Frljićeve “Vještice iz Salema” u ZKM-u predstava su o društvu koje i danas uživa u javnim lomačama

Frljić ne režira klasike kako bi ih muzejski restaurirao. On ih rastavlja, provocira, premješta u sadašnjost i pretvara u brutalno precizna ogledala društva u kojem živimo. Tako i Millerove “Vještice iz Salema”, nastale kao alegorija američkog makartizma pedesetih godina prošlog stoljeća, u ZKM-u postaju zastrašujuće aktualna priča o Hrvatskoj danas – o društvu koje još uvijek živi od moralnih panika, javnih linčeva, ideoloških progona i potrebe da stalno pronalazi nove neprijatelje.

Već na pretpremijeri bilo je jasno da je riječ o jednoj od onih predstava koje će obilježiti kazališnu sezonu. Publika nije reagirala samo na izvedbu nego i na osjećaj nelagode koji se polako uvlačio u gledalište. Frljićevo kazalište nikada nije zamišljeno kao ugodna večer eskapizma. Ono publiku tjera da se suoči s vlastitim društvom, vlastitim strahovima i vlastitim sudjelovanjem u mehanizmima šutnje, osude i kolektivne histerije.

U središtu Millerove drame nalazi se Salem, puritanska zajednica paralizirana paranojom i strahom od vještica, ali Frljićev Salem ne djeluje kao povijesna rekonstrukcija udaljene Amerike. On zvuči poznato. Prepoznajemo ga u javnom prostoru koji svakodnevno proizvodi nove moralne neprijatelje, u društvenim mrežama koje funkcioniraju poput suvremenih lomača, u političkom i klerikalnom licemjerju koje opstaje zahvaljujući manipulaciji strahom i proizvodnji kolektivne krivnje.

Frljićev redateljski rukopis i ovdje ostaje beskompromisan. Njegove predstave nikada nisu neutralne niti pokušavaju zadovoljiti sve strane. Upravo suprotno – on kazalište koristi kao prostor sukoba, političkog propitivanja i moralnog nemira. No ono što njegov rad čini važnim jest činjenica da provokacija nikada nije sama sebi svrhom. Iza svakog šoka stoji precizno promišljena kritika društva i moći.

Nakon velikog uspjeha “Braće Karamazovih”, Frljić je u ZKM-u ponovno posegnuo za klasikom, no još jednom pokazuje kako veliki tekstovi nikada nisu mrtvi materijal. Arthur Miller ovdje ne djeluje kao pisac prošlosti nego kao autor koji zastrašujuće jasno govori o sadašnjem trenutku. U vremenu kada javni prostor sve češće funkcionira kroz prokazivanje, moraliziranje i agresivno svrstavanje, “Vještice iz Salema” dobivaju novu snagu i novu opasnost.

Veliku zaslugu za intenzitet predstave nosi i ansambl ZKM-a koji funkcionira gotovo organski, kao kolektiv uhvaćen u spiralu straha i nasilja iz koje više nema izlaza. Milivoj Beader, Hrvojka Begović, Dado Ćosić, Ivan Jurković, Ugo Korani, Adrian Pezdirc, Nikolina Prkačin, Petra Svrtan i Linda Begonja grade atmosferu stalne napetosti u kojoj se granica između žrtve i progonitelja neprestano briše.

Vizualni identitet predstave dodatno pojačava osjećaj tjeskobe i društvene klaustrofobije. Scenografija Igora Pauške djeluje hladno i ogoljeno, kao prostor bez mogućnosti bijega, dok kostimi Belinde Radulović i oblikovanje svjetla Marina Frankole stvaraju atmosferu između rituala, političkog procesa i kolektivnog delirija. Video Ivora Tamaruta i zvuk Jana Kozumplika dodatno pojačavaju osjećaj da publika ne promatra samo predstavu, nego sudjeluje u nekoj vrsti društvenog suđenja.

Možda je upravo zato interes publike bio ogroman i prije same premijere. Sve izvedbe do kraja sezone rasprodane su, što ne govori samo o popularnosti Olivera Frljića nego i o činjenici da publika u ovoj predstavi prepoznaje vlastitu stvarnost. “Vještice iz Salema” nisu tek još jedna kazališna adaptacija slavnog teksta. One su dijagnoza društva koje još uvijek prečesto bira histeriju umjesto razuma, osudu umjesto solidarnosti i buku kolektivnog straha umjesto individualne moralne odgovornosti.

U vremenu kada kazalište često pokušava biti zabavno, neopterećujuće i sigurno, Frljić u ZKM-u radi upravo suprotno. Njegove “Vještice iz Salema” podsjećaju da kazalište još uvijek može biti opasno mjesto — prostor u kojem se društvo ogleda bez filtera i bez mogućnosti da okrene pogled.