osoba nikada ne pokazuje slabost. Mogućnost da se osjećaj prepozna i izgovori može biti jednako vrijedna kao i pokušaj da ga se prevlada.
Autorica time vlastitu životnu priču ne pretvara u priču o bolesti kao jedinoj odrednici osobe. U središtu ostaje čovjek i njegov unutarnji svijet. Bolest je okolnost iz koje je dio tih iskustava proizašao, ali slikovnica govori o osjećajima koji se nastavljaju mijenjati i nakon završetka pojedinih faza liječenja.
„Cvijet emocija“ može poslužiti i odraslima kao početak razgovora s djetetom. Umjesto izravnog pitanja o tome čega se boji ili zašto je tužno, odrasla osoba može s djetetom razgovarati o priči, likovima i njihovim osjećajima. Dijete tada samo odlučuje koliko će vlastitog iskustva povezati s pročitanim. Slikovnica na taj način može postati posrednik između osjećaja koji postoji i riječi koju je teško pronaći.
Antonija Vuletić svojim pisanjem polazi od nečega što dobro poznaje. Iza „Cvijeta emocija“ stoji iskustvo djevojke koja je prošla dugogodišnju borbu s malignom bolešću i koja je vlastite osjećaje odlučila pretočiti u književni oblik namijenjen drugima. Upravo zbog toga knjigu treba čitati prije svega kao osobnu priču o emocionalnom iskustvu, a tek potom kao priču povezanu s bolešću.
U njezinu središtu nisu dijagnoza, terapija ni medicinski postupci. U središtu je pitanje kako se dijete osjeća dok prolazi kroz ono što mu se događa i ima li uz sebe nekoga s kim o tome može razgovarati. „Cvijet emocija“ Antonijin je odgovor na to pitanje, oblikovan kroz iskustvo, priču i osjećaje koje djeca mogu prepoznati i onda kada njihove životne okolnosti nisu iste kao njezine.
Daria Lorenci Flatz iza sebe ima četvrt stoljeća profesionalnog rada u kazalištu, na filmu i televiziji, a projekt „Ja, glumica!“ nastao je u trenutku kada se njezina dosadašnja karijera mogla promatrati kao zaokružena cjelina, ali i kao polazište za novi autorski period. Predstava je premijerno izvedena 2026. godine, kada je glumica navršila pedeset godina i obilježila 25 godina umjetničkog rada, a upravo je spoj osobne obljetnice i profesionalnog iskustva postao temelj projekta u kojem se izvođačica prvi put tako izravno bavi vlastitim identitetom, profesijom i životnim ulogama. „Ja, glumica!“ zato nije klasična retrospektiva karijere niti niz anegdota iz glumačkog života, nego autorski projekt u kojem Daria Lorenci Flatz vlastitu biografiju koristi kao materijal za predstavu o radu, ambiciji, tijelu, starenju, majčinstvu, obitelji, pripadanju, popularnosti i potrebi čovjeka da pred drugima stalno iznova oblikuje neku verziju sebe.
Školska knjiga objavila je znanstvenu monografiju Povijest Sjedinjenih Američkih Država – od europskih kolonija do svjetske velesile dr. sc. Mladena Tomorada, redovitog profesora i pročelnika Odjela za povijest na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Riječ je o prvoj cjelovitoj sintezi američke povijesti napisanoj na hrvatskom jeziku koja razvoj prostora današnjih Sjedinjenih Američkih Država prati od nastanka europskih kolonija do početka 20. stoljeća, odnosno razdoblja u kojem SAD prerasta u svjetsku silu. Monografija obuhvaća 632 stranice i više od tisuću fotografija, povijesnih karata, crteža, skica, karikatura, arhivskih dokumenata i drugih ilustrativnih priloga te povezuje političku, društvenu, gospodarsku i kulturnu povijest s izvornom povijesnom građom.
Drago Glamuzina ove jeseni objavljuje novu knjigu pjesama Crveni zec, u izdanju V.B.Z.-a, četiri godine nakon zbirke sabranih i novih pjesama Crni zec. Nova zbirka nastavlja pjesničku liniju po kojoj je Glamuzina prepoznatljiv još od početka književnog rada, ali je razvija u smjeru izraženije refleksivnosti i intimnijeg promatranja iskustava koja su desetljećima prisutna u njegovoj poeziji.
Ideja o povratku u prošlost obično dolazi s vrlo konkretnom željom. Promijeniti jednu odluku. Ne izgovoriti rečenicu zbog koje smo kasnije požalili. Prihvatiti posao koji smo odbili. Ostati s osobom od koje smo otišli ili otići od osobe s kojom smo ostali. U romanu Ti & ja i Ti & ja i Ti & ja, autorski dvojac Josie Lloyd i Emlyn Rees tu poznatu fantaziju pretvara u priču o dugom braku, obitelji i svim onim životima za koje se pitamo jesu li mogli biti naši.
