Petrovačka cesta već više od tri desetljeća predstavlja mjesto na kojem se isprepliću povijest, pravo, politika, kolektivno pamćenje i osobne tragedije. Napad se dogodio dva dana nakon početka vojno-redarstvene operacije Oluja, tijekom masovnog egzodusa srpskog stanovništva iz dijelova Hrvatske koji su se prethodno nalazili pod kontrolom samoproglašene Republike Srpske Krajine. Tisuće ljudi napuštale su svoje domove u dugim kolonama automobila, traktora, autobusa i zaprežnih kola, noseći sa sobom ono malo imovine koju su uspjeli spasiti, dok su mnogi vjerovali da će se nakon završetka sukoba jednoga dana moći vratiti. Upravo je jedna od tih kolona, na prometnici između Bosanskog Petrovca i Ključa, postala meta zračnog napada čije posljedice ni danas nisu prestale izazivati duboke društvene i političke rasprave.
Prema dostupnim svjedočanstvima preživjelih, zrakoplovi su nekoliko puta nadlijetali kolonu prije nego što su ispaljene rakete pogodile vozila u kojima su se nalazili civili. Nastala je panika, ljudi su pokušavali pobjeći u obližnje šume ili pronaći zaklon uz cestu, dok su mnogi ostali zarobljeni u zapaljenim automobilima i traktorima. Slike razorenih vozila, razbacanih osobnih stvari i ljudi koji pokušavaju pomoći ranjenima ostale su trajno zabilježene u svjedočanstvima preživjelih te predstavljaju jedan od najpotresnijih prizora završnih dana rata.
Pitanje odgovornosti za napad tijekom godina bilo je predmet različitih pravosudnih i političkih procesa. Srbija je 2022. godine podigla optužnicu protiv četvorice umirovljenih časnika Hrvatskog ratnog zrakoplovstva zbog sumnje na odgovornost za raketiranje kolone, dok hrvatske institucije odbacuju optužbe, osporavaju nadležnost srbijanskog pravosuđa te ističu kako optužnice nemaju pravni učinak na području Republike Hrvatske. Hrvatska strana pritom naglašava da je operacija Oluja bila legitimna vojna akcija oslobađanja međunarodno priznatog državnog teritorija, dok pitanje pojedinačnih događaja i mogućih ratnih zločina treba promatrati odvojeno od same legitimnosti vojne operacije. Upravo zbog toga Petrovačka cesta ostaje jedno od najosjetljivijih mjesta suvremene regionalne memorije, na kojem se različita tumačenja povijesti često sukobljavaju s osobnim tragedijama ljudi koji su ondje izgubili članove svojih obitelji.
Unatoč političkim prijeporima koji i danas prate ovaj događaj, činjenica da su među poginulima bila djeca ostaje neupitna i upravo zbog toga Petrovačka cesta zauzima posebno mjesto u raspravama o civilnim žrtvama ratova devedesetih. Nevenka i Žarko Rajić nisu bili sudionici sukoba, nisu donosili političke odluke niti su imali ikakvu mogućnost utjecati na okolnosti u kojima su se našli. Njihove smrti tijekom godina postale su simbol izgubljenog djetinjstva i univerzalne tragedije djece koja su odrastala u vremenu kada su granice između bojišta i civilnog života često bile potpuno izbrisane.
Upravo na trideset i prvu obljetnicu tog događaja zagrebačka organizacija Arterarij objavila je predstavu „U našem vrtu samo trava nije pokošena”, koja će premijerno biti izvedena 18. rujna 2026. godine u Zagrebu, u režiji Romana Nikolića i prema dramaturgiji Dorotee Šušak. Sama činjenica da je najava predstave objavljena upravo na datum godišnjice napada na Petrovačkoj cesti jasno pokazuje kako autori nisu slučajno odabrali trenutak u kojem žele otvoriti prostor za razgovor o temi koja desetljećima ostaje na rubu javnog interesa, osobito u danima kada se u Hrvatskoj obilježava pobjeda u Domovinskom ratu i vojno-redarstvena operacija Oluja.
Nastavite čitati nakon oglasa
Autori predstave pritom vrlo jasno naglašavaju da njihov rad nije usmjeren na osporavanje legitimnosti Oluje niti na umanjivanje povijesne važnosti operacije koja je omogućila uspostavu ustavnopravnog poretka Republike Hrvatske na okupiranom teritoriju. Oluja ostaje jedan od ključnih trenutaka hrvatske moderne povijesti, vojna operacija kojom je oslobođen velik dio državnog teritorija i stvoren preduvjet za završetak rata. Istodobno, autori polaze od uvjerenja da društvo svoju demokratsku i moralnu zrelost pokazuje upravo onda kada može odvojiti legitimnost vojne pobjede od suosjećanja prema nedužnim civilnim žrtvama koje su stradale tijekom ili nakon ratnih operacija.
Predstava tako nastoji kazališnim jezikom ispričati priču o dvoje djece čije je posljednje putovanje završilo na cesti kojom su prolazili zajedno sa svojim roditeljima, ali i otvoriti šire pitanje načina na koji društva oblikuju vlastitu kulturu sjećanja. U središtu predstave nije politička polemika, nego ljudska sudbina, odnosno pokušaj da se glas onih koji više ne mogu govoriti vrati u javni prostor kroz umjetnost, empatiju i kolektivno pamćenje.
Naslov „U našem vrtu samo trava nije pokošena” nosi snažnu simboliku jer priziva sliku vrta koji na prvi pogled djeluje uredno i mirno, ali u sebi skriva mjesta koja su ostala netaknuta vremenom, obrasla sjećanjem i tugom koju nije moguće ukloniti niti prikriti. Upravo ta metafora govori o traumama koje se prenose kroz generacije i o činjenici da neka mjesta, bez obzira na protek vremena, ostaju trajni podsjetnici na gubitke koji nikada nisu do kraja zaliječeni.
Nastavite čitati nakon oglasa
Predstava je zamišljena kao umjetnički čin empatije prema svim roditeljima koji su tijekom ratova izgubili djecu, neovisno o njihovoj nacionalnosti ili strani na kojoj su se zatekli, pri čemu njezina temeljna poruka proizlazi iz uvjerenja da svaka nevina žrtva zaslužuje dostojanstveno mjesto u kolektivnom pamćenju. U vremenu kada su interpretacije ratne prošlosti i dalje predmet političkih prijepora, ovakvi umjetnički projekti nastoje otvoriti prostor za dijalog koji ne umanjuje vrijednost obrane Hrvatske niti dovodi u pitanje žrtvu hrvatskih branitelja, nego podsjeća da upravo sposobnost suosjećanja s nedužnim civilima predstavlja jedno od obilježja demokratskog i zrelog društva.
Tri desetljeća nakon događaja na Petrovačkoj cesti, pitanje sjećanja ostaje jednako važno kao i pitanje povijesnih činjenica. Dok Hrvatska s pravom obilježava pobjedu ostvarenu u operaciji Oluja kao jedan od najvažnijih trenutaka svoje novije povijesti, istodobno ostaje prostor za dostojanstveno prisjećanje svih nevinih civilnih žrtava koje su izgubile živote tijekom ratnih zbivanja. Upravo takvo istodobno čuvanje uspomene na oslobođenje države i na ljudske tragedije koje su obilježile rat predstavlja izazov svakog društva koje želi graditi kulturu odgovornog sjećanja, a ne kulturu zaborava.