Daria Lorenci Flatz svoju najosobniju priču pretvorila u knjigu: „Ja, glumica“ donosi ono što nije moglo stati na kazališnu pozornicu

Daria Lorenci Flatz rođena je 13. travnja 1976. godine u Sarajevu, a Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu upisala je 1995. godine u klasi profesorice Neve Rošić te je diplomirala 1999. godine. Nakon studija postala je stalna članica ansambla Teatra Exit, 2004. godine prešla je u Teatar &TD, od 2008. do 2011. bila je angažirana u Gradskom kazalištu Trešnja, a 2011. postala je članica Drame Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, u kojem danas ima status dramske prvakinje. Njezin profesionalni razvoj zato obuhvaća iskustvo nezavisne kazališne scene, institucionalnog kazališta, filma i televizije, a taj raspon medija kasnije je postao važan materijal za „Ja, glumica!“, predstavu koja se izravno pita što uopće znači biti glumica nakon desetljeća provedenih između različitih produkcijskih sustava, publika i očekivanja.

Početak njezine karijere posebno je povezan s Teatrom Exit, gdje je rano dobila priliku razvijati fizički intenzivan i neposredan način glume. Sama je kasnije govorila da je upravo ondje, u malom ansamblu okupljenom oko Matka Raguža, tijekom nekoliko godina intenzivnog igranja stekla temelje zanata jer su glumci gotovo svake večeri bili na pozornici i mogli istraživati komediju, dramu i različite autorske forme. Takav početak pratile su i nagrade. Za ulogu Silvije u predstavi „Istok“ dobila je 2000. nagradu za najbolju mladu glumicu na Festivalu malih scena u Rijeci, za Evu Braun osvojila je Zlatnog lava i nagradu Festivala glumca, a za Mladu ženu u predstavi „Noževi u kokošima“ dobila je Nagradu hrvatskog glumišta, Zlatni smijeh i još jednu nagradu Festivala glumca. Uslijedile su uloge u predstavama „Božanska glad“, „To samo Bog zna“, „Zagorka“, „Nora/Kuća lutaka“, „Lulu“, „Tri sestre“, „Gdje se kupuju nježnosti“ i drugim projektima koji su njezin glumački rad premjestili iz prostora mlade nezavisne scene prema središtu hrvatskog institucionalnog kazališta.

Filmska karijera dodatno je proširila njezin profesionalni prostor. Filmski debi ostvarila je početkom dvijetisućitih, a šira publika snažno ju je povezala s filmom „Oprosti za kung fu“ Ognjena Sviličića, za koji je 2004. osvojila Zlatnu Arenu za glavnu žensku ulogu. Drugu Zlatnu Arenu za najbolju glavnu žensku ulogu dobila je 2020. za ulogu Jasne u filmu „Mater“ redatelja Jure Pavlovića. Televizija joj je donijela drukčiju vrstu vidljivosti, posebno kroz ulogu Jadranke Macan u seriji „Kumovi“, a sama Lorenci Flatz otvoreno je govorila da je željela i popularnost koja nadilazi kazališnu i filmsku publiku. Upravo taj spoj umjetnice nacionalnog kazališta i televizijski prepoznatljivog lica ulazi i u materijal predstave „Ja, glumica!“, koja se bez zazora bavi odnosom ozbiljne umjetničke profesije, javne slike, popularnosti i tržišta.

Njezina biografija istodobno je obilježena iskustvom preseljenja iz Sarajeva u Zagreb početkom rata u Bosni i Hercegovini. U Zagreb je došla 1992. godine, a odnos prema Sarajevu ostao je jedan od elemenata njezina osobnog identiteta koji se pojavljuje i u „Ja, glumica!“. U razgovoru povodom predstave objasnila je da je dio sarajevskog iskustva svjesno uključila u projekt, ali ga nije željela pretvoriti u njegovu jedinu temu jer je predstavu zamišljala kao ritmičnu i komunikativnu cjelinu. Ta biografska činjenica u njezinu slučaju ima i profesionalnu dimenziju jer je tijekom filmske i televizijske karijere često igrala žene povezane s odlaskom, povratkom, migracijom i regionalnim identitetom, dok joj vlastiti govor i iskustvo omogućuju da takve likove gradi iz neposrednog osobnog materijala.

„Ja, glumica!“ nastaje nakon svih tih iskustava i zato djeluje kao presjek različitih faza jedne karijere, ali bez forme klasične biografske kronologije. Tekst potpisuju Daria Lorenci Flatz i Ana Tonković, dok su koncept razvili Daria Lorenci Flatz, Ana Tonković, Larisa Lipovac Navojec i Emil Flatz. Larisa Lipovac Navojec potpisuje koreografiju, Lara Brkić suradnica je za ples na svili, glazbu je oblikovao Vedran Kasap, kostimografiju Emina Kušan, oblikovanje svjetla Saša Fistrić, a Emil Flatz videoprojekcije i oblikovanje prostora. Produkciju potpisuje 4Sobe, kreativni i edukacijski prostor koji su Daria Lorenci Flatz i Emil Flatz razvijali i izvan njezina matičnog kazališta.