Malo je pustolovnih romana koji su toliko snažno utjecali na predodžbu o gusarima kao Otok s blagom Roberta Louisa Stevensona. Karta na kojoj je mjesto zakopanog blaga označeno velikim slovom X, crna točka kao prijeteća poruka, papiga na ramenu, drvena noga, pobuna na brodu i potraga za blagom na udaljenom otoku danas djeluju kao gotovo neizostavni elementi gusarskih priča. Mnogi od tih motiva postojali su i prije Stevensona, ali upravo ih je njegov roman povezao u priču koja je tijekom više od stoljeća snažno utjecala na književnost, film i popularnu kulturu. Otok s blagom zato se odavno ne čita samo kao pustolovni roman iz 19. stoljeća, nego i kao jedno od djela koja su oblikovala način na koji kasnije generacije zamišljaju gusare i njihove pustolovine.
Lumen je objavio roman Grad ruševina američke autorice Charisse Weaks, drugi dio romantasy serijala Vještica lutalica, koji nastavlja priču započetu romanom Skupljač vještica. Hrvatsko izdanje preveo je Denis Brkić, a novi roman nastavlja pratiti Rainu Bloodgood i Alexusa Thibaulta u svijetu Tiressije, u kojem se osobni sukobi likova sve snažnije povezuju s ratom, političkim interesima, drevnom magijom i borbom za vlast.
Na policama s novim izdanjima pojavila se knjiga koja već svojim naslovom postavlja jednostavno pitanje o načinu na koji gledamo vlastiti život, a iza hrvatskog naslova Koliko sam sretan nalazi se ilustrirano djelo američkog animatora i dizajnera Christiana Watsona, čiji je originalni naslov How Lucky Am I: A Skeleton's Guide to Living Your Best Life. Knjiga je objavljena 28. srpnja 2026. u izdanju Clarkson Pottera, ima 128 stranica i pripada onoj vrsti izdanja koja se teško može smjestiti u samo jednu uobičajenu kategoriju, jer povezuje ilustraciju, kratku prozu, osobna promišljanja, teme zahvalnosti, gubitka, prolaznosti i osobnog razvoja.
Početak školske godine za svako dijete predstavlja važnu promjenu, ali njezina težina nije jednaka za sve. Dok se školarci koji se vraćaju u poznato okruženje uglavnom ponovno povezuju s prijateljima, učiteljima i svakodnevnim obvezama, budući prvašići tek trebaju upoznati svijet škole. Nova učionica, nepoznati učitelj, drugačiji ritam dana i susret s vršnjacima mogu izazvati uzbuđenje, ali i nesigurnost. Istodobno, suvremeno djetinjstvo donosi još jedan izazov koji roditelji i odgojno-obrazovni djelatnici sve teže mogu zanemariti, a riječ je o vremenu koje djeca provode uz pametne telefone, tablete, televizore i druge digitalne uređaje.
Da se Seks i grad danas snima u Zagrebu, Carrie Bradshaw vrlo bi lako mogla izgledati ovako. Barem u onim scenama u kojima izlazi iz stana bez očite namjere da bude sređena, a onda se ispostavi da je svaki komad dovoljno neobičan da zajedno funkcioniraju bolje nego što bi funkcionirali zasebno. Upravo na tom principu počiva kombinacija Karle Zelić, domaće influencerice i modne autorice koju publika na Instagramu poznaje kao @superbabekillah, dok se u posljednje vrijeme predstavlja i imenom Karla Croft. U domaćim medijima pojavljuju se obje varijante njezina modnog aliasa, Superbabekillah i Super Babe Killah.
Olimpijska pobjednica Barbara Matić Đinović posljednjih tjedana upoznaje sasvim drukčiju svakodnevicu od one na koju je godinama bila naviknuta kao vrhunska sportašica. Otkako je u kolovozu prvi put postala majka, njezine dane ispunjava malena Luna, a jedan od njihovih posljednjih zajedničkih izlazaka teško bi se mogao nazvati običnom šetnjom s kolicima.
Kapetan hrvatske nogometne reprezentacije Luka Modrić ovih je dana nakratko nogomet zamijenio jednom sasvim privatnom ulogom. Povod je bio deveti rođendan njegove najmlađe kćeri Sofije, kojoj je posvetio nekoliko zajedničkih fotografija i kratku rođendansku poruku. „Sretan rođendan mojoj prekrasnoj i vrlo posebnoj maloj princezi! Puno te volim!”, napisao je uz objavu.
Iako će bez puno razmišljanja uvijek izabrati proljeće i ljeto, Petra Kurtela pronašla je sasvim dovoljno razloga da se veseli i jeseni. Poznata domaća glumica otkrila je kako zamišlja mjesece pred nama, a sudeći prema malom jesenskom popisu koji je podijelila, ni niže temperature ni kraći dani neće je natjerati da vrijeme provodi kod kuće.
Marco Cuccurin posljednjih je godina pred televizijskom publikom pokazao da se dobro snalazi i s mikrofonom i na plesnom podiju, a sada je napravio novi korak prema onome čime se, kako kaže, oduvijek najviše želio baviti. Poznati domaći influencer po prvi je put stao na pozornicu jednog događaja u ulozi pjevača, a za svoju prvu takvu izvedbu odabrao je Massimovu pjesmu „Iz jednog pogleda“.
