Što ostaje kada se ugase reflektori, kada se stiša pljesak i kada kazališna magija ustupi mjesto tišini garderobe? Tko je glumica kada više nema partnera na sceni, kada kostim postane samo komad tkanine, a šminka se ispere zajedno s posljednjim tragom uloge? Upravo na tim pitanjima počiva nova, iznimno osobna monodrama „Ja, glumica!“, u kojoj se Daria Lorenci Flatz po prvi put publici obraća potpuno sama – bez ansambla, bez dramskog zaklona, bez sigurnosne mreže koju pruža kolektiv.
Na sceni zagrebačkog Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, u prostoru HNK2, prvakinja drame obilježava 25 godina umjetničkog rada predstavom koja nadilazi format klasične obljetnice. Ovo nije retrospektiva ispunjena anegdotama ni sentimentalni pogled unatrag. „Ja, glumica!“ kazališni je čin ogoljavanja – profesionalnog i osobnog – u kojem se isprepliću karijera, majčinstvo, sumnje, ambicije, strahovi i nepokolebljiva ljubav prema pozivu. To je priča o identitetima koje žena nosi istodobno, balansirajući između scene i svakodnevice, između javne slike i intimne istine.
Tijekom četvrt stoljeća Daria Lorenci Flatz izgradila je jednu od najupečatljivijih glumačkih putanja svoje generacije, ostvarivši niz snažnih i nagrađivanih uloga u kazalištu, filmu i na televiziji. Njezina umjetnička biografija ispisana je priznanjima struke i naklonošću publike, ali ova monodrama prvi put fokus pomiče s likova koje je tumačila na osobu koja ih je stvarala. U središtu više nije junakinja dramskog teksta, nego glumica koja progovara vlastitim glasom, pretvarajući osobnu povijest u univerzalnu kazališnu priču.
„Ja, glumica!“ autorski je projekt koji nastaje iz stvarnog iskustva, ali ga scenski oblik uzdiže do razine opće prepoznatljivosti. Predstava se kreće na tankoj liniji između drame i komedije, između burleske i apsurda, između dokumentarne ispovijedi i kazališne iluzije. U jednom trenutku publika svjedoči razigranoj kabaretskoj energiji, a već u sljedećem tihoj, gotovo ranjivoj introspekciji. Upravo u toj dinamičnoj izmjeni tonova krije se njezina snaga – sposobnost da istodobno nasmije, razotkrije i dirne.
Nastavite čitati nakon oglasa
Ovo je predstava o životu iza kulisa, o disciplini i odricanjima koja publika rijetko vidi, o cijeni koju umjetnost ponekad traži i o neprestanom preispitivanju vlastite vrijednosti. To je i priča o odgovornosti – prema profesiji, prema obitelji, prema sebi. U vremenu u kojem se identiteti često pojednostavljuju, „Ja, glumica!“ podsjeća da se čovjek, a osobito umjetnik, ne može svesti na jednu ulogu.
Iza monodrame stoji snažan i raznolik autorski tim koji je različite umjetničke izraze spojio u jedinstvenu scensku cjelinu. Tekst supotpisuju Ana Tonković i Daria Lorenci Flatz, dok su koncept zajedno oblikovali Daria Lorenci Flatz, Ana Tonković, Larisa Lipovac Navojec i Emil Flatz. Scenski prostor, svjetlo i video potpisuje Ivan Lušičić Liik, vizualni identitet oblikovao je Emil Flatz, koreografiju potpisuje Larisa Lipovac Navojec uz suradnju Lare Brkić za ples na svili, dok je glazbu skladao Vedran Kasap. Kostimografkinja je Emina Kušan, fotografiju potpisuje Luka Dubroja, a produkciju predstave kuća 4Sobe.
Nastavite čitati nakon oglasa
Praizvedba na sceni HNK2 zakazana je za 12. travnja, nakon čega „Ja, glumica!“ kreće na turneju po hrvatskim i inozemnim pozornicama – s jednom glumicom i pričom koja, iako duboko osobna, pripada svima koji su se ikada zapitali tko su izvan svojih profesionalnih titula.
Ovo je večer u kojoj se brišu granice između glumice i žene, između uloge i stvarnosti, između javnog i intimnog. Večer u kojoj kazalište prestaje biti samo umjetnost i postaje prostor susreta – iskren, hrabar i ogoljen.
Ususret stotom rođendanu zagrebačkog radija, RadioTeatar na Voćarskoj 71 otvara vrata četvrte sezone posebnog ciklusa pod nazivom Radio Voćarska, u kojem se spajaju kazalište, zvuk, glazba i zajedničko druženje u jedinstvenom ambijentu proljetnog grada. Ovaj program, koji se proteže kroz predstave, zvučne šetnje, koncerte, radionice, dvorišni radio i susrete svih generacija, još jednom potvrđuje kako kultura i zajedništvo mogu živjeti u svakom kutku Šalate, dok povijest radija odzvanja u svakoj noti i svakom šuštaju papira.
U večeri koja obećava tišinu između tonova jednako snažnu kao i samu glazbu, pozornica Satiričkog kazališta Kerempuh ponovno će postati mjesto susreta poezije, emocije i glazbene suptilnosti, onakve kakvu je stvarao neponovljivi Leonard Cohen, čije riječi i danas odzvanjaju jednako snažno kao i u vremenu kada su prvi put izgovorene.