Monodrama polazi od pitanja glumačke profesije, ali se vrlo brzo udaljava od uskog razgovora o kazalištu. Glumica pred publikom ispituje koliko uloga jedna osoba igra izvan pozornice i gdje prestaje profesionalna gluma, a počinje svakodnevno prilagođavanje obitelji, poslu, društvenim očekivanjima i vlastitim ambicijama. Predstava prolazi kroz dramu, burlesku, apsurd i komediju, a autobiografski materijal ne tretira kao dokument koji treba jednostavno prepričati. Osobna iskustva postaju izvedbeni materijal koji se mijenja kroz govor, pokret, ritam, kostim, fizički napor i izravnu komunikaciju s gledateljima.

Kazališna kritika predstavu opisuje kao spoj autofikcije, stand-up neposrednosti, fizičkog teatra i pop-kabarea, pri čemu se na pozornici izmjenjuju različite verzije Darije Lorenci Flatz. Pojavljuju se umjetnica, majka, javno eksponirana diva, poduzetnica i Bosanka, ali nijedan od tih identiteta nije ponuđen kao konačan odgovor na pitanje tko je stvarna osoba iza njih. Svaki je namjerno povećan do karikature i svaki dobiva drukčiji vokalni, gestualni i izvedbeni oblik. Predstava tako vlastitu autoricu istodobno izlaže i skriva jer privatni materijal pretvara u kazališnu konstrukciju.

U toj konstrukciji posebno mjesto ima tijelo. Lorenci Flatz ne ostaje uz govorni monolog nego se presvlači, kreće, fizički napreže i koristi ples na svili, dok se teme menopauze, starenja, kondicije i promjena tijela pojavljuju bez uljepšavanja. Kritičari su upravo taj odnos fizičke kontrole i prividnog gubitka kontrole prepoznali kao jedno od obilježja izvedbe. Na sceni se stvara dojam kaosa, ubrzanja i preopterećenosti, ali je izvedba precizno organizirana. Takav postupak odgovara sadržaju predstave jer govori o osobi koja pokušava istodobno kontrolirati posao, majčinstvo, tijelo, javnu sliku, produkciju i svakodnevnu logistiku.

Majčinstvo pritom nije sporedna biografska informacija. Lorenci Flatz majka je trojice sinova i u javnim razgovorima otvoreno govori o razdobljima u kojima se profesionalni raspored morao usklađivati s vrlo konkretnim obiteljskim obvezama. U predstavi se upravo iz takve svakodnevice razvija komika preopterećenosti. Briga o djeci, kućanski poslovi, liječnički pregledi, posao, vježbanje i poslovne obveze gomilaju se u ritmu koji publici najprije djeluje kao pretjerivanje, a zatim kao prepoznatljiva slika života osobe koja pokušava ispuniti više međusobno konkurentnih zahtjeva.

Pedeseti rođendan nije slučajno odabran kao trenutak nastanka projekta. Lorenci Flatz govorila je da je predstavu namjerno postavila upravo uz tu obljetnicu i zamislila je kao projekt u kojem želi ostvariti vlastite umjetničke želje i zaključiti jednu dosadašnju verziju sebe. U intervjuima iz istog razdoblja pedesete opisuje kao vrijeme u kojem je pritisak manji, vlastite mogućnosti jasnije, a potreba za dokazivanjem nešto slabija nego ranije. Govori i o promijenjenom odnosu prema ambiciji, starenju i roditeljstvu te o osjećaju da se s odrastanjem djece ponovno otvara prostor za vlastite projekte. „Ja, glumica!“ zato nastaje između inventure i nastavka rada. Ona ne zatvara karijeru, nego zatvara potrebu da se njezine prethodne faze tretiraju odvojeno.

Predstava istodobno govori o cijeni profesionalne ambicije. Uoči premijere Lorenci Flatz opisivala je višemjesečni rad na monodrami uz snimanje i druge obveze, s danima u kojima je radila i do šesnaest sati. U drugom razgovoru govorila je o vlastitoj nekadašnjoj predodžbi da umjetnički rad mora biti povezan s boli, naporom i stalnim dokazivanjem te je iz današnje perspektive takvu ideju dovela u pitanje. Predstava upravo iz tog proturječja dobiva dio svoje energije jer njezina autorica istodobno ismijava perfekcionizam i demonstrira disciplinu potrebnu da bi se tako fizički i dramaturški zahtjevna monodrama uopće mogla izvesti.

„Ja, glumica!“ stoga govori o glumi u najmanje dva smisla. Prvi pripada profesiji i zanatu koji je Lorenci Flatz razvijala od Teatra Exit do statusa prvakinje Drame HNK-a. Drugi pripada svakodnevnom ponašanju u kojem čovjek mijenja način govora, držanje, prioritete i sliku o sebi ovisno o tome nastupa li kao roditelj, partner, zaposlenik, umjetnik, javna osoba ili poduzetnik. Predstava ne tvrdi da su te uloge nužno lažne. Ona ispituje koliko se identitet sastoji upravo od njih i postoji li iza svih društvenih i privatnih izvedbi jedna nepromjenjiva verzija osobe koju možemo nazvati stvarnom.

Takav pristup povezan je i s načinom na koji Lorenci Flatz govori o samom glumačkom poslu. Kazalište opisuje kao temelj svojega profesionalnog razvoja i prostor u kojem je stekla sposobnost rada s tekstom, prisutnosti u trenutku, brzine reakcije i imaginacije koje zatim koristi na filmu i televiziji. U „Ja, glumica!“ te se vještine okupljaju u jednoj izvođačici koja nema partnera na sceni iza kojega se može povući niti fiktivni lik koji bi je potpuno odvojio od vlastite biografije. Autorska monodrama zato od nje traži drukčiju vrstu odgovornosti jer je istodobno izvor materijala, koautorica teksta, središte koncepta i jedina izvođačica.

Nakon zagrebačkih izvedbi projekt je nastavio živjeti izvan početnog prostora HNK2 kroz gostovanja i turneju, a izvedbe su tijekom 2026. organizirane u više hrvatskih gradova. Produkcija 4Sobe predstavu nastavlja izvoditi kao samostalan projekt, čime ona izlazi iz okvira jednokratnog obljetničkog događaja. Trajanje se u programima organizatora navodi oko 75 minuta, što dodatno govori o koncentriranoj izvedbenoj formi u kojoj velik broj tema prolazi kroz izrazito brz ritam.

Iz kazališnog projekta sada nastaje i knjiga „Ja, glumica“. Prema trenutačno objavljenim izdavačkim podacima, autorica knjige je Daria Lorenci Flatz, a izdavači su Rafinerija ideja i 4Sobe. Knjiga je objavljena u formatu 128 x 203 milimetra i na hrvatskom jeziku, a početkom listopada 2026. nalazi se u pretprodaji s najavljenom isporukom krajem listopada. Izdavački opis izričito je odvaja od jednostavne ukoričene verzije predstave i najavljuje je kao širi autorski iskaz, ali budući da cjelovit sadržaj knjige prije isporuke još nije javno dostupan, preciznije tvrdnje o njezinoj strukturi, poglavljima i eventualnim dodatnim autobiografskim zapisima zasad ne bi bile provjerljive. Ono što se može pouzdano zaključiti jest da knjiga nastavlja autorski proces započet predstavom i isti materijal premješta iz izvedbenog u književni medij.

Taj prijelaz iz predstave u knjigu posebno odgovara prirodi projekta. Kazališna izvedba ovisi o tijelu, glasu, tempu, reakciji publike i fizičkoj prisutnosti glumice, dok knjiga omogućuje zadržavanje na iskustvu koje na pozornici prolazi velikom brzinom. Predstava može neposredno demonstrirati ono o čemu govori jer gledatelj pred sobom vidi glumicu koja mijenja uloge, način govora, kostim i tjelesni izraz. Knjiga isti autorski prostor može otvoriti bez obveze da svaka misao odmah postane scenska radnja. Zbog toga izdanje „Ja, glumica“ ima smisla promatrati kao drugi oblik istog autorskog projekta, a ne kao njegovu dokumentaciju.

U središtu cijelog projekta ostaje Daria Lorenci Flatz kao umjetnica koja nakon 25 godina rada više nema potrebu govoriti isključivo kroz tuđe likove. Njezina dosadašnja karijera prošla je put od nezavisnog kazališta i fizički zahtjevnih ranih uloga, preko velikih dramskih likova u nacionalnom teatru i nagrađivanih filmskih uloga, do televizijske popularnosti i vlastite produkcije. „Ja, glumica!“ prvi put sve te profesionalne identitete stavlja u isti prostor zajedno s privatnim iskustvom žene koja je prošla ratno preseljenje, izgradnju karijere u novom gradu, brak, majčinstvo, institucionalni teatar, film, televiziju i poduzetništvo. Upravo zato naslov „Ja, glumica“ nije tek oznaka zanimanja. To je polazište iz kojeg autorica provjerava što je od svih uloga koje je odigrala ostalo profesionalna tehnika, što je postalo dio njezine osobnosti i koliko se ta dva prostora nakon četvrt stoljeća rada uopće mogu razdvojiti.