U vremenu u kojem se kazališne pozornice često okreću sigurnim, provjerenim naslovima, povratak jedne od najveličanstvenijih opera uopće djeluje gotovo poput tihog, ali snažnog kulturnog potresa – onog koji ne dolazi naglo, već se godinama iščekuje i naposljetku dogodi u svoj punini značenja. Upravo takav trenutak dočekat će Rijeka u prvoj polovici travnja, kada će se na pozornicu Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca, nakon duge trideset i dvije godine izbivanja, vratiti monumentalna Puccinijeva opera „Turandot“, djelo koje istodobno pripada povijesti, ali i neumorno govori suvremenosti.
Miran Kurspahić pripada krugu suvremenih kazališnih autora koji vlastiti umjetnički identitet oblikuju na sjecištu različitih izvedbenih i autorskih praksi, pri čemu se njegov rad ne iscrpljuje u samoj režiji, nego se širi prema pisanju, glumi i konceptualnom oblikovanju predstava koje nastaju kao rezultat promišljenog, ali otvorenog i procesualnog rada. Njegov kazališni rukopis odlikuje se dinamičnim spojem ironije, društvene osjetljivosti i sklonosti prema žanrovskom miješanju, pa se u njegovim predstavama često prepoznaje istodobna prisutnost humora i nelagode, lakoće i dubine, kao i stalna težnja da se publiku ne zadrži na površini zabave, nego je uvuče u prostor preispitivanja vlastitih stavova i navika.
Uoči premijere predstave LOGOR / GOLGOTA u Zagrebačkom kazalištu mladih, u kazališnom je prostoru održana tribina Čitanje kazališta, zamišljena kao mjesto susreta kritičkog mišljenja, kazališne prakse i suvremenog društvenog konteksta. Ova je tribina bila posvećena novoj produkciji ZKM-a koja na scenu donosi zanimljivu i provokativnu dramaturšku koncepciju: dvije rane drame Miroslava Krleže, U logoru i Golgota, objedinjene su u jedinstvenu scensku cjelinu. Predstavu režira nagrađivana slovenska redateljica Nina Rajić Kranjac, autorica čiji se rad posljednjih godina sve snažnije ističe na europskoj kazališnoj sceni, osobito po smjelim interpretacijama klasičnih tekstova i izraženom društveno-kritičkom senzibilitetu.
Na kazališnu pozornicu Zagreba stiže predstava koja će publiku istodobno nasmijati do suza i natjerati na nelagodno prepoznavanje vlastitih slabosti. Nova komedija „CELO TELO TU ME BOLI“, autora i redatelja Nikola Pejaković, gostuje 12. ožujka 2026. u 21 sat u Satiričko kazalište Kerempuh, u produkciji Teatar na Brdu, donoseći večer inteligentnog humora, britke ironije i gorko-slatkih istina o vremenu u kojem živimo.
Predstava „Babin kuk gori“ koja tematizira putovanje dviju žena od Zagreba do Babina Kuka kako bi spriječile vjenčanje koje ih je emotivno uznemirilo, donosi suvremenu priču o impulsivnim odlukama i posljedicama koje one mogu imati. U središtu radnje nalaze se Katarina Sladić i Marija Jelavić, koje nakon primitka pozivnice na vjenčanje donose spontanu odluku da automobilom krenu na dug put, vjerujući da mogu promijeniti tijek događaja, no putovanje se ubrzo pretvara u kompleksan road trip ispunjen humorom, napetošću i preispitivanjem vlastitih motiva. Autori predstave inspiraciju su pronašli u motivima poznate priče o putovanju kao metafori za osobni razvoj, a lokalni kontekst Zagreba i Babina Kuka daje dodatnu autentičnost i bliskost domaćoj publici.
Nakon pulske premijere, autorski projekt SOLARIS DVA, nastao u koprodukciji Montažstroja i Istarsko narodno kazalište – Gradsko kazalište Pula, sinoć je doživio i svoju zagrebačku premijeru u Zagrebačko kazalište mladih, gdje će se ponovno izvesti i sutra, 25. veljače 2026. godine u 20 sati. Time se ovaj ambiciozni i višeslojni projekt upisuje u kazališni život metropole kao događaj koji istodobno propituje suvremenost i priziva snažnu kulturnu memoriju.
Glazbeni put Danijele Martinović teško je sažeti u nekoliko rečenica, jer je riječ o karijeri koja se već desetljećima razvija na raskrižju emocije, interpretacije i autentičnosti. Ipak, jedan od ključnih trenutaka njezine umjetničke prepoznatljivosti dogodio se početkom devedesetih, kada je kao članica grupe Magazin pobijedila na Dori i s pjesmom „Nostalgija“ predstavljala Hrvatsku na Eurosongu 1995. Taj nastup, obilježen snažnom vokalnom interpretacijom i emotivnim nabojem, otvorio joj je vrata prema široj europskoj publici i učvrstio njezin status jedne od najprepoznatljivijih domaćih pjevačica.
Njezin trenutačni profesionalni zamah pokazuje koliko se televizijska industrija promijenila i otvorila novim narativima, osobito za glumice njezine generacije.
